Kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi?

Autor/ica 👤Ladislav Babić 5.12.2012. u 10:45

Povezani članci

Povod za moju reakciju na članak gospodina Milana Marinkovića (nadalje M.M.) „Ua, neoliberalizam. Živeo neoliberalni kapitalizam“ nije bio započinjati polemiku, već osvrt na neke stavove o liberalnom kapitalizmu koje sam u njemu našao. To je izazvalo, dakako sasvim legitimnu, protureakciju gospodina M.M. – ova pak moju „rekontru“ i to je sve skupa, kako se čini, najbolji uvod u lančanu reakciju dokazivanja i protudokazivanja svojih stavova. Naravno, svijestan toga da ni jedan od nas neće odustati od svojih viđenja, ovim člankom ja sa svoje strane prekidam polemiziranje, ne zamjerajući svom oponentu daljnje reakcije. U ovom odlomku nalaze se linkovi na sva tri dosadašnja teksta, pa ‘ko voli – nek’ izvoli uživati u njima i uspoređivati stavove. Sasvim ću općenito iznijeti svoje neslaganje sa M.M.-ovim viđenjem i kritikom mojih stavova, ne želeći da me se optužuje da neke stvari izvlačim iz odgovarajućeg konteksta. Govorimo o liberalnom kapitalizmu (odnosno, općenitije – o kapitalizmu) kojega je, za razliku od mene, moj oponent zagovaratelj. U svijetu je sve povezano sa svime – takav holistički pristup sve više prevladava i u prirodnim znanostima. Daklem, povezivanje nekima naizgled nepovezanih stvari koje učestvuju u formiranju cjeline takve kakva nam se prikazuje, uopće ne proturječi logici, ako se nastoji dublje proniknuti u njihov odnos. Moji stavovi o kapitalizmu, pa i onom liberalnom i neoliberalnom, iznijeti su u nizu članaka na ovom, kao i na drugim portalima. Koga bi to zaista zanimalo toliko da počne brskati po internetu, to će i učiniti.

Počnimo sa onim bitnim iz članka na koji se reagira, što gospodin M.M. izostavlja, a bilo bi dovoljno za moju reakciju na njegov članak, na što ja nemam puno bitnoga za dodati. Sve ostalo je tek dio polemike koju sam nastojao izbjeći, no svakako da shvaćam odziv, na neki način prozvanog gospodina Marinkovića.

1) Smrt liberalnog kapitalizma

„Liberalni kapitalizam kod nas kao nije institucionalo uspostavljeni sistem, pa se svi njegovi protivnici navodno bore protiv nepostojećeg fantoma. Liberalni ili neoliberalni – sasvim je svejedno – oba zagovaraju minimalni utjecaj države u ekonomskoj sferi i oba su mrtva, s tim što ih se naizmjence nastoji oživjeti. Primjerice, pri pokapanju liberalnog, rodio se 1938. godine neoliberalni kapitalizam prevladavajući nakon II svjetskog rata, da bi isti „otegnuo papke“ šezdesetih godina prošlog stoljeća. Onda se naprasno ponovno dignuo iz groba sedamdesetih godina, e da bi danas ponovno zamijenio mjesto u raki sa starijim bratom – ovaj puta navodno pravim liberalnim kapitalizmom. Poput zombija, maskirani kao vjerovjesnici nade, dižu se iz mrtvih da bi vršili zlodjela i na kraju povukli za sobom na milijune upropaštenih ljudi. Evo što kaže dr Nenad Nikolić u svom „Popularnom ekonomskom rječniku“ („Svjetlost“, Sarajevo , 1987.), misleći na ekonomsku doktrinu (liberalizam je inače širi pojam):

„Liberalizam, težnja za uklanjanjem ograničenja u ekonomskom životu, težnja za slobodnim kretanjem robe i kapitala i nesmetanim djelovanjem ekonomskih zakonitosti. Ovu doktrinu je lansirala mlada buržoazija kako bi se oslobodila feudalnih stega. Ali, već sredinom 19. stoljeća postepeno, a poslije 1930. godine potpuno je napuštaju i buržoaski teoretičari. Praksa je pokazala da liberalizam donosi ekonomsku krizu, nezaposlenost, propast brojnih preduzeća i uništavanje proizvodnih snaga i materijalnh dobara“.

Ako je i od marksističkog teoretičara, nije li pogodio u centar mete? A neki suvremeni krparoši kapitalizma vraćaju nas u daleku prošlost, misleći kako će se, brisanjem prefiksa neo, mrtvac vratiti svježiji nego kad je umro.“

Daklem, M.M. zaista nastoji oživiti mrtvaca, čak niti ne mijenjajući ime novonastalom zombiju. Kao da ljevičari nastoje oživjeti propali tip socijalizma, upravo pod imenom koje mu stoji na križu – realni socijalizam. Ako moj oponent smatra da govori o nekoj sasvim drugoj vrsti kapitalizma, red bi bio da mu da neko originalnije ime. Nisu niti radnici, niti lijevi intelektualci i „salonski“ teoretičari ubili liberalni kapitalizam. Preminuo je zbog vlastitog genetskog naslijeđa ugrađenog u svoje osnove.

1) Historijska perspektiva

Ne zanemaruje gospodin Marinković samo ono što je rečeno u prethodnom pasusu; on posve ispušta iz vida povijesne korijene kapitalizma. Kapitalizam nije od jučer, baš kao ni socijalizam i drugi – danas već arhivirani – društveno politički sistemi. Današnji njegov oblik posljedica je evolucijskog razvoja, još od kada su „ovce pojele ljude“, preko Francuske i Američke revolucije, te imperijalističkog i neoimperijalističkog stadija. Švicarska nije postala „Švicarskom“ uslijed marljivosti njenih ljudi (usput budi rečeno, Jugoslaveni su bili izuzetno cijenjeni vani kao radini ljudi) nego uslijed povijesnih konstelacija političkih snaga okruženja i odnosa prema toj zemlji, uvjetovanog i njenim geografskim položajem. Njemačka, SAD, Italija, Francuska, Portugal, Nizozemska, Španjolska, Švedska, … samo je dio zemalja koje su svoju bazu stekle svojim kolonijalnim nametanjem ostatku svijeta. A kad imaš temelje, lakše je graditi kuću. Nemaju li danas Amerikanci – za ljubitelje sustava o kojem raspravljamo prava ogledna paradigma – pod vojnom i ekonomskom kontrolom sirovine širom svijeta? Naftu na Blistoku, merkantilni biljni svijet u Južnoj Americi i Africi, copyright prava na gensku strukturu mnogih autohtonih vrsta. Ne nameću li uporno svijetu koji se tome mahom protivi (ne kapital, već obični čovjek) genetski modificirane organizme? Nemaju li kontrolu nad MMF-om, Svjetskom bankom i NATO-m koji širom svijeta štiti njihove interese? Ne nameću li Ujedinjenim nacijama, samo njima (Amerikancima) – što će reći kapitalu kojem su oni bogom dani obrambeni kišobran – prihvatljiva rješenja, bez obzira na stavove ostatka svijeta? Ne iniciraju li kojekakve „revolucije“ i nasilne smjene režima koji postaju smetnja njihovim multinacionalnim kompanijama? Zna li gospodin M.M. koliko međunarodnih sporazuma SAD nisu ratificirale, te odbijaju – čak kad i oni postanu obavezni – njihovu primjenu? Nije li nedavno predsjednik najmoćnije i jedne od najbogatijih zemalja svijeta izjavio, kako zaštita okoliša nije prioritet SAD, već prvenstveno razvoj – dakako po vlastitim modusima, bez pretjerane brige za sudbinu svijeta? Što misli gospodin Marinković, zbog čega? Ideala slobode u koji se zaklinju, ograničavajući slobodu drugih kada im nije od koristi, ili zbog nesmetanog razvoja vlastitog kapitalističkog sustava kao i onog svojih satelita – sve na račun ljudi drugih zemalja – žrtvujući pritom ne samo tuđu već i vlastitu „maloumnu“, indoktriniranu dječicu (na način sličan onome kojim su „naša“ djeca odlazila u najnovije balkanske ratove).

Povijesne razloge sloma realsocijalizma, M.M. tumači ovako:

„Ima, sa druge strane, i onih koji su bogatstvo i slavu stekli iako im profit nije bio (osnovni) motiv, poput naučnika čiji su izumi olakšali svakodnevni život milionima ljudi i doprineli tehnološkom napretku čitavog čovečanstva. Ali naučno-tehnološka istraživanja koja dovode do takvih dostignuća većinom jesu finansirana od strane privatnog kapitala – upravo zbog profita kao motivacionog faktora – i većinom nastaju u zemljama razvijenog zapadnog kapitalizma. Da ne mislite možda da je slučajnost što je u Hladnom ratu pobedila baš kapitalistička Amerika, a ne antikapitalistički SSSR (uprkos svim naporima potonjeg da u vojno-tehnološkom pogledu ne zaostane za geopolitičkim rivalom, iako je cena toga bila ogromno siromaštvo najvećeg dela građana)?“,

što je viđenje za široku diskusiju i analizu. Naime, u času kad je izbila Oktobarska revolucija, Rusija je bila praktički duboko zaostala feudalna zemlja, u kojoj je kapitalizam tek počeo puštati izdanke. Istovremeno je isti u Engleskoj bio tristotinjak, a u Americi više od 130 godina na snazi. Promptna intervencija kapitalističkog Zapada protiv revolucije i potreba da se zemlja brani kako od vanjskih tako i od unutrašnjih kontrarevolucionarnih snaga, sigurno nije mogla doprinjeti ubrzanom razvoju SSSR-a. Potonji staljinistički režim svojom rigidnom unutrašnjom politikom usredotočenom na proganjnje navodnih unutrašnjih neprijatelja socijalizma, uz istovremenu usredotočenost na izgradnju privrednih struktura i oružanih snaga, usput sasvim zanemarujući konzumerističke potrebe stanovništva, dakako da nije doprinjeo dostizanju daleko odmaklog Zapada. Ne valja pritom zaboraviti da su i u tim uvjetima sovjeti gotovo istovremeno kao i Zapad imali nuklearno oružje, konstruirali prvi komercijalni nuklearni reaktor, imali prvi nuklearni ledolomac kao prvi civilni nuklearni brod, prvi lansirali satelit i svemirski brod sa ljudskom posadom, imali nekoliko nobelovaca iz prirodnih znanosti itd. Daklem, svakako nije slučajno – u čemu se slažem sa Marinkovićem – da je u Hladnom ratu pobijedila Amerika, ali je to posljedica mnogo kompleksnijih uzroka doli prednosti kapitalizma pred socijalizmom, kako to on tumači. Uostalom, slične kritike sa Zapada (posebno iz SAD) danas pogađaju i Kubu – zemlju koja je još dan danas, već više od pola stoljeća – pod američkom ekonomskom blokadom. Zaista, zašto ta zemlja nije dostigla nivo kapitalističkog Zapada?

Prečesto se savim nekritički, što potenciraju vladajuće elite i njihovi mediji, apriorno izjednačavaju komunizam (socijalizam) i fašizam kao – totalitarni režimi. Ako se takvim može nazvati oblik sovjetskog realsocijalizma to i može proći, mada je on – za razliku od fašizma – ipak evoluirao od Stalinovih vremena do svoje propasti, ali ne vrijedi za socijalističku ideju u cjelini (već jugoslavenski samoupravni socijalizam iskače iz ove objede). Osnovna razlika potiče iz premisa ugrađenih u socijalističku i fašističku ideologiju, a koje su posve neusporedive. Uostalom, fašizam je nastao kao krajnja devijacija kapitalizma (unatoč zavađajućem nazivu nacionalsocijalizam, kojim se kitio u Njemačkoj, primjerice), dok je realsocijalizam ekstremno zastranjivanje socijalističke ideje. Taj nas zaključak neminovno vodi i do posve različitih ishodišta kapitalističkog i socijalističkog društveno ekonomskog sistema. Prvi počiva na služenju profitu koji u konačnici služi prekomjernom bogaćenju odabranih pojedinaca, ne vodeći računa o ostalim ljudima izuzev kao o konzumetima roba – kao krajnjem produktu dugog lanca odnosa unutar kojih se profit i ostvaruje. Drugi pak, ne negira profit nit bježi od njega, ali postavlja zahtjev da on služi svim članovima zajednice, na pravedniji i manje disproporcionalan način negoli u kapitalizmu.

2) Sloboda

Sloboda ima mnogo lica, ja bih samo ukratko o slobodi ekonomskog razvoja. Ona se često povezuje sa demokracijom kao društvenim sistemom, a na račun – ne prave već one formalne ili djelomične – demokracije kakva vlada i u zemljama koje se ističu kao ogledni primjeri, mnogi teoretičari imaju primjedbi. Iznjedrilo se da bi prava demokracija morala uključivati

– političku demokraciju

– socijalnu demokraciju

– ekonomsku demokraciju

Izostanak bilo koje komponente znači da je demokracija u biti samo prividna. Pojam ekonomske demokracije nalazi se u fazi kada se treba iskristalizirati njeno značenje, kao što je za to trebalo vremena i u slučaju ostalih dviju. Što ne manje znači da su teoretičari i neposredno zainteresirani (a to su većinom radnici), svijesni njena značenja. Zato malo prizemljimo stvari. Gospodin M.M. zalaže se u ekonomiji za gotovo totalnu deregulaciju države, prepuštajući ekonomske odnose „nevidljivoj ruci“ tržišta (iz niza mojih članaka je sasvim razvidno da ja tu „ruku“ ne treriram kao neki metafizički konstrukt), pa će (navodno) slobodno tržište samo uspostaviti najpravednije odnose. A niti je to ikad činilo, niti čini, niti će ikada činiti. Čak i teoretičari liberalnog kapitalizma prodaju narodu „muda pod bubrege“; u praksi – a ona je moćnija od svake teorije – posežu za državom kad god im je potrebno. Kapitalu država ne treba dok mu dobro ide, ali prvi poseže za njenom intervencijom – sve na račun poreznih obveznika – kad zapadne u krizu, čemu se gospodin Marinković upravo danas može uvjeriti širom kapitalističkog Zapada.

Uostalom, što je sloboda? Ona se oduvijek ostvaruje u određenim uvjetima transformirajući i njih u drukčije uslove, kada sazru prilike i zakoče je. Ako M.M. skupa sa većinom stanovništva nema ništa protiv nametnutog PDV-a od 25%, ako nema ništa protiv nametnute minimalne nadnice, ako nema ništa protiv nametnutnih ostalih ekonomski orjentiranih i inih zakona u čijem donošenju se njega ni najmanje nije pitalo, onda zasigurno ne bi trebao imati ništa protiv povećanja minimalne nadnice na ljudski prihvatljivu razinu, niti protiv ograničavanja profita također na ljudski prihvatljivu razinu. A prihvatljiva razina bit će ono što se ljudi dogovore, jer – sve je stvar dogovora. Dakako da će biti protiv, spada li u jedan ili dva posto svjetskih bogatuna čije bogatstvo je navodno ostvareno poštenim radom. Točnije rečeno, ono je legalno – jer je ostvareno sukladno zakonima, ali je ostvareno na neetički način. Zakoni se, zna se – mogu mijenjati – i mijenjaju se, bilo parlamentarnom procedurom bilo nasilnim prevratom, što samo znači da novouspostavljeni parlamenti donose nove zakone, a to sve skupa baca novu svjetlost na tumačenje legalnosti postupaka.

Svakako da razvoj – onaj materijalni, a ne onaj duhovni koji kaska za njim upravo radi podređenosti svega onom prvom (mada su oni ustvari povezani) – ovisi o financijama, te su one poduzetnicima neophodne za realizaciju svojih zamisli. Postoji izreka „pokrij se koliko ti je guber dugačak“, pa će se tako i poduzetnici – u slučaju ograničavanja profita, točnije onog dijela koji odlazi za ličnu upotrebu, uz oštri progresivni porez na imovinu kad prijeđe dogovoreni cenzus – tome prilagoditi (zgodno je pročitati kraj ovog članka). A budu li projekti toliko veliki i značajni po interes ogromne većine ljudi, nesumnjivo će se sredstva za njihovu realizaciju naći. Kome to ne bude dobar „motivacijski faktor“, još uvijek mu je tu savjet M.M.-a: neka umjesto poduzetništva traži neki drugi posao!

3) Samoupravljanje

Dakako da smo svi na nekom području stručnjaci a na drugom laici, no to ne znači – kao što sam već rekao – da laici ne mogu svojim pogledom na stvar daleko prevazići one prve. Dao sam i primjere. U tom kontekstu se gospodin Marinković sasvim krivo postavlja spram samoupravljanja. Nigdje nije ni rečeno, ni zapisano da će samoupravljači odlučivati o svim pitanjima u radnom kolektivu – ponajmanje onim sasvim stručnim. No, postoje pitanja od interesa za sve ljude i oni imaju pravo o tome odlučivati. O ulaganjima, modernizaciji, etičkim komponentama nekog projekta, sigurnosnim komponentama, utjecaju na okolinu, raspodjeli dobiti, prigodnim nagradama,…itd. Naravno, kad im stručnjaci za relevantna područja razumljivo i iskreno objasne sve komponente projekta, te jednako iskreno – bez kalkulacija – odgovore na sva njihova pitanja. Godinama su gotovo svi stručnjaci uvjeravali u sigurnost nuklearnih elektrana dok su ih laici s područja nuklearne energetike upozoravali da ne vode računa o masi ugroza i sigurnosnih komponenti. Kao što se zna, priroda je – kao vrhovni učitelj – dala za pravo upravo tim laicima i sad se, nakon niza akcidenata i ljudskih žrtava, države redom odriču oslanjanja na nuklearnu energiju. Uostalom, ako mladi i stari, obrazovani i neobrazovani, stručnjaci i laici, žene i muškarci mogu na referendumima, lokalnim i općim izborima, odlučivati o stvarima o kojima možda i pojma nemaju – a gospodinu M.M. tu neće smetati što se odluke donose većinom glasova – ako u parlamentima o svim pitanjima (ekonomija, zdravstvo, školstvo, znanost, kultura, porezi, unutrašnja i vanjska politika,…) od fundamentalnog značaja za cijelu društvenu zajednicu jedne države, mogu odlučivati ljudi koji su u većini problema o kojima donose odluke totalni laici, onda bi gospodin Marinković morao imati mnogo više povjerenja u buduće samoupravljače. Jer, ni Jugoslaviju nisu upropastili samoupravljači, niti je ona propala na ekonomskim pitanjima – ako pod time ne podrazumijevamo preraspodjelu društvenog bogatsva koju je inicirala kontrarevolucija, nudeći puku sirenski zov nacionalizma i sve ono čime se njega nastoji fundirati (ugroženost naroda, jezika, kulture, odljev sredstava,…). Pitanje pak gospodina Marinkovića upućeno glede (ne)sposobnosti samoupravljača da se nose, sa – po njegovoj ocjeni – za njih preteškim problemima: „Ako ih (odluke), pak, donose većinom glasova, šta je garancija da će izabrati baš najbolju, ili makar ne nužno lošu, opciju?“ preusmjeravam prema strukturama koje donose mnogo bitnije i dalekosežnije odluke, ne samo za jedno poduzeće ili multinacionalku, već prema svim građanim države. Evo jednog pitanja za sve stručnjake i „stručnjake“. Zašto se konstantno potiskuju stavovi jednog laika po pitanju vojske, etike, ljudskih prava, vjere, društvenog uređenja, obračajući pažnju samo na njegove formule i koristi koje se mogu iz njih izvući (poput, primjerice E=mc²)? Jedan od razloga je i fundiranost sustava kojem ti stavovi, poput onih iznesenih u njegovom članku „Zašto socijalizam?“, nimalo ne odgovaraju.

U pogledu primjedbe gospodina M.M.: „šta ćete sa onima koji se neće slagati sa takvim modelom (a biće i takvih, nemojte sumnjati), koji će ga smatrati, kao ja, duboko pogrešnim i osuđenim na propast?“ – odgovor je vrlo jednostavan. Morat će se pomiriti sa stanjem stvari, baš kao što u kapitalističkom sustavu to moraju učiniti oni koji se ne slažu s tim modelom – radnici. Međutim, stanje će biti neizmjerno bolje, jer se danas velika većina (radništvo i seljaštvo) mora miriti sa „diktaturom“ manjine, a onda će se velika manjina (krupni kapitalisti) morati pomiriti sa „diktaturom“ velike većine ljudi. Nije naodmet napomenuti da se Marxov termin „diktatura proletarijata“ s namjerom – kako bi se omrznuo i ogadio ljudstvu – tendenciozno prikazuje u obliku fašističke dikature praćene nestancima ljudi, policijskom državom, konclogorima i sličnim elementima karakterističnih diktatorskim režimima. To što je i dio političkog vodstva – sa Stalinom na čelu – postupao upravo na taj način, ne mijenja pravo značenje tog termina. Jer, podjednako je cinično uspoređivati Isusa sa potonjim postupcima katoličke crkve – inkvizicijom, hijerarhizacijom, rastrošnošću i sličnim izopačenjima njegovih originalnih stavova. Diktatura proletarijata jednostavno označava karakteristiku sustava koji svoje zakone donosi u korist većine a ne manjine. I to je sve.

Gospodin Marinković, dajući pravo laicima da se referiraju na probleme izvan svoje struke (konkretno, ekonomije) kaže:

„Ovako, anti-liberalna kritika se kod nas najvećim delom svodi na zamenu teza kroz prikrivanje nedostatka stručnog znanja o konkretnoj problematici preko gomile opštih mesta o socijalnoj pravdi, jednakosti i sličnom, uz previše patetike i premalo racionalnosti.“

Ne na jednom mjestu sam u svojim člancima usporedio ekonomiju sa alkemijom, prozivajući i ekonomske nobelovce koji u zavisnosti od općih društvenih prilika defiliraju poput manekena na pisti – čas sa „ovim“, čas sa „onim“ modelom. Karakteristika ozbiljne znanosti je da nastoji što više pojava objediniti u jedinstveni model koji ih objašnjava sukladno realnom stanju stvari, omogućavajući ujedno i predviđanja. Ne postoji 10 vrsti kvantnih mehanika, ili teorija relativnosti, ili teorija suprafluidnosti. Doduše, postoje različite interpreatcije jednog, uspješnog matematičkog modela stvarnosti. Koji to ekonomski model – i kako mu se zovu tvorci – objašnjava globalna ekonomska kretanja, omogućava uspješno predviđanje budućeg stanja stvari, i biva nepodjeljeno prihvaćen od svih stručnjaka, pa i laika – kad ovi zaista uvide njegovu uspješnost. Nijedan! Mene ne zanimaju lamentacije i opravdanja zašto takav model ne postoji (što se najčešće svodi na konstatacije o neizmjerno složenijoj strukturi ljudskog društva negoli „društva“ elementarnih čestica, primjerice), već samo činjenica da ga nema. Nešto prije sam spomenuo jednog ekonomskog laika kojega je tekst valjda pun „opštih mesta o socijalnoj pravdi, jednakosti i sličnom, uz previše patetike i premalo racionalnosti“ – primjedba koja u suštini diskvalificira laičkog sugovornika – dok sam u tekstu na koji se osvrće M.M. spominjao primjere uspješnijeg odnosa laika noli stručnjaka prema problemima. Mislim da moj oponent ne uviđa tendenciju, to jest trend kojim ide čovječanstvo, mada je to sasvim vidljivo – od Oktobarske revolucije, preko raspada i prevrednovanja realnog socijalizma do najnovijih protukapitalističkih i protuglobalističkih demonstracija od Amerike do EU. Nije da on ne vidi događanja, al’ jedino što mu pada na pamet glede njih je konstatacija:

„Dakle, nemam nikakav problem sa mirnim, nenasilnim protestima, bez obzira da li se lično slažem ili ne slažem sa razlogom protestovanja: sve dok ljudi civilizovano protestuju, policija ne bi smela da ih pipne (sic!); međutim, onog trenutka kada se dogodi prvi pokušaj nasilnog delovanja (poleti kamenica, na primer), policija je dužna da munjevitom reakcijom u najkraćem mogućem roku ponovo uspostavi javni red i mir. Policiju ću uvek principijelno podržati kada sprečava nasilje, makar mi taj ko u nasilju učestvuje bio najbliži rod, najbolji prijatelj ili ideološko-politički bliska osoba. Osnovni zadatak bezbednosnih službi – koje u širem smislu obuhvataju i pravosudne organe – bi, po mom dubokom uverenju, morao biti beskompromisna zaštita mirnih građana od nasilnika bilo koje vrste (i ideologije), kao i zaštita imovine – kako javne, tako i privatne. Jedini izuzeci kada mogu da podržim (čak i) nasilni oblik protesta jesu: (a) izborna krađa glasova, i (b) neispunjavanje zakonskih i ugovornih obaveza vlade, ili bilo koje državne institucije, prema građanima; u svim ostalim slučajevima – nipošto!“

Daklem – ograničenje nasilnog tipa demonstracija zbog razloga a) i b) (recimo, što je sa neisplatom plaća, nasilnim djelovanjem sistema protiv svojih građana, nelegalnog prisluškivanja i suđenja nabjeđenim „teroristima“ i slično). On želi samo

– civilizirano protestiranje

– uspostavu narušenog javnog reda i mira

– zaštitu ustavnog poretka

Nije mi jasno o čemu gospodin M.M. priča? Ta, revolucija nije bacanje kamenica i orgijanje par desetaka baraba koje ugrožavaju javni red i mir, demolirajući infrastrukturu zemlje. Revolucija je (o tome više u nastavku) masovni pokret uzrokovan mnogo ozbiljnijim razlozima od krađe glasova na izborima ili neispunjavanja obaveza države prema građanima. A svakako stoji da revolucionari (a to opet nisu „Lenin“ i desetak njegovih drugova, već cijeli narod koji uzima učešće u pokretu) ustaju protiv ustavnog poretka, jer – ustavni poredak i nije negoli brana koja štiti interese vladajuće klase, upravo kao što i M.M. to čini, propisujući što građani smiju a što ne smiju. To funkcionira u normalnim uvjetima, međutim – kad revolucija zakuca na vrata onda su uvjeti vrlo daleko od normalnih. Mogao bi moj oponent pogledati uokolo sebe i reći sam sebi tko je na vlasti i u čijem interesu vodi politiku (ne samo ekonomsku), te pokušati objasniti racionalno i etički kako i zašto je došlo do osiromašenja i prelijevanja bogatstava naroda regije. Dali uslijed ljevičarskog ekstremizma ili uslijed balkanskog oblika prvobitne akumulacije kapitala. I na koji bi se način „njegov“ liberalni, ili bilo koji drugi, kapitalizam nosio sa ispravljanjem počinjenih nepravdi prema većini stanovništva (radnim ljudima) – ne na jeziku već u praksi – u ovim državama. To, dakako, ni on ni ja nećemo vidjeti, jer, k’o što reće jedan „moj“ lopov: „Tko je jamio, jamio je!“. A onda donio propise kako se nakon toga više ne smije jamiti, dodao bih ja.

Ekonomija je toliko utkana i isprepletena sa svim odnosima ljudskog društva, određujući kao najvažniji činilac njegovu strukturu i razvoj, da je posve neutemeljena kritika kako je Marx navodno sasvim jednostrano promatrao međuljudske odnose i njihovu povijest samo kroz tu prizmu. To nikako nije točno, on je naprosto nju identificirao kao najbitnijeg pokretača razvoja, te ju je kao takvu i analizirao. Međutim, kako se ona – poput nuklearne energije – manifestira na široki spektar odnosa u društvu izazivajući utjecaje i u posve različitim područjima ljudske djelatnosti, a nije niti posve nezavisna od istih – to je jasno da mnogi ekonomski laici mogu procjenjivati uspješnost ekonomskih modela i kroz prizmu utjecaja na vlastitu djelatnost kojom se bave. Često i mnogo uspješnije od stručnjaka duboko i preusko zagledanih samo u svoje teorije. Usput, ja sam se deklarirao kao laik, međutim koje je struke gospodin Marinković meni je nepoznato, što u biti i nije važno jer ja ne raspravljam ni sa stručnjacima ni sa laicima već sa stavovima. Želi li netko čisto stručnu raspravu sa relevantnim ekonomskim ekspertima alternativnih, ljevičarskih, uglavnom postmarksističkih usmjerenja, može se sa njima upoznati na ovoj poveznici.

4) Etika

U cijelom živom svijetu – uključujući i ljudsku vrstu – postoji borba za opstanak. Kako preživjeti, osnovno je pitanje među vrstama, a odgovor je za životinjski svijet dao Charles Darwin. Ljudska vrsta je tijekom evolucionog razvoja stekla i nove osobine: humanizam, toleranciju, ljubav prema bližnjemu, brigu za nemoćne,… – da ne zaboravimo one najbitnije: razum i dušu. U uzajamnim interakcijama (pa tako i onim ekonomskim) u ljudskom društvu čovjek preuzima i rizike, kao što je to učinio i Feliks Baumgartner – skakač s ruba svemira. Međutim, jedno je preuzeti rizik samo u svoje ime i sam snositi njegove posljedice (Feliks bi jedini životom stradao kao direktni učesnik svog poduhvata), a sasvim drugo preuzeti rizik u ime cijele društvene zajednice kojega onda ona i ispašta (ili uživa) posljedice. To upravo čini liberalni kapitalizam, a posljedice njegove propasti tridesetih godina prošlog stoljeća, kao i ovog propalog neoliberalnog oblika (da je propao priznaju i sami zapadni političari i teoretičari) ponajbolje osjeća sam pojedinac. Koji ga nije izabrao vlastitom voljom (osim ako nam se ne prodaju uobičajene floskule kako je to za nas učinio – prije toliko i toliko generacija – netko drugi), nastojao se uklopiti koliko može po vlastitim sposobnostima u njega, a kad je krahirao – posljedice se prebacuju na njegova leđa. Dakako da su se mnogi (što treba shvatiti u relativnom smislu, jer ih je u odnosu na cjelokupno društvo zanemarivo malo) upravo dobro okoristili jadom većine. Time dolazimo do prigovora gospodina M.M. koji na više mjesta ponavlja, a u općenitom obliku ga dobro prikazuje njegov citat:

„Gospodin Babić ni ne pokušava da definiše šta tačno podrazumeva pod pojomom “pravih(?) interesa svakog pojedinca”. Što je i razumljivo; jer prosto je nemoguće pomiriti interese svih pojedinaca koji žive u okviru jedne društvene zajednice, kamoli čitavog čovečanstva, i na taj način ih inkorporirati u jedan jedinstveni zajednički interes-imenitelj.“

Pa, dakako da nigdje nisam pokušao pomiriti „prave“ – kako kaže gospodin M.M. – interese svih pojedinaca jer su oni različiti, ali – postoje i oni zajednički za cijelu vrstu, izraženi jednostavnim riječima: preživjeti, jesti, oblačiti se, stanovati, osigurati potomstvo i njegovu sigurnost. Kako se ekonomske teorije ne bave pojedincima (jedinkama), niti se društveni sistemi formiraju s ciljem zadovoljavanja izoliranih viđenja svakog pojedinca naosob, to je jasno da u svakom sustavu postoje privilegirani i deprivilegirani, oni na vrhu i oni s dna društvene ljestvice. Pitanje je samo kakav je njihov omjer. A taj odnos nije pitanje marljivosti ili lijenosti pojedinaca, već je jednostavna posljedica premisa ugrađenih u ekonomsko-politički sustav. Kad gospodin Marinković pokušava relativizirati pojmove humanizma, interesa, ljudskog dostojanstva i sličnih osobina, s ciljem da opravda predatorsku ulogu liberalnog kapitalizma, a ona takva jeste, bez obzira dali grabio puno ili malo (uz napomenu da on direktno ne opravdava predatorsvo, jer ga ne vidi, već njegovu efikasnost koju stavlja ispred svih, napose etičkih kriterija) onda se udaljava od najviših vrhova filozofije, etike i morala, te plovi u opasnim vodama. Kaže on:

„A ako je vas neki drugi Mršić – jer u liberalnom kapitalizmu Mršića ima na stotine i hiljade (vidi pod tržište poslodavaca u mom originalnom članku) – voljan platiti tih 1600 (ili čak više) ispod kojih ne pristajete raditi, utoliko bolje; biće mi najiskrenije drago drago zbog vas što ste se uspeli prodati po željenoj ceni, samo nemojte meni da se mešate u moje lično pravo da svoje usluge (rad) prodajem na tržištu po ceni po kojoj ja želim, odnosno mogu.“

Poslijednju riječ njegova citata ja sam podvukao, jer je ona ključna i neovisna od bilo kakvih kvalifikacija i voljnih osobina čovjeka, već upravo ovisi o strukturi društveno-političko-ekonomskog sustava. M.M. se miri sa činjenicom da – ako se nije mogao zaposliti kao dr.sci. onda radi kao čistač. Kaže:

„Da li se to meni samo učinilo, ili gospodin Babić posao smetlara doživljava kao ponižavajuć? Znači li to da je čišćenje ulica posao koji, kao suviše prljav, sme biti namenjen isključivo nižim ljudskim bićima (crncima, ciganima, slabije obrazovanima…), dok bi gospodski poslovi morali biti rezervisani za prefinjene intelektualce?“

sasvim krivo ocjenjujući vrstu poslova i pristup. Ne radi se o gospodskim, prljavim ili ponižavajućim poslovima – a još manje o „nižim“ i „višim“ vrstama ljudskih bića – već se radi o kvalifikacijama za koje su se jedni školovali a drugi nisu (velikom dijelom i zaslugom sustava). Upravo ovom primjedbom gospodin Marinković pokazuje svoj pristup ljudskom društvu, koji možemo kvalificirati imenom – ekonomskog i socijalnog darvinizma. Važno je samo preživjeti po svaku cijenu! Badava će mi, eventualno, moj oponent sad govoriti kako „valjda svako ljudsko biće želi preživjeti po svaku cijenu, zar ne“, jer se tu uopće ne radi tek o biološkom preživljavanju. Ako gospodin M.M. misli tako, onda bismo umjesto o ljudskoj zajednici mogli jednakovrijedno raspravljati o populaciji dabrova ili nilskih konja te direktno primijeniti darvinizam na ljudsko društvo, što teoretičari kapitalizma izbjegavaju javno priznati – upravo stoga što bi se prvi prigovor pozvao na humanizam i dostojanstvo čovjeka – već ga uvode na mala vrata, zastupajući u suštini socijaldarvinizam. A humanizam i dostojanstvo o kojem ja govorim nisu individualne osobine, mada se one individualno manifestiraju u različitom stupnju kod različitih ljudi. Raspravljaju li etičari o fantomima kad govore o humanizmu? Njegov se prigovor odnosi na individualni humanizam, a ne humanizam sustava u kojem ljudi djeluju. Da se vidi kako „ništa ne pada s neba“ ne treba biti dijete bogataša, dovoljno je biti radnik u bilo kojoj tvornici na ovoj planeti i/ili njegovo dijete. Mnogo se više dade naučiti iz njihovog masovnog primjera negoli iz ograničenog broja djece bogataša. Gospodin Marinković govori o „prednostima“ sistema u kojem, kako kaže Nikola Visković:

„A tko od te mafije otkriva i brine što danas 0,5 posto stanovništva svijeta raspolaže sa 39 posto njegova bogatstva, 8,2 posto sa 43 posto bogatstva, a 91,3 posto sa 18 posto?

(Primjerice, prema istraživanjima WOC-a – Međunarodne organizacije kreditora – “u svetu 61 milion imućnih ima iste prihode kao i 3,5 milijardi ljudi sa najnižim prihodima, odnosno na svaki dolar bogatih najsiromašniji dobijaju 1,7 centi.”)

Još razumljivije: od 200 ljudi 1 raspolaže sa 78 Eura, 16 njih svaki sa 5.2 Eu, dok od 183 čovjeka svaki posjeduje 0.2 Eura – 390 puta manje od onog bogataša! U prosjeku, ne vodeći pritom računa niti o raspodjeli nerazvijenosti zemalja svijeta. To je daleko i od statističke, tzv normalne raspodjele koja se često primjenjuje na ljudsku populaciju. Eto, dok jedno dijete superbogataša i šesnaestero djece bogataša idu raditi iz „pedagoških“ razloga, kako tvrdi M.M. – da nauče kako „ništa ne pada s neba“, stoosamdesettroje djece (dakako, ne svi, kao što ne rade ni sva djeca bogataša) to nauče iz nužde, jer ih život tjera na to. Želi li se reći kako je ono 1+16=17 ljudi toliko sposobno (za sebe sama svakako) da njima treba podrediti sistem na uštrb ono 183 sirotinje? Želi li se reći kao, da nema tih 17 ljudi oni preostali bi imali još manje od crkavice koju imaju? Nije li moj oponent rekao kako je „prosto… nemoguće pomiriti interese svih pojedinaca“? Pa ako je tako, želi li on svoj (neo)liberalni sistem za koji se zalaže – a koji i jeste doveo da takve neravnotežne preraspodjele svjetskog bogatstva – podrediti interesima 17-tero ljudi na računi preostale 183-jice? A kad ta, ekonomski diskriminirana i eksploatirana većina zahtjeva pravednije odnose, sasvim svejedno jel’ pod imenom socijalizam ili bilo kojim drugim, onda čini protuprirodni blud?

Da, svakako, gospodin Marinković relativizira i eksploataciju, pa kao – ako se on ne osjeća eksploatiranim u ovom sustavu (jer za njega ni 1000Kn nije crkavica zbog koje bi se pobunio), onda to svi drugi moraju prihvatiti. Ne moraju prihvatiti., reći će nam, neka idu raditi kod poslodavca koji nudi više! Međutim, gospodin M.M. ne vidi, ili ne želi vidjeti, da on svojim prihvaćanjem snižavanja nadnice ispod svih realnih kriterija (jer se on kao ne osjeća ni eksploatiranim, niti mu je ugroženo ljudsko dostojanstvo) time snižava nadnicu na cijelom tržištu direktno potpomažući poslodavce na teret – ne svoj, nego cijele radničke klase i cijelog društva. Što se, etički neutralno, danas uobičajilo nazivati, ne eksploatacijom nego – „snižavanjem cijene rada“! Ovaj jednostavni primjer pokazuje kako ekonomija ne funkcionira po principu „svatko ima slobodu da prihvati što mu odgovara“, jer u cijelom sustavu djelovanje jednog pojedinca izaziva odaziv cijelog sustava. Uostalom s čega onda sindikati da štite kolektivna radnička prava; što ih ne raspuste savjetujući radničkoj klasi ono čuveno (što M.M. i čini) „snađi se druže“! Zar učitelji i nastavnici, te ostali državni službenici, koji zajednički ustaju protiv ugroženog dostojanstva vlastite profesije – daklem, svih djelatnika u njoj – zbog financijskih rezova koje vlada poduzima, imaju na to više prava no radnici u privatnom sektoru? Ili i njima slijedi preporuka da se individualno pokušaju prodati „po željenoj ceni“, a ako ne uspiju možda da dodatno idu čistiti ulice (molim, bez podmetanja o navodnom potcjenjivanju tog posla)?

„Nerazumijevanje“ gospodina M.M.:

„Ne polazi mi za rukom da prokljuvim kakve veze neisplaćivanje zarada zaposlenima i/ili utaja poreza od strane ovdašnjih bahatih poslodavaca ima sa navodnom “sofisticiranošću kapitalizma Zapada” o kojoj gospodin Babić iznosi određene statističke podatke. Evo, priznaću: glup sam; moj mozak nije uspeo dostići dovoljno visok stupanj razvoja za tu vrstu metafizike.“

moje primjedbe kako je

„Kapitalizam Zapada postao toliko sofisticiran da mu nije niti potrebno služiti se tako barbarskim metodama. Isti učinak postiže mnogo elegantnije“,

kojom reagiram – iznoseći i podatke – na njegovo viđenje nekih oblika eksploatacije radnika na našem području:

„ružne pojave, karakteristične za naše društveno-ekonomske prilike, poput masovnog neisplaćivanja ličnih dohodaka zaposlenima, kao i eskiviranja plaćanja poreza i doprinosa, od strane pojedinih (mnogih) poslodavaca, nemaju nikakve veze sa liberalnim kapitalizmom.“,

me toliko zapanjuje da nije ni vrijedno odgovora.

Da diktatura manjine nije tek puka izmišljotina svjedoči i trend sve većeg ekonomskog raslojavanja stanovništva, ne samo najsiromašnijih već i onih najrazvijenijih zemalja:

„Od 20 naprednih ekonomija, u razdoblju od 1990 do 2000. nejednakost je porasla u njih 16 (od ostalih 4, samo je u Švicarskoj značajno pala). U ovom razdoblju, u SAD-u, nejednakost prihoda, već daleko najveća u bogatom svijetu, narasla je na razinu usporedivu s onom u nekim latinoameričkim zemljama, kao što su Urugvaj i Venezuela. Između 1979. i 2006. na ljestvici prihoda u SAD-u, najgornjih 1 posto ljudi više je nego udvostručilo svoj udio u u nacionalnom prihodu, sa 10 posto na 22,9 posto. Najgornjih 0,1 posto je povećalo svoj udio više od tri puta, sa 3,5 posto 1979. na 11,6 posto 2006.”

Što li bi se tek desilo, u sustavu koji bi – prema M.M. – još više trebao smanjiti utjecaj države na ekonomsku sferu? Što radi lopov, kad policija ne pazi na njega? M.M. relativizira i humanizam pitanjem:

„Da li, na primer, L.B. smatra da kapitalista, ili bilo koja bogata osoba, mora nužno biti nehumana i/ili nesolidarna?; i obratno: da li to što je neko siromašan, ili je radnik (a ne kapitalista-preduzetnik), obavezno znači da je human i solidaran?“,

svodeći ga na individualne primjere. Ovdje se radi o humanizmu sustava i humanizmu klase a ne individuama. Samo unutar okvira koji ograničuje sliku ispoljavaju se sve vrste individualnog humanizma ili antihumanizma. Priča o bogatašima humanistima koje se (jadnike) pretjerano oporezuje, koji daju donacije u humanitatrne svrhe i traže da im se povisi porez, su priče za malu djecu. Dakako da ima i takvih, samo opet treba razgraničiti individualne slučajeve od opće slike. Privatne donacije i pojedinačni izljevi humanizma ne mijenjaju niti mogu promijeniti karakter ekonomskog sustava. Donacije se daju jer im se uračunavaju u porezni odbitak, daklem ne iz humanitarnih već isključivo iz koristoljubivih razloga. Kad su uvidjeli da se sistem drma, neki od njih su dragovoljno ponudili da se bogatima smanji porez:

-ili iz straha za vlastiti položaj, s namjerom da demagoški pokažu „dobru volju“ (zašto to nisu činili ranije?)

-ili iz kalkulacije kako će na taj način primiriti demonstrante pred svojim vratima

Međutim, zna li gospodin M.M. da je Roosevelt oporezivao bogataše sa 91% – a on svakako nije bio socijalista a još manje komunista – da će u Francuskoj bogati od sada državi plaćati porez po stopi od čak 75 posto i nitko to (sem bogatih, dakako) ne tumači poput mog oponetna kako „se time šalje poruka da uspeh treba kažnjavati umesto ceniti, utoliko pre što bogatije osobe i bez toga plaćaju viši iznos poreza od ostalih, pošto im je poreska osnovica veća“ (ne plaćaju oni nikakav viši porez od ostalih, jer sve treba gledati u relativnim, a ne apsolutnim iznosima. Uostalom, jadni dolarski milijarder kome je Hollande nabio porez od 75% vjerojatno bi sa preostalih 250 milijuna dolara umro od gladi!). Istovremeno, Obama strijepi bogatim Amerikancima – onima koji kao zahtijevaju veće poreze – nabiti porez od 35%!

Etika o kojoj govori gospodin Marinković i ona koju ja spominjem su jako različite, ne samo na društvenom već i na individualnom planu. Filozofi (Kant, Spinoza, Kangrga,…, da ih dalje ne nabrajam) su pisali traktate o tom pitanju. Jasno, možemo ih smatrati lezilebovićima i sasvim zanemariti njihova razmišljanja kao irelaventna po čovječanstvo, ili – s druge strane – učiti od njih. Ne možemo se u visokoumnim razgovorima stalno pozivati na njih i citirati ih, a u praksi dati prednost etici grabežljivaca pod egidom slobodnog tržišta, i navodne slobode odlučivanja koja liči na onu: hoćeš li da te objesim, zakoljem ili metak u potiljak. Jer sloboda o kojoj govori M.M. nije prava sloboda već je izbor dirigiran svojstvima sustava. Uostalom, a zašto uopće postoji etika ako ćemo je ignorirati? U ljudskom rodu postoje pojedinci, nazvat ću ih ljudima svjetionicima, koji svojim svekolikim – a prvenstveno moralnim – djelovanjem daju putokaz drugima. Majka Terezija, Albert Schweitzer, Einstein, poljski svećenik Maximilian Kolbe koji je u Auschwitzu spasio život logoraša doborovoljno otišavši u smrt umjesto njega,… Malo će njih ponoviti Kolbeov čin, ali smisao za čovjeka ni nije u tome – on treba biti njegov uzor. Zar su vrline i mane kategorije izmišljene tek za zabavu dokonih mudroslovaca? Je li Marie Curie bila tek priprosta budala kad nije željela patentirati proces izolacije radija, kako bi dobrobiti od toga učinila pristupačnim svim ljudima, dok sada milijarde dolara zgrču na tome liberalni i ini kapitalisti, stavljajući copyright na svako novo otkriće?

„Ili – nastavlja Pjer – možemo da smatramo sebe za vlasnike, „pronalazače“ radijuma. U tom slučaju, pre nego što budemo objavili na koji si način ti prerađivala pehblendu, morali bismo da patentiramo tu tehniku i da obezbedimo sebi pravo proizvodnje radijuma u celom svetu. Marija razmišlja nekoliko sekundi. Onda kaže: To nije mogućno. To bi se protivilo duhu nauke…Ako naš pronalazak ima trgovačkog uspeha u budućnosti, to je slučajnost koju mi ne smemo iskoristiti. A radijum će služiti za lečenje bolesnika. Nemogućno je, čini mi se, da izvlačimo odatle korist.“ („Marija Kiri“, Eva Kiri, Mlado pokolenje, 1968. – link je na ruski prijevod)

„Ovaj se dokument mora promeniti. Radijum koji mi daje Amerika mora uvek pripadati nauci. Ako stvari ostanu ovakve kakve su sad, radijum će posle moje smrti postati imovina privatnih lica, mojih kćeri. Ne slažem se sa tim.“ (ibid),

usprotivila se potpisivanju dokumenta kojim joj je predsjednik Harding darovao jedan gram radija skupljen donacijama Amerikanaca. Ako nije ni iluzija, ni utopija, ni fantastika da postoje izuzetni ljudi, zar je tolika iluzija očekivati pravedni ekonomski sustav za sve ljude? Nije – ako se hoće, jeste – ako se neće. Upitajte spominjane skupine od 17 i od 183 ljudi što žele, pa presudite sami. I nemojte podmetati da su oni koji odaberu etički odgovor, ljenčuge, društveni paraziti, jalnuši i kojekave slične etikete, jer to ni najmanje ne stoji. Zar su i oni ljudi koji mjesecima rade bez plaće paraziti, ili je parazit njihov gazda? Zar su i oni ljudi koji godinama (a kad se prijeđe izvjesni prag to postaje stalno stanje) traže i čekaju posao na zavodima za zapošljavanje ljenčine? Zar sam ja jalnuš kažem li da je moralno i etički neodrživo da imovina Bila Gatesa vrijedi 50 milijardi dolara, a moja svega 60 hiljada, dok je moj susjed postao beskućnik izbačen na cestu sa svojom obitelji? Kaj god! To su samo floskule kojima potkoženi nastoje očuvati svoje nepravedno zarađeno bogatstvo, nespremni da ga pravednije podijele. Još točnije – nespremni su promijeniti sustav u smislu pravednije raspodjele zarađenoga. Nitko, ma bio genij nad genijima, ne može zaraditi 50 milijardi tvrdeći da je to bilo pošteno. Može, dakako – u mehanički struktuiranom sistemu gdje se zarada procjenjuje poštenom po pokerskom principu. Bolji igrač nosi sve, slabiji propadaju.

7) Porobljavanje svega – sve ima svoju cijenu

Ne govorim o robovima, već o konzumerizaciji svih stvari i vrijednosti. Kapital sve gleda kroz robno-novčane odnose. Kruh košta toliko, konzerva onoliko, prijevoz također. Tu nema problema, jer je savršeno jasno da proizvodnja košta. Međutim, na kapitalističkom se tržištu kupuje i ljubav, zdravlje, umjetnička djela, ljudska krv, organi, zamjensko majčinstvo,… Trguje se čak i količinom ugljičnog monoksida u atmosferi, navodno – zbog sprečavanja efekta staklenika. Daklem su i klimatske promjene, te zdravlje ugroženo bilo direktno od ugljičnog monoksida, metana, freona… i ostalim posljedicama njihova prekomjernog prisustva u atmosferi, postali predmet trgovine. Kaže se, da sve ima svoju cijenu. Točno, samo ne uvijek novčano izraženu. Cezanne prodan za 250 milijuna dolara, ne vrijedi ni približno toliko iako je njegova vrijednost neizmjerna. Ali ne u novčanom, već u umjetničkom smislu. Sasvim je sigurno da umjetnine plaćene tako visokim novčanim iznosima nisu kupljene iz umjetničkih, već iz spekulativnih razloga. Kao što neki ulažu u zlato, drugi u nekretnine, nazovi ljubitelji umjetnosti ulažu u umjetnička djela, devalvirajući pritom ne samo umjetničku vrijednost djela i autora – koji vrlo često „crkava“ bez prebijenog novčića u džepu – već praktički stavljaju znak jednakosti između umjetnine i električnog štednjaka, primjerice. Čak je i seks na tržištu. U većini zemalja EU prostitucija je legalizirana, ali ne posvuda i regulirana, u što ulazi zdravstveni nadzor ali i – za nas bitno – plaćanje poreza! Valjda po ugledu na papu Siksta VI koji je oporezovao bordele izdajući im dozvole za rad, kako bi skupio novac za izgradnju Sikstinske kapele. Nema te suhe drenovine iz koje kapitalizam neće iscijediti novac. Reći će netko da što slobodno tržište traži, to se i nudi. Sasvim bi lijepo uspijevalo tržište za nekrofiličare ili zoofiličare, primjerice. Gospodin M.M. do krajnosti relativizira ljudsko dostojanstvo:

„Da li je ta cifra ispod ili iznad razine (ljudskog) dostojanstva, opet je stvar lične percepcije pojedinca: isto to što gospodinu Babiću može biti neprihvatljivo i vređati njegovo dostojanstvo, meni može biti sasvim u redu.“

Citat nije izvučen izvan konteksta, jer – tko toliko relativizira na jednom području neće li to činiti i na drugima? Ili je možda „dostojanstvo“ mrtvih osoba i životinja iznad dostojanstva živih ljudi, pa ćemo se pobrinuti zaštititi ga, a „mojim istomišljenicima“ preporučiti da vlastitim novcima spašavaju obraz eksploatatora (prvenstveno njegov kapital), za što se indirektno – štiteći sustav koji generira iskorištavanje – gospodin Marinković zalaže?:

„…kada već toliko brinete o radnicima koji rade za plate koje vređaju njihovo dostojanstvo, zašto ne biste fino osnovali fond solidarnosti u koji biste, zajedno sa svojim istomišljenicima, uplaćivali novac kojim bi se radnicima nadoknađivala razlika od visine plata koje primaju kod svojih poslodavaca do nivoa kojim bi svaki od njih lično bio zadovoljan?“.

On opet proizvoljno – jer mu to odgovara, s obzirom da ne uočava pogrešnost cijelog sustava – stvar svodi na pojedince („…lično bio zadovoljan“), a popravke suštinski nepopravljivog sustava na oblik socijalne pomoći. Nitko, ni bogatun ni siromah, nije zadovoljan onim što trenutno posjeduje. Samo se kod bogatuna to naziva gramzivošću, a kod sirotinje težnja za boljim životom ili tek preživljavanjem. Ne tjera li nedostatak empatije da se solidarnost – u nedostatku bilo kakve klasne solidarnosti bogatih sa svojim radnicima – traži na posve krivom mjestu? Istovremeno dok rastu cijene stvari (a i umjetničko djelo je, u kapitalističkoj percepciji, samo stvar), cijena rada živog ljudskog bića bačenog poput roba na takozvano tržište rada, sve se više srozava. Na tu temu bi se dale pisati stranice i stranice, pokazujući i dokazujući kako je kapitalizam sa svođenjem svega postojećeg u svemiru na novčanu vrijednost, dehumanizirao ljudsko društvo.

6) Ekonomske zakonitosti

Primjetio sam da gospodin Marinković mnogo toga ne „konta“, kako on sam kaže, mada je iz konteksta sasvim jasno. Kaže:

„U sledećoj rečenici gospodin Babić kaže: “Umjesto da mi ukrotimo njih (misli se valjda na gorepomenute “ekonomskih zakonitosti”; op. M.M.), one se koriste u kroćenju ljudi” (kraj citata). Prvo, ne kontam baš najbolje ko smo (šta smo?), ili možda ko su/ste (šta su/ste?), to “mi”. Drugo, zamolio bih, takođe, L.B. da nam, ako je moguće, malo pobliže objasni: najpre kako se to krote ekonomske zakonitosti, a zatim i kako se iste koriste u “kroćenju ljudi”? I kojih ljudi: jel svih na kugli zemaljskoj, ili samo određenih?“

Pa valjda je jasno da „mi“ označava čovječanstvo baš u istom smislu da smo „mi“ (ni on niti ja!) osvojili Mjesec. Postojeće ekonomske zakonitosti se koriste u „kroćenju ljudi“ tako da ih podvrgavaju vlastitim neljudskim djelovanjima, točnije – određena grupa ljudi ih koristi sa tom svrhom. Neka se M.M. vrati na dio u kojem govorim, potvrđujući podacima, o diktaturi manjine. Tu valja stati, jer on ne razumije samu suštinu. Tržište je zaista uvijek postojalo i uvijek će postojati. Pitanje je samo – kakvo tržište. Ovisno o tome kakvo je tržište – kojim ograničenjima podliježe – takve su i ekonomske zakonitosti. Trenutno vladajuće zakonitosti u tržišnom sistemu „nevidljive ruke“ nisu univerzalne – one odgovaraju tipu tržišta koji preferira kapitalizam. U prirodnim znanostima je poznato da se pri rješavanju problema mora voditi računa o takozvanim rubnim i graničnim uvjetima. Promijene li se one, mijenja se i rješenje problema. Čak je i nobelovac Paul Krugman morao priznati da je „ekonomska profesija zastranila jer su ekonomisti kao cjelina pobrkali impresivne matematičke jednadžbe s istinom“. Ja bih rekao, da nije dobro postavila spomenute granične i rubne uvjete, bazirane na premisi da ekonomija mora služiti svima, a ne samo nekim ljudima. A to je prvenstveno humanistička pretpostavka, dapače – aksiom od kojega treba polaziti. Kakvo je ili kakvo će biti tržište, nije bogom dano – to određuje čovjek. On postavlja granične i rubne uvjete u skladu s kojima tržište treba funkcionirati. Dobro se, u kontekstu paragrafa, prisjetiti misli čovjeka kojega sam već spominjao:

“Znanost je okosnica fizičkog nasilja nad životom i pretvorena je u specifičnu moć za proizvodnju drugih moći. Nasuprot takvoj pogrešnoj ulozi znanosti jest humanistička kultura koja pretpostavlja moral prije upotrebe znanstvenih rezultata.”

To vrijedi, dakako, za sve znanosti, pa i za ekonomiju – bila ona liberalna ili ne.

7) Nasilna promjena ekonomskog sistema

Vjerujem da se normalni ljudi (kad nisu zavedeni sirenskim zovom, kao u tek proteklim ratovima), u nekim normalnim okolnostima, normalno vladaju, grozeći se nasilja. Bili siromašni ili bogati. Međutim, niti sam ja, niti je gospodin Marinković onaj koji će propisati smije li nasilje izbiti ili ne smije, a još smo manje sposobni predvidjeti ga. Kad ne pričamo o izoliranom nasilju, već onom koje zahvaća nezadovoljne mase koje drugim načinom ne mogu promijeniti svoje životne uvjete. To nasilje ne pokreću niti barabe, niti jal, niti lijenost, već sušta potreba. A kad će potreba sazrijeti, nemoguće je predvidjeti, osim da će zazrijeti – čemu u prilog govori praktički cijela ljudska povijest. I u njegovom sprečavanju ne mogu pomoći ni službe sigurnosti, ni policija, ni vojska (a i pripadnici spomenutih službi se u nekom trenutku pridružuju revoluciji), jer je nepredvidivo i masovno. Ne govorim o nasilju uzrokovonom nogometnom utakmicom ili gej paradom, već o revoluciji koja u principu može biti i nenasilna iako je u domeni društvenih odnosa to mnogo rjeđe. Ne govorim ni o takozvanim baršunastim revolucijama (mirna), revoluciji karanfila (mirna), niti arapskom proljeću (nasilni prevrati), jer su to jednostavno promjene vlasti, bez korjenite promjene društvenih odnosa. U kontekstu u kojem polemiziramo, bitne su samo revolucije koje će dokinuti kapitalističke ekonomske odnose. Mnogi tvrde (opet više preventivno samoobrambeno negoli iz uvjerenja) da su danas revolucije nemoguće, što ponajbolje demantira tip revolucija koje sam ranije spomenuo a koje su se dešavale „danas“ pred našim očima. Na području bivše Jugoslavije čak se desila kontrarevolucija, upravo antiteza revoluciji o kojoj govorim – nije se desio tek obični raspad države, niti je to uopće bilo najbitnije. Došlo je do promjene društveno ekonomskih odnosa. Ni ja, ni gospodin Marinković, nismo mogli ni predvidjeti ni spriječiti ovu kontrarevoluciju – jer su vanjski i unutrašnji uvjeti bili sazreli za nju. Kao što će, bojim se, jednog dana sazrijeti za novu revoluciju. Kad biste upitali bilo kojeg stanovnika, bilo koje novonastale ficlek-države što ga je najviše pogodilo u tim događanjima, i kada bi se on uspio riješiti svoje indoktriniranosti – u suštini sasvim nebitnima po njegov ljudski život – nacionalnim osjećajem, onda bi rekao da je to činjenica što je popljačkan i bačen u golemu masu nezaposlenih. Ono što je skupa „sa mnom“ stvorio, preko noći je promijenilo vlasnika, a on se iz samoupravljača pretvorio u robu na tržištu radne snage. Taj građanin to svakodnevno i govori – doduše indirektno – kad demonstrira ispred svog poduzeća pod stečajem, pod vladinim prozorima ili blokirajući promet, svakako ne odviše oduševljen kapitalizmom u koji su ga ubacili kao u „flajš mašinu“. Kapitalizam je star oko 300, a socijalizam kao realizirana (naravno, u propalim oblicima, ne zaboravljajući da se on i danas javlja primjerice u Južnoj Americi) pojava, tek blizu 100 godina. Svaki naredni društveno ekonomski sustav pokazao je kako onaj prethodni nije nedodirljiv i kako se slama kad dođe za to vrijeme. Konačno, i sam gospodin Marinković kaže:

„Ovo nas dovodi do same suštine stvari. Kapitalizam će svakako jednog dana, da li za sto, dvesta, ili koliko god godina, biti zamenjen nekim novim sistemom (jer ništa nije večno), ali to ni u snu neće (moći) biti bilo kakvo besklasno društvo.“

Valjda se i on nada da će biti zamijenjen nekim pravednijim, a ne nepravednijim društvom. Uostalom, zar je socijalizam (kakav je bio i kakav budne, ako budne) besklasno društvo? Nije ni u teoriji, međutim – treba razlikovati pojam klasnog društva od društva u kojem postoje razlike, pa i one ekonomske prirode. Ne znači svaka razlika u primanjima automatski i klasnu podjelu društva. Prema Marxu, osnovni je kriterij vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, čime se automatski ne zabranjuje individualno posjedovanje istih, naravno ograničeno zakonima. Ja bih tu dodao i vlasništvo nad prirodnim bogatstvima. Ne spada poduzetnik u kapitalističku klasu po svom poduzetništvu, već po tome što su mu interesi sasvim proturječni interesima radnika, te ih ostvaruje na uštrb njega što ih i dovodi u klasni konflikt. Sasvim je jasno da jedino poslodavac može iskorištavati svog radnika, a ne obrnuto. Kad bi do toga kojim slučajem i došlo (potkradanje, lijenost na poslu, nesavjesno izvršavanje radnih obaveza,…) začas bi se našao na cesti. Postoji jedan fizikalni zakon, ja ću ga preimenovati u „zakon pravednosti“ koji kaže – ako jedno tijelo djeluje na drugo nekom silom, onda i drugo tijelo djeluje na prvo podjednakom silom. Prevedeno, ako su odnosi među anorganskim tjelesima ravnopravni, ne bi li utoliko trebali biti i među živim bićima, posebno onima obdarenih razumom? Da, čovjek je sklon kvarenju, ali promatramo li ga s historijske pozicije onda je vidljivo da se mijenja. S moralnog stajališta, velika je razlika između prosječnog antičkog i današnjeg ljudskog bića. Pa, nitko ni ne tvrdi da će kapitalizam pasti idući tjedan, a upravo to i može, kao što je pao i realni socijalizam.

8) Zaključak

Gospodin Marinković mi na kraju svog odgovora postavlja, sasvim iskreno priznajući, jedno „trik-pitanjce“, koje je vrijedno citirati.

„Zamislite, naime, sledeću situaciju: rukovodstvo nekog poznatog i uticajnog privatnog medija, shvatajući da je sve više ljudi besno na aktuelno kapitalističko uređenje, odluči da u trci za (još) većim profitom usvoji anti-kapitalističku uređivačku politiku; u potrazi za odgovarajućim autorima nailaze na vaše tekstove i odluče da vam ponude jako visok honorar o kakvom ste do tada mogli samo da sanjate, kako bi vas ubedili da za njih pišete kritičke kolumne protiv mrskog vam kapitalizma. Vi: (a) sa zadovoljstvom prihvatate ponudu?; ili (b) odbijate je s indignacijom jer, kao iskreni levičar koji želi da deli sudbinu potlačenih klasa, ne želite njihov prljavi kapitalistički novac, pa taman umrli od gladi?“

Ono veoma podsjeća na svojedobno predbacivanje hrvatskih ustašonostalgičara i desničara u Saboru, prilikom protivljenja antifašista uvođenju kune kao službene novčane jedinice u RH. Postavljali su podjednaka „trik-pitanjca“ kao M.M.

„Ta niste li i vi tijekom NDH upotrebljavali Kunu kao platežno sredstvo, pa vam onda nije smetala. Što samo dokazuje da ste vi jugonostalgičarski protivnici nezavisne hrvatske države!“

Nije nego! Valjda su se trebali služiti dolarima, funtama, reichmarkama ili nekom „šumskom“ partizanskom valutom usred ustaške države!. Pa odgovaram na implicitnu, vickastu ponudu gospodina Marinkovića, na podjednak način: Što prije mi, molim Vas – tim prije što sam nezaposlen – pošaljite adresu poslodavca, s ugovornim uslovima, da ih proučim. Prihvatio ili ne prihvatio – to neće nimalo utjecati na moje ljevičarsko uvjerenje.

Često se razlika između optimista, pesimista i realista ilustrira njihovim odnosom prema dopola napunjenoj čaši. Realista hvali boga da ima što za popiti i uopće ne razmišlja o popunjenosti čaše. Pesimista gleda čašu i jadikuje kako mu je netko popio pola (valjda onaj realist). Optimista pak gledajući čašu, shvaća da u njoj ima mjesta za još tekućine i lice mu se ozari od radosti. Eto, gospodin Marinković nastoji demistificirati čovjeka, svodeći ga u realne okvire stavom „čovjek, kako to precenjeno zvuči!“. Ja uviđam sve što i M.M. Realnog čovjeka – egoističnog, pohlepnog, netolerantnog ali ne rijetko i sasvim suprotnih karakteristika. Dok mom oponentu sve to služi za trezveno (po njegovom mnijenju) sagledavanju stvari, meni upravo ono najbolje u ljudima – s uvidom u povijesnu, evolucionu suštinu njegova karaktera – budi nadu da čovjek (kao opće a ne pojedinačno biće) ipak u takvom dinamičkom kontekstu stremi prema boljemu. I za sebe kao jedinku, i za vrstu u cjelini. Stoga za mene socijalizam nije utopija, ma se on ni ne ostvario sto postotno u teorijskom vidu. Konačno, niti se Marinkovićev liberalni kapitalizam – a upućujem ponovno na prvi odjeljak svog odgovora – nigdje nije ostvario na zacrtani način. Dapače, umro je nakon duge i teške bolesti i reanimacija tu ne pomaže. S druge strane, „socijalizam“ kakav smo poznavali ostavio je svog nasljednika kojega je nemoguće ubiti, jer – kao što je poznato – protiv ideja sila ne pomaže. Nije realizam doveo čovjeka na Mjesec – da je samo njega bilo – nikada ne bismo hodali po našem prirodnom satelitu. Čovjeka je tamo dovela ideja stara stotinama godina. Ideja toliko nastrana za prošla vremena da se s pravom mogla smatrati utopijom. No, kao što reče Lamartine, „utopije su često samo prerano sazrele istine“. A kad uvjeti sazriju, bit će i socijalizma. Banalni primjer sa životinjama koji M.M. podastire, upravo jako dobro govori kako se naizgled utopistička misao polagano realizira. Nekada gotovo i nije bilo vegetarijanaca a kamoli njihovog pokreta koji sve više snaži. Uvode se zabrane cirkuskih točaka sa dresiranim životinjama.. Raspravlja se o bioetici – pravima životinja. Sve se više stigmatiziraju ljudi koji nose prirodna krzna, kad su im umjetni materijali na raspolaganju. Znanstveno se pokazuje kako je uživanje crvenog mesa odgovorno za mnoge bolesti. Laboratorijski eksperimenti s životinjama ograničavaju se na zaista one neophodne na danom stupnju razvoja znanosti, stavljaju se pod zaštitu ugrožene vrste, sve se kritičnije gleda na postojanje zooloških vrtova, sve veći broj ljudi raspolaže kućnim ljubimcima o kojima vodi brigu itd, itd. Svijest ljudi – iako ih gospodin Marinković naziva precijenjenima – se polako ali sigurno mijenja u humanističkom smjeru (eto, mijenja se i tretman životinja). Jedino što u sagledavanju promjena mnogima fali povijesna perspektiva, a ona se ne mjeri ni satima, ni danima, ni godinama, već stoljećima. Dakako da Švedska nije socijalistička zemlja (mada su Jugoslaveni, kada je kriza zahvatila državu, govorili da tamo postoji zaista pravi socijalizam) ali predstavlja pravi put u smjeru reforme kapitalizma. Naime, revolucije ne moraju biti samo nasilnog karaktera. 1 i 2 su savim različiti brojevi, međutim, od jednog do drugoga može se doći bilo na skokovit („nasilni“) bilo na neprekinuti („reformatorski“) – preko kontinuuma brojeva između njih – način. Promjena uslova u ljudskom staništu – kao posljedica nezajažljive ljudske trke za profitom – a koja se dešava naočigled, igra ulogu kvasca u sazrijevanju ideje da se sustav mora mijenjati. U ogromne većine ljudi, koji imaju zdraviji i manje relativistički odnos prema humanizmu i ljudskom dostojanstvu negoli M.M., sve više sazrijeva ideja da su promjene nužne, u korist poboljšanja njihova života. A hoće li se to desiti na miran (većini prihvatljiviji) ili nasilni način (povijesno verificiran), ostaje nama da biramo.

P.S.

Vjerujem da gospodin Marinković shvaća da, polemizirajući sa njegovim stavovima, moram spominjati i njega. Nadam se da sam to učinio bez vrijeđanja.