Ladislav Babić: Parole, parole, parole!

Autor/ica 👤Ladislav Babić 30.11.2012. u 11:14

Povezani članci

Svaki društveni preokret, posebice onaj nasilni – bilo progresivnog kao revolucija, ili regresivnog poput kontrarevolucije, karaktera (pod revolucijama ćemo isključivo smatrati one procese koji unapređuju društvene odnose) – ište određeni sklop motivirajućih parola kako bi animirao što veći broj neophodnih pristalica za svoj uspjeh. Pristalica koje su, uz prikladno obećanu nagradu (uglavnom tipa „na vrbi svirala“ ili „kad na vrbi rodi grožđe“) spremne i svoj život staviti u službu istinskih pokretača prevrata i njihovih interesa. Ponekad ti interesi – uglavnom djelomice – korespondiraju sa zahtjevima većine stanovnika, no vrlo često su od njih upravo oprečni, vješto prikriveni spletom floskula koje poput virusa haraju mozgovima pridruženih učesnika prevrata. Što ovi uvide uglavnom kada „prođe voz“ (za njih, naravno) te se novi sustav vrijednosti – dijametralno suprotan očekivanjima većine – ustali u praksi, podržan od novih čuvara novog poretka. Ti „novi“ čuvari prečesto se vrbuju upravo od „zaštitnika“ starog sustava koji su, obdareni prirodnom inteligencijom, bolje rečeno darvinističkim nagonom očuvanja vlastitih pozicija, na vrijeme shvatili promjenu „godišnjeg doba“, te shodno tome – ne gajeći suvišne iluzije – na vrijeme preokrenuli kaput da im bude jednako ugodno i toplo kao ranije.

Mase su za vrijeme Francuske revolucije, moderne paradigme svih progresivnih prevrata u povijesti, jurišale na Bastillu vođene ne toliko vijorećom trobojnicom, koliko propagandnom krilaticom duboko usađenom u svoje umove: Liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo)! Ironizirajući aposteriorno ovaj moto, ne jednome je od njega preostala tek loboda, jedna kost i rat-stvo (posebno učesnicima potonjih napoleonskih ratova), nakon što su se istinske vođe revolucije (buržoazija koja je na vrijeme rekla stop daljnjem razvoju događaja koji bi previše doslovno realizirao rečeni moto) namirile. A nebrojeni su se morali zadovoljiti onim, naknadno ispuštenim dodatkom originalnog slogana: ou la mort – ili smrt! Razmatrajući značenje spomenute misli vodilje francuskih revolucionara u kontekstu njihova vitlanja nacionalnim barjakom, jasno je da je tako univerzalni, općeljudski moto, u logičkoj, etičkoj i moralnoj koliziji sa brojčanim ograničenjem skupa ljudi koji su ga nastojali primijeniti. Zaista slobodna i jednaka mogu biti samo sva “braća” svijeta – svi njegovi stanovnici – inače je pod tom krinkom kojom se zaogrću tek neki od njih, ostatak svijeta iskorištavan, daklem vrlo udaljen od istinskog značenja slobode. Doduše, moglo bi se pomisliti kako je Napoleon svojim evropskim (i vanevropskim; sjetimo se samo Egipta i Rusije – evroazijske zemlje) pohodima nastojao načela revolucije proširiti diljem svijeta, no tu pomisao ostavljamo hrpi mrtvih i živih naivneža, koji nisu shvatili suštinu već poslije samoproglašenja istoga za cara. Stabilizacija post(kontra)revolucionarnog kaosa u interesu je svih izvornih učesnika prevrata, često vođena halapljivošću za zalogajima koje nisu sposobni progutati. Takvi zahtjevi porađaju napoleone, istovremeno im određujući granice čije prelaženje dovodi do njihova pada.

Pariška komuna, kojih pedesetak godina nakon napoleonskih ratova, nastojala je ostvariti ideale prevarenih širokih masa, potenciranih tim više što je nakon događanja 1789-ih konačno pobijedila kontrarevolucija. Pod egidom “La Sociale!” – kraticom šire parole “la république démocratique et sociale!“ (demokratska i socijalna republika) – slijedio je novi juriš na barikade, nova nadanja, novi mrtvi i novi poraz pred udruženim francusko-pruskim kontrarevolucionarnim snagama. Revoluciju je inicirao francuski poraz u ratu sa Pruskom, e da bi se odmah jasno vidjelo kako navodno najveći međusobni neprijatelji – države – vide pred sobom još većeg neprijatelja; nezadovoljni puk, pred kojim su spremne uortačiti se, te zaboraviti sve međusobne razlike čak i nakon prethodnog međusobnog klanja. Nacija ne želi dijeliti vlast sa drugom nacijom, ali još manje njeni voditelji žele prepustiti vlast narodu! Ne u simboličkom, nego stvarnom značenju te riječi. Mada je Centralni komitet Nacionalne garde u svom manifestu od 18. marta 1870. poručio:

„Proleteri Pariza usled poraza i izdaje vladajućih klasa shvatili su da je kucnuo čas kada oni moraju spasavati situaciju, uzimajući u svoje ruke vođenje javnih poslova… Oni su shvatili da je njihova najviša dužnost, i apsolutno pravo, da sami postanu gospodari svoje sudbine”,

možemo samo zamišljati, bi li i kako bi – da je komuna pobijedila – bila poštivana načela objedinjena u spomenutoj paroli revolucije. Osveta pobjednika – iste “braće” Francuza koji su se u prethodnoj revoluciji toliko kleli u bratstvo i jednakost među svojima, bila je strašna. Pobijeni makar mogu na “onom svijetu” – dakako, ako postoji – tješiti se da ovaj put nisu bili izdani od svojih istomišljenika, prave braće i sestara u njihovim potonulim nadama.

Ni Oktobarskoj revoluciji nije nedostajalo dopinga masa ionako nezadovoljnih svojim položajem u carističkoj Rusiji, dodatno otežanim za njih nerazumljivim učestvovanjem u prvoj velikoj svjetskoj klaonici. Parole “Kruh i mir”, te “Sva vlast sovjetima” – koji su je trebali ostvariti – prerasla je nakon pobjede revolucije (protiv odmah ujedninjenih međunarodnih kontrarevolucionarnih intervencionističkih snaga), u mirnodopsku „elektrifikacija + industrijalizacija = socijalizam“, što je uvođenjem nasilne kolektivizacije, staljinističkim čistkama, birokratizacijom sistema i nemoći cijele države (pod pritiskom kapitalističkog zapada) da učestvuje u tržišnoj ekonomiji, dovelo do propasti realsocijalizma. Ne samo u SSSR-u, no i u njegovim prisilnim i dobrovoljnim trabantima. Mnogo važnije od propasti jedne državne tvorevine je još jedno potonuće nada radnih ljudi u bolji i pravedniji svijet. Ostavite svaku nadu, vi koji se nadate – da parafraziramo Danteov natpis na ulazu u inferno – kad usporedite poreznu stopu za bogate u prvoj zemlji kakvog-takvog, makar samo i nazivnog, (ex)socijalizma (13%), sa onom u meki „liberalnog“ kapitalizma, SAD (35%). U usporedbi sa obje, kapitalistička Švedska sa svojih 57% poreza na bogate, spada u pravi socijalistički raj. Jeli stoga čudno da je Rusija, prema tzv. Forbesovoj listi dolarskih milijardera, izbila na drugo mjesto (odmah do SAD) sa 96 njih, dok njen glavni grad prednjači sa ukupno 78 bogatuna. Veću izdaju revolucionarnih načela sintetiziranih u spomenutim parolama, i radnih ljudi koji su dozvolili da budu indoktrinirani – najprije njihovim značenjem, a potom negacijom svega što su sadržavale – teško je smisliti. Još jednom, ni prvi ni poslijednji puta u povijesti, sirotinja je preveslana, prevarena, izigrana i izdana od odmetnutih vođa koje su im obećavale bolji svijet. Uživati u spisku najbogatijih ljudi istočne Evrope, uključivo i zemlje nastale raspadom Jugoslavije, možete na linku. Nemoj da mi netko pomisli kako su do bogatstva došli na račun svojih sugrađana, s kojima su koliko do jučer gradili bolji svijet za sve njih. Ipak, barem je netko uspio, rekli bi cinici.

Baš kao i prethodno opisani pokušaji širokih narodnih masa da osmisle svijet zaista primjeren čovjeku i njegovom ljudskom dostojanstvu, neslavno je propao i pokušaj njegove realizacije u samoupravnoj Jugoslaviji. Kako prethodno opisana tako i ovo nastojanje ostvarivanja socijalističke ideje vođeno je pod krilaticom kojom završava “Komunistički manifest” – “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”. Slogan sasvim racionalan i realan, u kontekstu Marxovih spoznaja da protiv radnika uvijek ustaje ujedinjena svjetska reakcija, danas dodatno osnažena globalizacijom – svjestkim, objedinjenim rasprostiranjem kapitalističkog društveno-ekonomskog sustava. Privremeno potisnuće (ne i definitivna propast) ovog slogana u Regiji samo je manifestacija slabljenja razjedinjenog, nesolidarnog radništva, koje si umišlja kako će izoliranim akcijama – od tvornice do tvornice i od stečaja do stečaja – često se služeći jalovim ucjenama (ne shvaćajući da uspješno ucjenjivati može samo onaj tko zaista ima adute u rukama, spremne da ih zbiljski upotrijebi), uspjeti bilo što no samo produžiti svoju agoniju. Shvaćaju li makar proleteri JAR-a, optuženi za smrt vlastitih drugova štrajkaša koje je masakrirala južnoafrička policija podržavajući kolonijalnog vlasnika rudnika platine (kompanija Lonmin PLC je nazivno multinacionalka, što nije nego kriptično ime za transformirani oblik neokolonijalizma), smisao te parole? Jugoslavija je trebala biti zasnovana na motu o bratstvu i jedinstvu naroda koji su je sačinjavali, misli vodilji u koju su se desetke godina ponajviše zaklinjali oni koji su je na kraju i najbezočnije izdali. A narod(i)? Odustajući od još jedne krilatice sasvim plitko usađene u vlastite duše – „Čuvajmo bratstvo i jedinstvo, kao zjenicu oka svog” – ljudi su pokazali kako nisu u stanju sačuvati ni vlastitu zjenicu, a kamoli nešto toliko im apstraktno kao njen prvi dio. Još jednom – nebrojeni put u svojoj povijesti – demonstrirao je kako najdublje misli ne hvataju korijenje u njegovoj svijesti ako su samo udresirani, licemjerno prihvaćeni slogani.

I tako danas, u Hrvatskoj i ostalim ostacima bivše naše, kao da nitko nikada nije ni čuo za ideje o bratstvu svih ljudi svijeta, izuzev onog koje navodno počiva na etničkoj osnovi. Pa se u nedogled ponavlja(la) ona “Nikad više Hrvat na Hrvata”, nevjerojatno čudna onima koji bi je možda i prihvatili u obliku “Nikad više čovjek na čovjeka” – sasvim stranom i nezamislivom gospodarima zemlje. U kojoj je postalo važnije biti Hrvat negoli čovjek, jer “pravi Hrvat” automatski umišlja da je ujedno i čovjek (što jeste samo u biološkom i nikojem drugom smislu). Interesantno će biti (a samo treba dovoljno dugo čekati, pa ćemo dočekati) poslušati objašnjenje ove doskočice kad hrvatska policija nasrne i, ne daj bože, pobije nešto hrvatskih demonstranata. Dok čeka(mo) potencijalno, a u klasno raslojenom društvo savim realno, ostvarenje kraha ove nacionalistima prelijepe sintagme, dotle “naš” čovjek nosi “svoju” pušku na “svojem” ramenu, čuvajući “svoju” lisnicu u „vlastitom“ džepu (”Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu”). Ustvari, ogroman broj takozvanih “državotvornih Hrvata” još nije uspio sagledati očiglednost o kojoj već i ptice po krošnjama pjevaju. Dok su mu uvalili pušku na rame da se bori za ostvarenje navodnih visokih ideala svojih nalogodavaca – ostvarenje sna od stoljeća sedmog – oni mu rekoše kako će, dok on trune i gine po rovovima, oni vrlo rado čuvati njegovu lisnicu. U svojem džepu, koji je – zar ne – također hrvatski. I dok se preživjeli vratiše s fronte, ostvarivši visoki ideal meku, vab ili mamac za patriotski nastrojene, mentalno pomalo insuficijentne duše, možda su i našli svoje “lisnice” ali – totalno ispražnjene od sadržaja koji su desetljećima stjecali u “mrklom mraku” socijalizma. A za svaki slučaj, “da se Vlasi ne dosjete”, odmah im skinuše i puške sa ramena kako ne bi suviše žuljale njihov um nekim neprihvatljivm idejama. Pa tako našoj (u širem smislu, regionalnoj) radničkoj klasi ostade da se tješe jedinim dobitkom krvoprolića kojega bijahu akteri. Državama po mjeri i ukusu novih vlasnika njihovih lisnica. Još se tu i tamo tješe više poskočicama negoli uzrečicama tipa “Bog i Hrvati” ili „Iznad Sabora samo Bog!“, ali nikako da se taj vrhovni gospodar njihovih duša i parlamenta oglasi kad isti donosi antiradničke zakone i ukida privilegije ostvarene – znate već gdje i kada.

Epoha za epohom, motivirajuće parole se mijenjaju – jedino naivni, pravde očekujući, dresurabilni i licemjerni narod ostaje isti. I ono što ima u šaci, ispušta zbog sebične pohlepe, očekujući povrh kruha pogače, a na kraju prihvaća nova pravila igre potisnuvši duboko u podsvijest san o boljem svijetu. Postaje realist, kako bi se sam ocijenio, ne razmišljajući da je realnost tek ostvareni san – doduše, manjine svojih gospodara. Ma kako ga duboko zakopao i zatrpao brigama svakidašnjice, on je neuništiv u svom ustrajnom provlačenju stoljećima poput tanke i krhke zlatne niti, u potrazi za kojom bezuspješno učestvuju nove i nove generacije. Samo manjina onih najbesprizornijih – oni će reći, najsposobnijih – uspijeva naići na zlatnu žilu, uz pomoć parolama nadresirane većine. A kada i tom jadnom puku postane jasno da je slijedio samo floskule, tu je i suvremeno „znanstveno“ objašnjenje s čega stvari moraju biti kakve jesu: 1226 svjetskih milijardera u prosjeku „teških“ 3.7 milijardi dolara svaki (te oko još 96000 ultrabogatih), kontra 7 milijardi gubitnika od kojih oko milijardu njih svakodnevno gladuje (1, 2, 3, 4). U svijetu pošemerenih vrijednosnih kriterija, kad se većini čini sasvim normalnim da ganjač zrakom napunjene kožne mješine zarađuje 150000Eu (i više) tjedno, dok kirurg jedva nabaci stotinu puta manje u mjesec dana, „prodaju“ nam se – teško je reći dali smiješnije ili nečovječnije – tvrdnje o jednakoj prirodnosti postojanja izvjesnog broja alfa superbogatuna poput alfa mužjaka u životinjskom svijetu. Ni Isus, još prije dva tisućljeća, nije baratao takvim glupostima, a činilo nam se kako su se sociologija i antropologija odavno razračunale sa tim socijaldarvinističkim teorijama. Mnoge impregnirane i odgojem preparine naivne duše (ili one koje cijeloga života samo opsjednuto očekuju supersedmicu na lotu koja će ih iskobeljati sa dna društvene ljestvice) ipak nasjedaju toj pseudonaučnoj inflaciji besmislica koje ljudsko biće jednostrano tretiraju kao isključivo biološkog stvora, opremljenog za borbu za opstanak među podjednako animalnim takmacima.

Ljubitelji životinja širom svijeta, uključivo i naše podneblje, s radošću primaju vijesti kako se sve više prihvaćaju i primjenjuju zakoni o zaštiti životinja s ciljem da im se spriječi nanošenje boli, patnje, ozljede, straha ili smrti. Oni drugi, koji podjednako vole životinje ali ne više od čovjeka, u prilici su da cinično zapitaju: kada će se, i hoće li uopće, donijeti zakoni o adekvatnoj zaštiti ljudskog bića ispunjenog patnjama svakodnevice, zabrinutog do boli u strahu za egzistenciju svoju i svojih potomaka, ako pod time ne podrazumijevamo socijalnu milostinju od 80Eu s kojom bi trebao prehraniti sebe i familiju? Odgovor je jedan jedini, upravo toliko daleko od ostvarenja koliko je udaljen od ljudskog duha, prijemčljivijeg za floskule kojima ga dreseri drže na uzici negoli za shvaćanje suštine svog položaja i njegova razrješenja. Koje drži u svojim, vlastitim umom sputanim rukama.

P.S.

Na dodatak me natjerala Žižekova analiza filma „Vitez tame: Povratak“, točnije – njegovo citiranje odlomka iz satiričnog romana „Yannkee na dvoru kralja Arthura“, popularnog Mark Twaina:

„Bilo je dve „Vladavine terora“, ako se prisetimo i ako razmislimo; jedna sprovođena u vrelom žaru, druga nemilosrdno i hladno… Mi se ježimo samo na „strahote“ manjeg terora, trenutnog terora, da tako kažemo, ali šta je strahota brze smrti od giljotine naspram doživotnog umiranja od gladi, hladnoće, poniženja, okrutnosti i sramote?.. Jedno gradsko groblje bilo bi dovoljno za sanduke žrtava kratkog terora koje nas tako uporno uče da žalimo; ali čitava Francuska ne bi mogla da smesti sanduke onog starijeg i pravog terora, onog neopisivo gorkog i užasnog terora, koji niko od nas nije naučen da sagleda u beskraju i samilosti kakvu zaslužuje.“

U kontekstu sa često citiranim Robespierreovim rečenicama:

“Do kada će se nasilje tirana nazivati pravdom, a pravda naroda barbarstvom ili buntovništvom?… Kada vlada nasiljem krši prava naroda, ustanak je njegov najsvetiji zadatak.”,

zaista se postavlja pitanje na koje gospodari i ortaci u sprovođenju nepravednog društveno političkog sustava imaju spreman odgovor: Pobuna potlačenih je zločin najgore vrste i kao takvog ga treba kazniti na najstrašniji mogući način! Da ih već jednom (doduše, bezuspješno – od Spartakovih vremena, preko Pariške komune sve do danas) nauče pameti, kako je prava blagodat uživati u onom pravom teroru, kakvoga opisuje Samuel Langhorne Clemens u citiranom odlomku. Zaista, ima li me tko pravo podsjećati na humanost prema sebi, ako desetljećima na perfidan način terorizira mene i moju familiju priuštavajući nam „doživotno umiranje od gladi, hladnoće, poniženja, okrutnosti i sramote?“. Ostavimo li načas pravosuđe po strani, sa kojim moralnim pravom eksploatator ili ratni zočinac primjerice, smije očekivati odnos kakav on nije pokazivao prema svojim žrtvama? Zar cjelokupna povijest, ona davna i nedavna, ne pokazuju da ti zločinci – a i jedni i drugi to jesu, mada smo one prve naučili ne tretirati takvima – samo dlaku promijene kad se privedu pravdi, a surovo se osvećuju ako uspiju ponovno zasjesti na vlast? U tom smislu, prelazak sa riječi (talijanski: parola – riječ) – nakon bezbrojnih, uzaludnih moljakanja i upozorenja na posljedice ustrajavanja u zločinstvima koja se čine nad narodom – na djela, ma bila ona najkrvoločnije posljedice dugogodišnjih trpljenja i poniženja, ne možemo tek tako, jednostavno opisati. Traženjem pravde i inzistiranjem na humanom odnosu prema tiranima. Istina je, tko se služi istim metodama kao i zločinac ni sam nije mnogo bolji, no – u kontekstu činjenice da se eksploatatori ne libe služiti svim dostupnim metodama u održanju vlastitog položaja, ova konstatacija pomalo visi u zrakopraznom prostoru.

Zanimljivo je sagledati Žižekovo viđenje Bejna, Betmenova neprijatelja – apoteoze zla, izopačenosti, terora, tiranije i svega najgoreg što ljudska mašta (i režiser filma) može zamisliti:

“Zanimljiva stvar kod Bejna je to što je izvor njegove revolucionarne nepokolebljivosti zapravo bezuslovna ljubav. U jednoj dirljivoj sceni, on govori Vejnu kako je usred strahovite patnje, spasao malu Taliju, ne razmišljajući o posledicama i plativši užasnu cenu (Bejn je prebijen skoro na smrt dok ju je štitio).”

On povezuje fantaziju autora filma sa stvarnošću – Che Guevarinim pozivom na nemilosrdni obračun sa klasnim neprijateljem, uz čuvstveni dodatak:

„…Moram reći, uz rizik da ispadnem smešan, da pravog revolucionara vode snažna osećanja ljubavi. Nemoguće je razmišljati kao pravi revolucionar bez ove odlike… možda morate biti grubi, ali nemojte izgubiti svoju nežnost…“

Zaista, najčešća demonizacija revolucionara je ukazivanje na neljudskost, mržnju, razularenost, bestijalnost, nasilnost i sklonost ka ubijanju od strane ustanika. Zaboga, ta kako li će se suprotstaviti nasilju negoli vlastitim nasiljem na koje su prisiljeni? Valjda molitvom Duhu Svetome da prosvijetli svoje dušmane iza kojih stoji sav mogući represivni aparat – od policije do vojske – koji se oni ne skanjuju upotrebljavati na najbezobzirnije načine? Zagovaraju li oni zaista “revoluciju karanfila” protiv plotuna svojih postrojbi, obučenih u ubijanju svega što se miče? Najparadoksalnije (ustvari, ništa paradoksalno, već licemjerno izokretanje moralnih normi i logike u skladu sa vlastitim interesima i pravdanjem svojih postupaka) od sistema protiv kojega se pokreće revolucija je što su njihova djela uvijek navodno čin ne samo čovječne, već čiste božanske ljubavi i milosrđa, dok podjednake postupke revolucionara tretiraju kao animalna djela đavolovih učenika. Možemo zamisliti da pojedinac, pokretan najčišćim čuvstvom ljubavi spram bližnjega svoga, istoga liši života (primjerice, vršeći eutanaziju) za što će u ogromnoj većini država odgovarati kao najobičniji zločinac. Istovremeno, te iste države u međudržavnim ili građanskim ratovima bestijalne ratne zločine – počinjene u ime “krvi i tla” – amenuju kao najčišći odraz ljubavi prema svome domu, otadžbini, rodu, plemenu i bog te pitaj kojoj još alibi-kategoriji (za primjere ne moramo izaći iz “Regije”). Iskazujući zločincima najviše državne počasti, skrivajući im nedjela i štiteći ih od zaslužene kazne. Čak se i Einstein prevrće u grobu rad takvog izopačenja pojma relativnosti!

Nedavno gledam u „TV kalendaru“, svakodnevnom pregledu povijesnih zbivanja na HTV1, storiju o neuspjelom atentatu izvršenom 1918. godine na Lenina – u jeku građanskog rata u Rusiji – od strane Dore Kaplan, pripadnice stranke radikalnih Socijalista-revolucionara (esera). Hrvatska televizija, prepuna HDZ-ovih kadrova postavljenih za vrijeme vladavine ove stranke, inače se svim silama i na sve moguće načine nabacuje na socijalističku ideju, gledajući je dezavuirati svim sredstvima. Eto, zgražaju se što je atentatorica – nije nazvana teroristkinjom, kako etiketiraju Gavrila Principa – bila drugi dan smaknuta bez suđenja! Njoj, koja je bez suđenja na smrt „osudila“ Lenina trebalo je organizirati sudski postupak u skladu sa zamislima vrlih hrvatskih demonkrata koji 17 godina nakon rata jedva uspijevaju (najčešće pod ogromnim pritiskom NVO i međunarodne javnosti) organizirati procese vlastitim ratnim zločincima! Ni održana suđenja njih ne zadovoljavaju, kako to bjelodano pokazuje slučaj Stepinca. Bez obnove pravnog postupka na kojem bi se moglo dokazati koje su to neutemljene optužbe bile stavljene na njegovu dušu, on se proglašava blaženikom s namjerom da se i posveti. Paušalno se u javnost plasiraju nedokazane tvrdnje kako je umro od trovanja koje se nad njim vršilo u kućnom pritvoru. Standardno se žrtve drugog svjetskog rata sve više počinju tretirati kao nevine civilne žrtve partizanskog iživljavanja. Uopće im ne pada na pamet praviti makar samo logičku razliku između nedvojbeno postojećih – ali nipošto u obimu koji se nastoji prikazati – nedjela gerile koja se odvijala po šumama, i zločina ustaških vlasti uz postojeće pravosudne institucije širom NDH. Ove primjere navodim samo kao ilustraciju dvojakih, licemjernih kriterija kontrarevolucionara – jednih prema svojim neprijateljima, drugih spram svojih pristalica. Zar to ne svjedoči 6.000 preživjelih spartakovih robova što su do jednog bili razapeti duž puta između Kapue i Rima, ili 45000 na smrt „osuđenih“ učesnika Pariške komune?

“Nakon pobjede kontrarevolucije započeo je najžešći teror; sistematski su ubijani borci i aktivisti Komune kao i mirno stanovništvo koje je bilo smatrano pristalicama. U kratkom vremenu na smrt je osuđeno 45000 ljudi, a u izgnanstvo protjerano 13000. Smrtne presude donošene su i nakon 1 minute saslušanja i to tako sve do juna 1874.”

Rječit primjer kako kontrarevolucinari zamišljaju “pravedna suđenja” nad onima koje su sami prisilili da se, kao svoj krajnji izbor, late oružja. Zato parole, parole, parole – one druge vrste – koje upozoravaju na mogući, neželjeni rasplet društvenih kriza, zaista ostaju tek prazne riječi, ako ne shvatimo njihov etički i posljedični smisao. Jesmo li za to sposobni? Ja iskreno sumnjam! Svakome tko isuviše jednostavno – uglavnom sa dna bunara vlastitog sebičnog interesa, čiji mu zidovi omogućuju tek jednostran pogled – prosuđuje o tim stvarima, preporučujem Žižekovu analizu filma o Batmanu.

Magazin Plus

Tagovi: Ladislav Babić