Kultura sjećanja kao poligon za iživljavanje

Povezani članci

• Parlament na potezu oko energetskog projekta sa Kinezima u BiH
• Milanka Opačić:Homoseksualci neće moći posvajati djecu
• Ismet Smajlović: Manekeni duha
• „O Jano, o Janice…“ za pet dana zatvora
• Vojvodina – zamrznut konflikt nacionalističke i građanske koncepcije Srbije
• Opet otkaz Hrvoju Zovku na HRT-u

foto: colourbox 

Zašto se ne sjećamo zagrebačkih Srba i Židova kojima nikad nisu vraćeni stanovi i zgrade otete od strane ustaške vlasti. Možda zato sto svi navedeni nisu etnički Hrvati? U konačnici, zašto se ne sjećamo svih onih nesretnih građana, malih obrtnika i poduzetnika kojima su otimana  sredstva za rad pod optužbom da su kulaci i svih žrtava Golog otoka? Dakle zašto se od svih tragičnih stradanja prouzročenih od strane poslijeratne revolucionarne vlasti institucionalno sjećamo stradalih kolaboracionističkih vojnika i ničega drugog? Zasigurno ne zato što je s njima bio i dio izmanipuliranih civila. Dokle ćemo se svi praviti naivni i odbijati da imenujemo stvari svojim imenom?

Hrvatska je doista jedinstvena zemlja. Ne naravno po spotovima Turističke zajednice i kič- razglednicama jadranske obale koju prodajemo uz nezaboravni slogan Hrvatska raj na zemlji, već po nečem sasvim drugom. Naime, dok podružnice Helsinškog odbora u cijelom svijetu služe kao brana teroru nedemokratske većine spram nemoćnih i ugroženih te egzistiraju kao podrška svim vrstama manjina, dotle je u zemlji Mediterana kakav je nekad bio, organizacija koja se odaziva na to ime nepokolebljivo stamena na putu obrane obilježavanja manifestacije na Bleiburgu, inače mitskom mjestu svih ndh-nostalgičara koji još vjeruju da nas Englezi neće prodat komunistima. Pokušajmo zamislit situaciju u kojoj, npr. Helsinški odbor Francuske traži od parlamenta da svake godine financira obilježavanje mjesta poslijeratnih stradanja suradnika višijevskog režima. Mislim da je čak i prof. Bancu jasno kakav bi odgovor dobili od  zastupnika. Suštinsko pitanje bi dakle glasilo: Kako smo uspjeli toliko moralno potonuti da skoro samorazumljivom prihvaćamo činjenicu derneka na Bleiburgu, kojim nas maltretiraju svakog svibnja.

Odgovor na to pitanje leži u već tradicionalnoj sklonosti Hrvata te ostalih naših naroda i narodnosti, ka promišljanju da svijet počinje od njih i od njihovog režima, prije kojega na ovim prostorima nije zabilježeno ništa vrijedno očuvanja, osim pokoje nevine rimske iskopine ili pak starohrvatske crkvice po dalmatinskom kršu. Samo u tom i takvom svijetu moguće je istovremeno obilježavati manifestaciju naricanja nad zlom sudbom ustaške države i pravno počivati na ZAVNOH-u. To je svijet u kojem su 1918. paljene austrijske zastave i uništavani mletački lavovi. U kojem su umjetnički domovi pretvarani u džamije, a spomenici antifašističkoj borbi, na kojoj zemlja ustavno počiva, sustavno i planski razoreni, da se nikad ne obnove. Njih preko tri tisuće, velikom većinom značajne umjetničke vrijednosti.

Također je to svijet koji je tako rado otimao tuđu imovinu, bilo javnu, bilo privatnu i nakon toga nastavljao mirno spavati. Pojednostavljeno govoreći, da hrvatski građani nisu mirno nastavili spavati u otetim židovskim, talijanskim, njemačkim i srpskih stanovima i kućama i nakon 1945. godine, ne bi se mirno spavalo ni u stanu braće Drobac. Čitavo 20. stoljeće u ovoj zemlji proteklo je u otimačini, konvertitstvu i javno proklamiranom zaboravu koji nam je donio ovo što danas imamo. A imamo to da se pravimo ludi kad nas SAD pritišću da vratimo židovsku imovinu i spremno krećemo u rat s iredentom kad oštećeni Talijani traže nazad svoju djedovinu. Činjenicu gotovo sveopće ignorancije šire javnosti da je u organizaciji dijelova državne strukture zapaljena gotovo svaka srpska kuća u zaleđu Dalmacije te da je uz asistenciju državne administracije značajan broj tuđih stanova otet na izrazito perfidan način, nije potrebno posebno napominjati. U svemu tome, od svih navedenih nepravdi još je gora spoznaja o posvemašnjem licemjerstvu države koja nekim institucijama i pojedincima vraća imovinu, drugima ne vraća ništa, a istovremeno posve zakida i ne obeštećuje građane koji u tim stanovima dodijeljenim im od države žive preko šezdeset godina. I tako se zatvara jedan mali simpatični krug laži. Naš, domaći.

Jer ako se trebamo sjećati nevinih žrtava poslijeratnog terora, a trebamo, zašto to onda nije sjećanje na talijansku manjinu u Dalmaciji, koje više nema ili pak na urbani svijet istarskih Talijana. Zasto se ne sjećamo prognanih Nijemaca koji su kolektivno platili za grijehe nacizma, gubeći i domovinu i imovinu. Zašto se ne sjećamo zagrebačkih Srba i Židova kojima nikad nisu vraćeni stanovi i zgrade otete od strane ustaške vlasti. Možda zato sto svi navedeni nisu etnički Hrvati? U konačnici, zašto se ne sjećamo svih onih nesretnih građana, malih obrtnika i poduzetnika kojima su otimana  sredstva za rad pod optužbom da su kulaci i svih žrtava Golog otoka? Dakle zašto se od svih tragičnih stradanja prouzročenih od strane poslijeratne revolucionarne vlasti institucionalno sjećamo stradalih kolaboracionističkih vojnika i ničega drugog? Zasigurno ne zato što je s njima bio i dio izmanipuliranih civila. Dokle ćemo se svi praviti naivni i odbijati da imenujemo stvari svojim imenom?

Sanjam dan kad ćemo u Republici Hrvatskoj, po uzoru na njemački primjer recimo, šetati Zrinjevcem i na jednom od haustora čitati pločicu s natpisom: Ovdje je živjela ugledna zagrebačka obitelj Medaković do 1941. godine. I tako na svakoj židovskoj, srpskoj, hrvatskoj, talijanskoj, njemačkoj i hrvatskoj adresi u Zagrebu, Zadru, Splitu, Puli, Šibeniku, Rovinju, Vukovaru, Osijeku, Karlovcu…

Ako taj dan ikada dođe, ovo će biti zemlja vrijedna svake vrste poštovanja i ljubavi.

A negdje tamo daleko, u Helsinkiju, otpao je jedan list sa javorovog stabla. Već se pomalo i osušio. Vjetar ga raznosi po avenijama tog finskog grada, a prolaznici ga gaze i šutaju, već kako tko naleti.