Ladislav Tomičić : Vrsni glumci u teatru apsurda

Povezani članci

• Biraj s kim se družiš
• Crna Gora: Šaka puna demokratije
• Diana Burazer: It’s hard to move away from yourself
• Hrvatsko novinarsko društvo traži zaustavljanje vjerskog i nacionalnog šovinzma u medijima
• ŽENAMA UKRAJINE ZA 8. MART OMOGUĆITE MIR
• Mijenjati pogubljenu pamet, a ne papire

Sanader prošao Karavanke. Što da čovjek radi s tom informacijom? Što da radi s ekskluzivnom viješću da ne želi obiteljske posjete u pritvoru zbog novinara koji su okružili Remetinec, pa čekaju da im neko drukne ima li bivši premijer meku ili tvrdu stolicu? Gdje u prilog analizi njegovog slučaja da se stavi plavo-bijela pupuča na otečenoj nozi i što da mislimo o hospitalizaciji jednog od najvećih hrvatskih sinova od kralja Zvonimira naovamo? Nebitno o bitnom – pod ovom egidom mediji bi mogli plasirati informacije o slučaju desetljeća, ove koje ne govore ama baš ništa izuzev što daju sliku sramotne razine na koju smo pali. 

– Ivo, lopove, dočekali su Sanadera u Remetincu kolege zatvorenici. Još jedna bezvezna vijest, ali iza nje se nazire prava priča. 

Drž’te lopova, deru se hrvatski lopovi. Svi su oni bili Sanaderovi veliki štovatelji, a sad su uzeli važne uloge u predstavi koja ima za cilj gledatelje još jednom napraviti budalama. Obratite malo pažnju na pozornicu, eno dežmekastog Ratka Mačeka , našao je nove gospodare pa sad u njihovom krilu radi isto ono što je radio u Sanaderovom. Dok bivši šef u miru istražnog zatvora i zatvorske bolnice razmišlja što mu je i kako činiti, Ratko još uvijek manevrira uzburkanim morem hrvatske PR scene, a novčanik mu je sve deblji i deblji.   

 
U polumraku pozornice, prerušen u žbun, čuči ministar Božidar Kalmeta . Što je njemu netko mogao reći kad uđe u sobu onako napuhan, rekao je Božidar nedavno o slučaju Sanader. Bio je to jedan od rijetkih njegovih istupa u posljednje vrijeme. Božidar je miran kao bubica i već pomalo zasićen od svega. Najrađe bi se povukao u zadarsku osamu, ali kako nestati iz predstave kad si u netom završenom prvom činu imao jednu od glavnih uloga. U drugom činu, rekosmo, Božidar Kalmeta igra ulogu samostojećeg žbuna i nitko ga ne pita za zdravlje. Bude li potrebno, i žbun će vrisnuti – drž’t lopova, drž’te lopova. A gdje je lova iz Hrvatskih autocesta? A gdje je Zdravko Livaković? A gdje Vam je šofer, gospon žbun? 

U ulozi panja – ministar Petar Čobanković . Kraj njega kao kraj turskog groblja prolazi porezna uprava. U nekoj ozbiljnijoj zemlji zapelo bi im za oko da je ministru i njegovoj obitelji krenulo kao po loju otkad je zauzeo poziciju, ali ne i u Hrvatskoj. Porezna uprava zauzeta je stokom sitnog zuba. Utjeruju pet, deset i dvadeset tisuća kuna. Zatim Darko Milinović , dizač utega kojem je tata napravio kuću. Dizač utega kojem je tata napravio vikendicu. Tata penzioner, izgleda, bogatiji je od Donalda Trumpa. Eno ga – Dado – viče: Drž’te lopova. Eno ga, za njim, isto viče cijeli gospićki kraj, ali (s)umoran gledatelj ne zna više kome su povici upućeni, Dadi ili Ivi. Mogli bi ovako nabrajati do prekosutra, redom po prezimenima, od A do Š kao Šeks, ali čemu. Nema smisla kvariti predstavu, jer jedini efekt koji ćemo postići jest taj da će nas nogirati iz kazališta, kao što su nogirali tolike druge.

Predstava ima svoje glumce, svoj početak, zaplet i kraj. Ništa se tu bitno ne može promijeniti. Redatelj u rukavu, sigurni smo, ima još dva, tri negativca. Gledateljima će biti ponuđena krv i linč, ali ništa se suštinski neće promijeniti, sve dok se ne zasitimo do povraćanja. 

Paralelno sa Sanaderovom, teku druge priče. Ne razlikuju se bitno od onih koje nam je on pričao. Svi smo lijeni, svi smo višak, svi smo nesposobni, osim menadžera, ministara, državnih tajnika i vlasnika poduzeća. Svi smo barabe i zaslužili smo sve što nam se događa. Neprestano pravimo gubitke. Zato će nam sutra podvaliti privatizaciju školstva, pa ćemo prodati Hrvatsku elektroprivredu, pa će na dnevni red doći Hrvatske šume, sve dok na koncu u privatne ruke ne damo najvažniji resurs – vodu. Na koncu ćemo se okretati oko sebe goli kao prst i prisjećati se svih ovih predstava koje nam se danas nude.

Je li ono Sanader imao plave ili crvene papuče, pitat će vas supruga u pauzi zbrajanja i oduzimanja mjesečnih prihoda koje ćete odnijeti na bankarski šalter. Ono mu je bila natekla lijeva ili desna noga, pitat će vas djeca kad im napokon uspijete objasniti da naprosto ne možete platiti njihovo školovanje. Važno je da se slučaj Sanader razmrsi, ali daleko je važnije da ljudi napokon shvate srž hrvatskog problema, a taj je bezglava trka u naručje izrabljivačima. Važno je da HDZ plati za svo zlo koje nam je priuštio, ali daleko je važnije da napokon shvatimo da se cijela ova predstava igra kako bi javna dobra bila oteta i izručena u ruke privatnicima koji će nam, uzmognu li, uskoro naplaćivati i disanje zraka.

tekst objavljen u  novilist.hr