ENG
Ladislav Babić: Tko s đavolom tikve sadi…
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
Protiv mnogih „izvornih“ HDZ-ovaca, tzv. „barakaša“, tokom proteklih godina provođene su istrage od međunarodnih, pa i domaćih službi – po svom negativnom renomeu svima poznatog hrvatskog pravosuđa. Tako i protiv Franje Tuđmana i Gojka Šuška, prema izjavama najviših predstavnika Haaškog suda bijaše pokrenuta istraga, što je potvrdila i tadašnja „Glavna tužiteljica ICTY-ja“ Carla del Ponte (http://www.bhdani.com/arhiva/202/t20202.shtml). Samo je smrt spasila bivšeg Predsjednika od podizanja optužnice, sadržaj koje bi najvjerojatnije sadržavao optužbe koje je sudac Orie na suđenju hrvatskim generalima ponovio, apostrofirajući ga (uz druge najviše hrvatske dužnosnike) kao najodgovornijeg učesnika „udruženog zločinačkog pothvata“ koji se odvijao pod njegovom komandom. Poput spomenutog dvojca, tako se i Bobetko, Brodarac, Boban i još pokoji, spasiše smrću od tapšanja ruke Slijepe Boginje po ramenu, pa kao „neosuđeni“ (što njihovi fanovi i jataci brže bolje falsificiraju u – nevini, smetnuvši s uma da ni Hitler, Milošević, Pavelić, i srodna žgadija nikada nisu bili osuđeni) ostaju „svjetlo u tami“ – privrženičkih mozgova, naravno.
Boljkovac, Manolić, Mesić, Degoricia i slična „lijeva“ potpora HDZ-u u rušenju Jugoslavije (Mesić, „Kako smo rušili Jugoslaviju“) ili stvaranju RH – s koje se već strane posmatraju stvari – za razliku od desnog Šuška i tzv. Nervalske skupine, te dugogodišnjih udbinih doušnika koje je Tuđman postavio za protektore bosanskih Hrvata – s „vragom su zajedno tikve sadili“, pak sada mnoge od njih sustiže zaslužena sudbina (Nerval je mjesto u Kanadi gde su bili koncentrirani ustaški usmjereni zapadno hercegovacki franjevci). Čovjek baš i nije daleko od pomisli da je Hrvatska nažalost takava kakva jest, jer su je stvarali (i) ustaše, komunistički i suvremeni ratni zločinci te kriminalci, posebno kad se prisjeti čuvene Tuđmanove izjave kako je “NDH predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda”. Spomenuti „lijevi desničari“ na vrijeme su se opametili vidjevši prvenstveno zločinačku Tuđmanovu (HDZ-ovu) politiku prema Bosni te šovinistički odnos spram hrvatskih Srba, pa su se relativno na vrijeme distancirali odvajanjem od ove – prema SDP-ovcu Željku Jovanoviću, ali ne samo prema njemu – zločinačke stranke. Isti čas sustigao ih je gnjev vrha stranke – praćen podrškom ostatka, inače dresiranog i konzervativnog, intelektualno deficitarnog članstva ove stranke – osuda za izdaju hrvatstva, domovine, stranke, čega li sve ne. Još je Račan početkom devedesetih anticipirao – ne previše odlučno i suviše bojažljivo, kakav je već bio, “stranku opasnih namjera”, a ista je u međuvremenu dokazala svima – urbi et orbi – svoje prave namjere. Nažalost, još danas nejasne velikom dijelu građana.
Vrh stranke nije baš mogao mnogo više negoli strpljivo čekati dobrodošle trenutke za osvetu svojim bivšim liderima i suborcima (doduše, Mesić je ekspresno smijenjen s položaja Predsjednika Sabora), s obzirom da narod – inače ogrezao u tzv. „hrvatsku šutnju“ – nije bio baš na sasvim istoj valnoj duljina sa njima. Pokazao je to uzastopno birajući Mesića za Predsjednika RH, kao i davanjem ogromne prednosti Josipoviću (lijevocentrumašu) na proteklim izborima, pred previsoko uzlepršalom Kosoricom. U svakom slučaju, dovoljno govori o moralnom i etičkom kredibilitetu te stranke i odnos prema svojim bivšim, najviđenijim članovima, da ne kažem drugovima, s obzirom da im neizmjerno smrdi inače lijepa riječ – drug. Čak se i uzajamni odnos „posrnulih istomišljenika“ – aretiranog „lučonoše“, bivšeg Premijera Sanadera te njegova zamjenika Polančeca – i posade kojom su nekada zapovijedali a sad se ista distancira od svojih kapetana, odvija prema „glođu se psi“ scenariju.
No, vratimo se mi radije odnosu stranke prema svojim bivšim „lijevim“ kompanjonima. Recimo, Mesić i Manolić bili su bivši Premijeri prvog, odnosno drugog sastava Vlade iz redova HDZ-a, a trenutačni osumnjičenik za „komunističke ratne zločine“ Boljkovac, bijaše prvi ministar unutrašnjih poslova RH! Mesića je Sabor RH izabrao za hrvatskog člana predsjedništva SFRJ, te napuštajući premijersku dužnost postaje potpredsjednik, a zatim 1991. i posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ. Do svoje smjene nakon razlaza s Tuđmanon, vršio je dužnost predsjednika drugog saziva Sabora. Josip Manolić – jedan od osnivača HDZ-a – bio je predsjednik prvog saziva Županijskog doma Sabora, dok je ovaj još postojao. Prije toga, godine 1990. postaje potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske, dok od 1991. biva šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka (tijela koje je koordiniralo svim tajnim službama). Podjednako od strane HDZ-ovaca proskribirani general pukovnik Martin Špegelj, zauzimao je fotelju ministra za narodnu obranu u vrijeme druge hrvatske Vlade, dok je Boljkovac i dalje čvrsto držao šefovsko mjesto Ministrasva unutarnjih poslova. I, vidi bolan, u trećoj hrvatskoj Vladi (tzv „nacionalnog jedinstva“) evo i četvrtog mušketira – Slavka Degoricije – kao ministra bez portfelja, a kasnije u stolici ministra obnove.
Daklem, u „danima najsudbonosnijima za Hrvatsku“ kako patetično vole izricati vrli „domoljubi“, ovi „prokletnici, izdajnici, gnjide, antifašistički zločinci, komunjare, gadovi,…“ (što onda sudruzima, članovima „zna se“ stranke, u njihovu blaženom „neznanju“ nije nimalo smetalo) – među njima i trenutno proskribirani Josip Boljkovac – bili su ljudi od najvišeg povjerenja, na najvišim pozicijama kako u stranci tako i u državi, uzdanice u „borbi za hrvatsku stvar“, snabdjevali su HDZ-ovce (danas kažu Hrvate, mada su to uglavnom bili organizirani članovi stranke) švercanim oružjem, vodili tajne službe i stvarali planove za otpor Miloševićevu režimu, a onda preko noći…
Ne kažu ljudi badava „čuvaj se ako ‘izdaš’ svoje istomišljenike – osveta će te kad-tad stići!“. Vidljivo je to u njihovu odnosu spram Mesića, Boljkovca, Manolića, Polančeca, Sanadera, Glavaša,… s kojima su skupa tikve sadili, ali se sada od njih distanciraju kao da ih prvi puta vide, natječući se tko će više vlastite krivice prevaliti na njihova leđa. Kojekakvi moralno i intelektualno minorni trabanti stranke „u dobru i u zlu“, kao papagaji, potaknuti Boljkovčevim hapšenjem, pjevuše svima znanu istinu, kako „ratni zločin ne zastarjeva“ no, vidi vraga – kao po komandi utihnu čim se progovori o ratnim zločinima ove generacije (pojedinih) Hrvata! Što rječito svjedoči o njihovu svjetonazoru i intelektualnoj komplementarnosti sa zločincima i njihovom maticom – zločinačkom strankom „zna se“ kojom!
No, sasvim je besplodno moralizirati tipovima bez morala koji su „okupili djecu (i očeve i djedove – nažalost) partizana i ustaša“ u borbi za Hrvatsku, a kojima je u toj borbi dirigirao komunistički odrod Tuđman uz svesrdnu asistenciju svoje sive eminencije, ustaše Šuška. Svoj su moral dokazali proteklih dvadesetak godina, kako u upravljanju zemljom (http://www.index.hr/images2/hdzizboriobecanjarezultat.jpg), tako i u odnosu na svoje bivše suborce. Uz neviđenu pljačku „One za koju bi sve dali, a Nju ne bi nizašta“ – što se u realističkom prijevodu čita kao „imovine za koju bi sve dali, a nju ne bi nizašta“ – kao i laganog ali neumitnog isplivavanja na svjetlo dana ratnih zločina (za koje smatrahu da su ih uspjeli pokopati skupa sa žrtvama), stvari polako ali sigurno stižu na naplatu.
Jeli pak, trenutačno u predizborne svrhe eksponirani čamac za spašavanje vladajuće stranke, Josip Boljkovac zaista lično odgovoran za ratne zločine ili nije – teško da je poznato masi dresiranih pajaca koji u svom nadresiranom antikomunističkom ushitu “vješaju” prvoga koga im dreserska vlast uvali. Jer, dreserska “zna se” stranka sve zna, jelte – posebno kako spašavati vlastite guzice kad zagusti. Osim što dvadesetak godina “nije znala” da je zločinačka organizacija, što sve više i više izlazi na vidjelo. Ako pak se kao spasitelj javlja, kao rođen za tu ulogu svježe prigrljeni stranački kompa ministar Karamarko, antikomunist po vlastitom priznanju – kojeg „vrijeđa antifašizam“ (jer je on ustvari moguće i uvjereni antefašist, jelte), onda…Može se samo, po ne znam koji puta ponoviti ovoj žalosnoj, moralno i etički posrnuloj generaciji hrvatske mladosti, da nije za ovu zemlju presudno suđenje starcu od devedesetak godina – ono neće, niti može, zemlju izvući iz moralne krize u kojoj gnjili već dva desetljeća.
Prvenstveni interes ove aktuelne generacije na planu vlastitog moralnog pročišćenja je, da raščisti sa vlastitim ratnim zločincima iz rata koji su nedavno vodili. Da ne bi za 65 i nešto godina morali i njih hapsiti i lupetati kako se sada – kada su maltene svi svjedoci već pokojni – navodno „sve zna“. I da ih se ne bi potomci, nadajmo se ipak moralniji i pametniji od njih, morali stidjeti.
Autor/ica 👤Ladislav Babić
