Lako je bilo Četrdesetprve

Povezani članci

• SRBIJA U MEĐUNARODNOM SAVETU ZA IGRU
• Preduzetnici traže smanjivanje plata radnika
• Dan sjećanja na ubijene u Varivodama i Gošiću
• Vijeće učenika srednjih škola iz Jajca: Vraćaju nas u torove jer se boje našeg zajedništva
• Konačni kraj Tuđmanove stranke: HDZ-u blokirana imovina
• Tuđman za 21. stoljeće

Foto: Muzej Jugoslavije

Da je u 1941. postojao Internet, ne bi Tito i Partija, unatoč nadnaravnim sposobnostima o kojima će moja generacija kasnije učiti u školi, uspjeli dignuti narod na ustanak protiv fašističkog okupatora. Umjesto da uzmu puške u ruke i krenu po šumama i gorama, svi bi mladi partizani i partizanke samo guglali i surfali po internetu. Samo ukucaš „što je fašizam“ i ukažu ti se brojne istine. A ti fino kao slobodni individualac, biraš istinu kao vakcinu koja štiti i tebe i druge ili nećeš vakcinu pa zaraziš druge. Tako po dizajnu sajta i instinktu izabereš istinu koja ti odgovara pa šalješ dalje i postupaš po tome. Ali 1941. je to, pa dok nađeš tu svoju prikladnu istinu, prođe historijski moment da se mobilizira narod za revoluciju i gradi savršena Jugoslavija. Ili ti u sobu dok klikćeš mišem, upadnu fašistički štakori i odvedu te u konclogor.

Ali u toj 1941. nije bilo interneta, nego bila je Partija koju su komunisti i skojevci bespogovorno slušali. Kad Partija kaže da je fašizam zlo a antifašizam linija Kominterne, onda se ne oklijeva i ne raspravljanja nego grabi one legendarne Smojine bombe, rašpe i livorvere i kreće u šumu ili urbanu gerilu u borbu protiv fašističke beštije. Partija je bila odlučna, kratka i jasna: „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“ I narodu i fašistima sve je bilo jasno, pa je četiri godine kasnije, uz nemalu cijenu, fašizam bio mrtav a narod slobodan. Ali fašizam je vampir a slobodu je lako izgubiti.

Živjele su te slavne antifašističke tradicije sve dok nije izumljen Internet. Vodstvo Partije zamijenio je mobilni telefon u svačijem džepu. Pa onda svatko za sebe misli i odlučuje po instinktu i impresiji kako mu se svidi dizajn vebstranica. To međutim nosi rizike kao i kod (ne)vakcine protiv Kovida-19. Tako mnogi današnji ljevičari, pa i oni koji se pozivaju na Tita, partizane i antifašističku borbu jugoslavenskih naroda, povodom rata u Ukrajini, i dalje guglaju i surfaju a ne vide fašizam pod nosom. I kad ga neki vide, onda kao u krivom ogledalu: fašisti im se ukazuju kao partizani borci za slobodu i denacifikaciju a antifašisti kao nacističke i fašističke horde zla. Čak i oni koji prepoznaju prave strane,  skloni su sve to nazvati medijskom histerijom, kao ima važnijih problema u nas i u svijetu. I umjesto da pomognu izbjeglicama iz ukrajinskog pakla, ovi vrli novoljevičari i progresivni liberali, pitaju se zašto su te izbjeglice tako bijele, gdje su crnci, Arapi, zašto ih Evropa ne voli. Rasizam je to, zaključuju, čisti rasizam, što drugo očekivati od trulog Zapada, ima Putin pravo, treba ga razmontirati, šta košta da košta.

Naviknuti da ne misle svojom glavom, osim kad treba napraviti izbor kao onaj nedavni treba li uzeti vakcinu ili ne uzeti pa zaraziti bližnjega i biraju ovo drugo, traže jakog vođu, moćni autoritet da ih vodi i misli za njih. Pa se tako sretno ideološki nađu s ultradesničarima, ne baš u svemu, ajde, njima ove bijele izbjeglice ne smetaju, dapače. Umjesto Partije kao nekada, vodi ih danas mobilni telefon a umjesto Kominterne neke druge podmoskovske institucije. Za te naše ljevičare ne važi više ni Marx, od marksizma Gramsci je u modi, hegemonija je prava opasnost, a od 1989., to je američka. Putin inače ne bi primijenio brutalno silu i bombardirao gradove, da to nije vidio od Amerike u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu. Naivac je tko vjeruje američkim suptilnim metodama, „mekoj sili“ i njihovoj lažnoj slobodi, vidi Kinu i Putinovu Rusiju, što manje slobode, to jača država koje se Amerika plaši. Zlo koje je snašlo Ukrajinu i prijeti svijetu Trećim svjetskim ratom, ne dolazi, misle oni, iz Moskve nego s Wall Streeta. Sve što su od jugoslavenskog antifašizma naslijedili to je dogma o nepogrešivosti Moskve. Ali kako onda mogu i dalje Tita smatrati uzorom? On je u povijest ušao kao veliki državnik najviše po tome što je otkrio komunističkom i ostalom svijetu da Moskva griješi, nije joj za vjerovati, a rusko carstvo brutalno je koliko i nacistički Rajh. Pa se Tito domislio: ako nećeš da ti ruski tenkovi dođu i serviraju ti svoju istinu, najtvrđe vjernike u religiju Moskve poslati na jadransko ljetovanje i okrenuti se Zapadu po oružje i pšenicu.

Kako živim u Njujorku, krenem neki dan prošetati po Wall Streetu gdje po viziji mnogih naših današnjih ljevičara i navodnih antifašista, čuče Dr. Evil, Bill Gates, a uz njih Sotona i njegovi najpouzdaniji đavoli, i vuku konce svega zla u svijetu. Sunčani je dan, biće ovo cjelodnevni izlet pa sam se prvo otišao ošišati. Idem obično u frizersku radnju na Prvoj aveniji „kod onoga Rusa“. Ali sad sam zbunjen i moram biti oprezan, može biti i etnički Ukrajinac. I jest, bogami, Jurij je Ukrajinac, saznajem. A drugu polovicu frizeraja drži mu supruga Nataša koja je, eto – Ruskinja. Pokušao sam vrdati i muljati o košarci, ali ratnu temu nismo uspjeli izbjeći. Jurij zna odakle sam i odmah me je pitao za moju perspektivu o ratu u Ukrajini. A i rat se vrtio na TV-u, gledao sam u ogledalu scene koje su me podsjetile na Sarajevo tamo oko 1993. i to sam Juriju i rekao. I još sam mu rekao, da se bez obzira na ishod rata, već na bazi ovoga do sad, mogu slikat i Ukrajinci i Rusi baš kao Serbs, Croats & Bosnians. I da će se jad i frustracije  prenositi na generacije. I da bol neće proći a oprosta neće biti, pa sve da poslije rata svi pape, patrijarsi, muftije i Dalaj Lame dođu u Kijev ili Kyiv , kleknu i mole za pomirenje vjera i naroda. I da je za sve nas Hej Slavene, zapravo blagodat ta demografska katastrofa što nas je snašla, i da nam što skorije izumiranje garantira jedino trajno pomirenje. U međuvremenu, doći će ruskim i ukrajinskim frizerima u Njujorku konkurencija, novi valovi imigranata iz poratne Ukrajine ali i Rusije od Rusa koji taj Putinov rat nisu odobrili da se vodi u njihovo ime. Poslije ovog rata, kao i onih naših balkanskih, najkvalitetniji mladi ljudski kapital uzeti će im Njemačka, Švedska, Nizozemska, pa i Irska koja je vjekovima gubila stanovništvo a sad to nadoknađuje, i Kanada, SAD, Australija i Novi Zeland, itd. Slušao me je Jurij vrlo ozbiljno i ošišao kvalitetno.

Šetam potom svoju novu frizuru po sunčanom Wall Streetu. Gledam okolo e da nalete neke Balile ili Hitlerjugend pa da složno zapjevamo Giovinezzu i Odu Horstu Wesselu. Ali ništa, nigdje ni nacista ni fašista, ni Sotone ni Bill Gatesa. Nema ni sredovječnih muškaraca s karakterističnim brčićima niti Duce drži govor s balkona zgrade burze nego je tamo zalutao neki beskućnik pa ga policija liberalno demokratski nagovara da pođe s njima. Samo mlađahni turisti Kinezi koji ispred njujorške burze prave selfije s mobitela na dugim štapovima. Ukaže mi se modificirana scena iz filma Cabaret:  neki od ovih mladih Kineza pjeva „Tomorrow Belongs to me“ a njujorška burza u pozadini fading away.