ENG
Da, rat u Hrvatskoj 1991. – 1995. bio je strašan, neusporediv s ičim u evropskim okvirima poslije Drugog svjetskog rata. Ukratko užasan, ali tko je mogao pomisliti da se četvrt stoljeća, pa i više poslije toga taj užas neće emotivno uprizemiti, ući u kolotečinu ozbiljne ali trezvene kolektivne memorije. Pa ipak, evo, događa se sasvim suprotno, taj rat postaje sve bestijalniji, razorniji, masovniji. Tako novi hrvatski zakon o braniteljima uvećava za tko zna koliko tisuća, možda i desetina tisuća, ionako groteskno napuhanu brojku od petsto hiljada branitelja. Netko je ovih dana sarkastično primijetio da to onda, molim, drastično mijenja stotinama puta ponovljenu frazu o ‘brojčano nadmoćnom neprijatelju’, jer ispada da je na hrvatskoj strani bilo, brat bratu, barem nekoliko puta više ljudi pod oružjem. Ali nije samo to. U tom novom zakonu ne samo da se preuveličava broj agresorskih borbenih snaga koje su ratovale u Hrvatskoj nego ih se i dodatno demonizira. Tako se tu sada uz JNA, Srbiju i Crnu Goru spominje i ‘veliki broj pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj’. Baš tako, ‘veliki broj’. A bio je zapravo mali, ako ne i sasvim mali. Čak i po procjeni Miroslava Tuđmana, koja je citirana u pretprošlom broju ovog tjednika, u srpskoj pobuni u Hrvatskoj sudjelovalo je 30 do 50 hiljada Srba.
A to je, s obzirom na njihov ukupni broj u to vrijeme, negdje između pet i nepunih deset posto, što jeste dovoljno za pobunu i za građanski rat, ali sigurno ne za nekakav divljački masovni nasrtaj na Hrvatsku i njene institucije, kako se sugerira u spomenutom novom zakonu. Uostalom, i u s razlogom popljuvanoj Deklaraciji o Domovinskom ratu iz 2000. godine, koja je čak i ulazak Hrvatske vojske u Bosnu i Hercegovinu nazvala isključivo obrambenim i oslobodilačkim, govori se samo o ‘pobuni dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj’. Dakle ni tada se hrvatskim Srbima nije guralo na pleća više ratnih grijeha nego što ih je objektivno bilo. Ali pisci spomenutog novog zakona o hrvatskim braniteljima nisu na to trepnuli, nego su nonšalantno, zabole ih, pustili da neki najnoviji događaji (ZDS u Jasenovcu) prođu kao naknadna legitimacija da je barem dio Domovinskog rata bio zapravo unutrašnja fašistička agresija na hrvatske nacionalne manjine. Srpsku najviše. Stoga je Aleksandar Vučić s dobrim razlozima skočio na noge i prigovorio što se u tom navodno anđeoski čistom Domovinskom ratu nigdje ne spominju stotine hiljada prognanih i raseljenih hrvatskih Srba, od čega ih se vratilo tek toliko da se ne bi reklo kako se nije vratio nitko.
No zato je srbijanski predsjednik napravio nepopravljiv gaf kada je rekao da će Srbija uzvratiti s istih takvih ‘petsto zakona’, uključujući i onaj o Jasenovcu. Time se, vrag zna koliko je toga svjestan, izjednačio s HOS-ovcima Skejom, Đapićem i ostalima, koji su najavu izbacivanja Srba i drugih manjina iz Sabora obrazložili navodno nedopustivim micanjem ZDS-a iz Jasenovac. Kao da je taj konclogor nešto samo srpsko i što se njih nimalo ne tiče. Ali evo, i Vučić tretira Jasenovac samo kao srpsko stratište, pa me živo zanima tko bi onda po njemu zastupao hrvatske komuniste, Rome, Židove i ostale koji su ondje također ubijani. U svakom slučaju, u ionako zatrovane hrvatsko-srpske odnose ubačen je novi naviljak septičkog taloga što, doduše, više nije tema za velike naslove. Jer Hrvatska je u manje-više zatrovanim odnosima s gotovo svim susjedima, a jedini je izuzetak Mađarska, zemlja s kojom sve pristojnije evropske države nastoje održavati što gore ili barem što hladnije odnose. Posebno je dražestan paradoks, koji su mnogi već primijetili, da se ovo ledeno doba odnosa Hrvatske s ex-yu regijom događa u mandatu troje bivših diplomata koji su sada u vrhu države (Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, Gordan Jandroković).
Naravno da to govori o tužnoj potkapacitiranosti političara koji trenutno vode ovu zemlju, ali ne radi se samo o tome. Nego i o slabo primijećenom fenomenu da se Jugoslavija zapravo još nije raspala, točnije raspalo se samo ono što je valjalo u njoj, a ono što nije valjalo je i dalje tu, živo i zdravo. Živ je i zdrav zazor, s vremenom i mržnja prema nacionalnim manjinama, koji su hvatali maha već osamdesetih godina. Živi su i teritorijalni sporovi koji su također samo čekali da budu otvoreni. Živi su i zdravi nazovipovjesničari iz osamdesetih, koji su se s vremenom pretvorili u veletrgovce boljih nacionalnih prošlosti. Naravno, uvijek je tu bilo koketiranja s ekstremnim nacionalizmom, danas i fašizmom, i tako se jedino može objasniti da je uglađeni diplomat Plenković nedavno u Ujedinjenim narodima opleo po Sloveniji zbog arbitražnog sporazuma, iako je ovaj realno u obostranu korist. Ne može se, naravno, reći da je to isto kao kada je Donald Trump prije toga iskoristio govornicu East Rivera, tog Taj Mahala svjetskog mirotvorstva, da najavi nuklearni rat Sjevernoj Koreji, ali da je na tragu toga, bogami jeste. Slovenija je uzvratila točno po hrvatskoj provincijalnoj mjeri i zamrznula kontakte sa Zagrebom, iako se spor sada praktički svodi samo na to hoće li granični sporazum biti nazvan ‘arbitražnim’, što traži Slovenija, ili ‘bilateralnim’, što traži Zagreb. Kao da dvije nedorasle susjedne države, uvijek punih pelena, traže da im to riješi CK, ali u završnoj fazi to nije mogao ni on, pa će o tome vjerojatno morati odlučiti novi CK u Bruxellesu.
S Bosnom i Hercegovinom i ta opcija kleca na obje noge. Tu se Hrvatska postavlja kao nominalni garant Daytonskog sporazuma koji je debelo premašio okvire razumnog garantiranja, pa Kolinda Grabar Kitarović iz džepa vadi ničim dokazane tvrdnje da je u BiH deset tisuća islamskih militanata (što je, prema nekim procjenama, otprilike kao u dvadesetak puta većoj Njemačkoj, u kojoj su rođene cijele nove generacije muslimana). Što hoće naša gospođa predsjednica sam bog zna, osim ako se ne želi uvlakački svidjeti – što smo, uostalom, već viđali – sve većem Trumpovom antiislamizmu. Ali izgleda da je posrijedi i više od toga. A to je redefinirati uoči presude hercegbosanskoj šestorki čitav rat u BiH devedesetih, i to na tragu sumanute tvrdnje već spomenutog špijunskog poslovođe Tuđmana juniora da je ISIL (DAEŠ) zapravo rođen među bosanskim muslimanima prije dva i više desetljeća. Dakle ništa Dretelj, ništa Stolac, Stari most, ništa ulazak regularne Hrvatske vojske u BiH, ništa na kraju krajeva ni Srebrenica, za sve su krivi Izetbegovići, otac i sin. Ovo je, razumije se, samo malo modificirana tvrdnja Ratka Mladića da su za rat u BiH krivci, i zato moraju biti kažnjeni, bosanskohercegovački ‘Turci’, bez obzira na to što su oni devedesetih napravili manje ratnih zala od, pojedinačno ili zajednički, Mladića i mlađeg Tuđmana.
Ne, ne mogu ova dvojica izraubane ratne subraće biti glasonoše novog rata, ali realno on, taj rat, više nije ni potreban. Dovoljno je da je od vrha do dna novih ex-yu država posijano dovoljno mržnje da se nitko više ne usudi postaviti jedino relevantno pitanje. Zašto je srušena jedna solidna država da bi se stvorile ruine šest (s Kosovom sedam) novih, koje se čak i međusobno smatraju komšijskim ruglima, i tu im zbilja treba vjerovati na riječ.
