Kukić: Nećemo vam dopustiti da uništite BiH i poklonite je Istanbulu, Zagrebu i Beogradu

Povezani članci

• Marina Pavičić: HRT mi je uništio život
• Viđenje i vađenje (II): Poznaje se ko je šovinista – vedra čela, a obraza čista!
• NE DAM VIŠE NIKOME, NEKA POLUDE LJUDI
• KING SIZE PAKOVANJE FAKE NEWSA
• Tama s kamelijama
• Pančić: Gde Zeka pije vodu

Očito je da se ovu zemlju isporučuje svima i svakome. I da se to – slučaj Izetbegovićeva amaneta to i potvrđuje – čak i u dijelu javnosti pokušava pravdati.

Piše: Slavo Kukić

U nedavnom izvještaju američkoga Helsinškog komiteta, čitam, ponovo je u žiži interesa stanje u BiH. Zaštita kolektivnih prava triju naroda, stoji tamo, ide na štetu primjene međunarodnih normi o ljudskim pravima i univerzalnim slobodama, a neprovođenje presude u slučaju Sejdić-Finci postaje sve veća prepreka evropskomu putu i sve učestaliji razlog da mladi naše zemlje svoje životne šanse traže izvan njezinih granica. Da to nije daleko od istine svjedoči i nedavno postavljeni banjalučki „Zid plača“, ispunjen imenima onih koji su, spašavajući pravo na vlastiti život, iz BiH, i to s kartom u jednom smjeru, već „zdimili“.

Ali, koga sve to ovdje muči? Vlasti, i to od vrha do dna piramide, sigurno ne. Zadržavanje vlastitih građana njima nikada ni nije bilo u prvom planu. Važna je, naprotiv, njihova vlastita „borba“ za nacionalne interese. Koja, onima što idu, nikada ni nije predstavljala svetinju jer su i sami sumnjivi – neka vrsta domaćih izdajnika. I neka idu. Ostati će oni koji to nisu – oni i njihovi. Kojima je uvijek bilo, a i danas je, k’o bubregu u loju. A zatreba li, imaju i dodatne jokere kako bi ih zaštitili. Osigurali su im, naime, i „skrbnike“ izvan BiH kojima će ih ostaviti u amanet.

Evo, nedavno, povodom obljetnice smrti utemeljitelja SDA, bošnjački se član državnoga predsjedništva „pohvali“ kako mu je babo turskom predsjedniku, jer je u njemu prepoznao budućeg jakog lidera, u amanet ostavio i brigu za BiH – i da se nije prevario jer Erdogan taj amanet itekako dobro nosi. Koji dan poslije, međutim, to isto je, da ne bi bilo sumnje u izvornost Bakirove izjave, potvrdio i sam Erdogan. Tayyip, podsjeti on na Alijine riječi uoči smrti, „vi ste potomci sultana Fatiha, ovaj prostor je vama u amanet, zato ga čuvajte“. I usput ponovi Aliji dano obećanje kako će to činiti – da Mostar, Drinu, sultan Fatihovu džamiju nikada neće ostaviti jer su svi oni spomenici i krune njihove, osmanske civilizacije.

Izetbegovićeva izjava je, naravno, izazvala vrlo oštre reakcije. A prvi je, kao i inače, reagirao bivši „najveći balkanski socijaldemokrata“ – a danas Srbin bez premca – prvo izjavom da ovo  „nije islamska ni muslimanska teritorija“, da ovdje žive dva kršćanska naroda u čije ime Alija, kao osnivač „Islamske države“ na Balkanu nikada nije imao mandat govoriti, i da Bakir na čuvanje Erdoganu isporučiti može samo ono „što je katastarski na familiji Izetbegović“, a potom još žešće, sve ono što su „za vrijeme rata Alija Izetbegović i njegova obitelj pokrali“.

Uz opasku, međutim, kako njegova država i nije BiH nego RS i Srbija, Dodik je priznao kako ovu zemlju u amanet isporučuje i sam – istina, ne Turskoj i Erdoganu, ali da Srbiji i njezinu predsjedniku. No, to i nije nova priča. Dapače, floskulu kako BiH nije država, i kako RS to jeste, on ponavlja svako malo. Nedavno je, recimo, to učinio i u Mrkonjić Gradu, a čini to i u momentu dok ova analiza nastaje.

Istina je, na Dodikovu žalost, oni koji su mu donedavna klicali, o svijetu da se i ne govori, sve manje ozbiljnim ga doživljavaju. Evo, recimo, na priču o turskom amanetu on reagira pitanjem „koji Erdogan?“ Pa da mu, ako već ima problema, pomognem. Onaj isti koji je samo tjedan ili dva prije krstario Srbijom, kojemu je tamošnji ministar vanjskih poslova pjevao na njegovu, turskom jeziku – i koji Miletova brata Acu nazva vlastitim bratom. A ako mu je Aco brat, valan mu je, po porukama koje svaki dan u eter emitira, neka svojta i Mile sam. Uostalom, samo prije tjedan-dva je bio puno benevolentniji – i prema zagrljajima i prema srpsko-turskom bratstvu – i lakonski odgovarao kako je zagledan u Srbiju i kako nema ama baš ništa „protiv bilo koje odluke Srbije, pa i odluke njezina predsjednika kako će dočekati predstavnike drugih država“. Što mu sad najednom bi pa promijeni ćurak? I znači li to da mu se tada osjećaj prijateljstva omakao?

Lideru HDZ, ako je po izostanku reakcija mu suditi, ne smeta predaja zemlje Erdoganu u amanet. Ili je bliže istini kako on, za razliku od Mileta, ne trči pred rudo. A i zašto bi? Pa, svako malo izrazi brige i potpore drugih dopiru i do njega – i, pod krinkom „jednakopravnosti Hrvata“, tiču se njega i jačanja njegove vlastite pozicije. Prisjetimo se, uostalom, lobiranja po hodnicima, ali i na zasjedanjima Evropskoga parlamenta, prisjetimo se svakodnevnih pritisaka prigodom međudržavnih posjeta, što hrvatskih dužnosnika drugim zemljama, što boravka drugih u hrvatskomu glavnom gradu – ali i zajedničkih sijela bratskih hadezeova kakvo je i u vikendu iza nas održano u hrvatskoj metropoli. Zar i oni nisu izraz brige – i čuvanja BiH, iako s Turskom i Erdoganom nemaju baš nikakve veze?

No, briga za Hrvate BiH ne dolazi samo izvana. Naprotiv, sve agresivnije ju pokazuje i Čovićev banjalučki blizanac. Srbi u BiH, poruči prije koji dan Dodik, ne smiju prihvatiti da Bošnjaci mogu majorizirati Hrvate – i zato im sve intenzivnije „čuvaju leđa“. Što mu to znači? Valjda pri tome ne misli i na one koji su, a takvih je 200 tisuća, protjerani iz vlastitih domova – i za koje se ni malim prstom ne miče kako bi se svojim kućama i vratili? Ali, ni na one koji usprkos svemu tamo ostadoše – a koje najnovijim izmjenama Zakona o lokalnoj samoupravi više ni ne priznaju konstitutivnima?

No, taj dio specijalno ne muči i lidera HDZ. I on, da ne duljim, ne troši energiju na priče o amanetima – ni turskim, ni hrvatskim, ni srpskim. Ali, da sa svojim banjalučkim sijamskim blizancem sve intenzivnije uštimava taktiku i strategiju destruiranja zemlje – to jeste. Istina, izvjesne je razlike među njima nemoguće zaobići. Dodikov atak je krajnje izravan, sirov i za identificirati vrlo jednostavan. BiH nije država, prije ili kasnije će pasti – i to na način da to nitko ni neće primijetiti itd. Čovć je, međutim, mnogo suptilniji – a i, ponoviti ću to i ovom zgodom, puno licemjerniji. On, k’o biva, sve čini kako bi BiH uveo u društvo evropskih naroda, on obećava kako će se ponešto na tom putu i ove godine dogoditi – ali i pripominje da nam vrata neće biti otvorena dok ne usvojimo evropske standarde, one u vezi s izbornim zakonom i etnoteritorijalizacijom na njegovu fonu posebice.

A u stvarnosti? Ni na kraj mu pameti da te standarde zaživi u vlastitom toru. Priča o konstitutivnosti Srba u Hercegovačko-neretvanskom kantonu o tome najzornije svjedoči. Nerijetko me u vezi s tim zapitkuju zašto šuti Dodik? Pa, u pitanju su pripadnici njegova naroda – a s trenutačno predsjedavajućim državnoga predsjedništva je k’o s najrođenijim? I svaki put odgovorim – pa zato jer je to dio njihova zajedničkog dogovora. Mile je, drugim riječima, Draganu na milost i nemilost isporučio mostarske Srbe, a ovaj njemu na oltar žrtve prinio 200 tisuća sunarodnika, koji su do rata živjeli na prostoru današnjega RS – i kojima se jasno daje do znanja da im tamo mjesta više nema.

Sve manja razlika među sijamskim blizancima je, potom, i u odnosu na proizvođenje „domaćih izdajnika“. Predsjednik RS, danas već svakodnevno, zbori o unutarsrpskoj izdaji – uroti protiv RS-a posebice. Opozicija u Narodnoj skupštini je, ako mu je vjerovati, puna kvislinga, koji atakiraju na institucije ovog entiteta kako bi odradili posao za bjelosvjetske srbomrzce, posebice Amerikance, od kojih su u tu svrhu i milione dobili.

Dragan se ni u vezi s tim ne zalijeće. Neprijatelji su, istina, tu i rovare. Pokušali su podijeliti i HNS ali su na vrijeme osujećeni. Tko su oni sam Bog zna. No, „subratu“ u sestrinskoj stranci je time poručeno – ili se prikloni ili ćeš kvislingom i sam biti proglašen. I, kako sada stvari stoje, uspio je. Jer, devedesetka je, iako me njezini prijatelji uvjeravaju u suprotno, klepnula ušima, prepustila se njegovoj kontroli i definitivno, poput stranaka Saveza za promjene u RS-u pred općinske izbore, svela na razinu drugorazredne družine, sljedbenika jednog i jedinog vođe u borbi za „hrvatsku stvar“. I zbog toga bi, ne trgne li se, poput stranaka Saveza za promjene mogla završiti na slijedećim parlamentarnim izborima – da joj utjecaj bude i manji no što je sada.

Dokaz banjalučko-mostarskog partnerstva, na koncu, je i sve veća uštimanost u vezi s ulogom, koju ovdje ima ono što se podrazumijeva pod pojmom međunarodna zajednica. U interpretaciji Dodika ona je odavna glavni krivac za sve u BiH. Na svoju stranu je, što se toga tiče, definitivno uspio pridobiti i one koji mu u Narodnoj skupštini zvižde. Tamošnju oporbu. Događanja u vezi sa državnim sudom i tužiteljstvom to na najslikovitiji način i potvrđuju. Uostalom, od oporbe dolazi i najnoviji zahtjev da se njima oduzme nadležnost procesuiranja za ratne zločine i ista prenese na entitetske pravosudne institucije.

Čovć se u vezi sa svjetskim centrima moći još uvijek ne zalijeće. Još uvijek ga ne napušta „osjećaj američke zabrinutosti za BiH“ – a optužbe o proruskom zaokretu pripisuje antihrvatskoj zavjeri obavještajnih i paraobavještajnih struktura. No, istina je da se naznake dodikovske evolucije mogu iščitavati i u vezi s tim. Iako smo, priznaje, preznačajni za američku administraciju, izvjesno je da se, zbog promjena u tamošnjoj administraciji, nama bavi „ista razina kao i do sada“. Ili Dodikovim vokabularom, stara antisrpska administracija.

Ali, i Čović po uzoru na Dodika i to prvi put do sada, u upotrebu uvodi kritiku međunarodne zajednice. Jer, sve što nam se loše događa započelo je s njezinim nametanjem ustavnih amandmana – i instaliranjem neravnopravnosti Hrvata početkom dvijetisućitih. Ostaje samo za vidjeti kada će se pridružiti Dodikovom zahtjevu o njezinu napuštanju zemlje. Kako stvari stoje, ni na to se neće dugo čekati.

No, da se vratim početku priče – amanetima nad BiH. Očito je da se ovu zemlju isporučuje svima i svakome. I da se to – slučaj Izetbegovićeva amaneta to i potvrđuje – čak i u dijelu javnosti pokušava pravdati. Uostalom, u facebook komentarima sam se u to i osobno imao priliku uvjeriti. Očito je, nažalost, da građane ove zemlje o tome nitko ništa ne pita. Da, hoću reći, nitko ne provjerava koliko oni sami pristaju na amanete – i tutorstva nad njima i njihovim životima. A morao bi – tko god o njima zbori ili s amanetima i tutorstvima na bilo koji način kalkulira.