ENG
Kud plovi ovaj brod, kapetane Milanoviću?
Autor/ica
Povezani članci
Kakvu politiku će voditi nova vlada Zorana Milanovića, to, nemojmo se lagati, još nitko ne vidi. Badava se novinski i drugi analitičari pretrgoše da nas u tome prosvijetle, jer u to u pravilu ugrađuju svoja očekivanja, a što će stvarno biti jednostavno ne mogu znati
Nije se to moglo nazrijeti iz predizbornih istupa kukurikavaca, jer su oni svjesno vodili kampanju bez kampanje, vidjevši da se HDZ toliko kompromitirao i potrošio da mu drugih neprijatelja ne treba. Nije se moglo vidjeti ni iz kasnijih nastupnih govora i intervjua novog premijera, jer su oni ciljali da budu ‘državnički’, dakle da se svima svide, u čemu je Milanović iznad očekivanja uspio.
Ali, to znači da opet nije otkrio ništa, kao što ni pomalo djetinjasta pohvala koju je dobio od laburiste Vukšića da je u Saboru govorio superiorno skoro kao Vlado Gotovac, ne znači ništa. Niti je Gotovac, koji slovi za velikog oratora, bio baš tako dobar govornik, niti Milanović, koji slovi za lošeg govornika, ima bogzna što od toga što se to sada drukčije vidi. Djelima će se pokazati tko je tko, navodno je rekla dvijetisućgodišnja starina čiji smo rođendan upravo obilježili, i od toga onda valjda ne može pobjeći ni puno mlađi Milanović. Možda je zato najavio, kao jedino doista konkretno za što ćeš ga sutra moći povući za rukav, da će se ukinuti zabrana protestnih okupljanja na Markovom trgu.
To je sigurno otopilo led oko srca organizacijama civilnog društva koje na tome godinama inzistiraju, ali ne toliko da novoj vlasti već nisu skočile u oči zbog brzanja s referendumom o ulasku u Europsku uniju (pomaknut je s najavljene veljače na drugu polovicu siječnja). I zbilja, kako se u tako kratkom roku može javnost, a da joj ne zaniječeš zdravu pamet, pripremiti za referendum, kada ni nova vlast još nije ustrojila tijela i timove za njegovu pripremu. Dobro, postoji i nešto dobrih razloga da se referendum održi što prije, jer se time ostavlja više vremena za ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora u zemljama članicama.
Ali, sve to unaprijed se znalo, štoviše nova vlast svjesno je ušla u rizik proceduralnih tjesnaca, pa bi barem bio red da sada gukne neku o tome, zašto ne i da se pristojno ispriča. Neće joj pasti kruna s glave. Osim ako joj već na početku nije ušla voda u uši i uhvatila je panika, što bi bilo najgore što smo dosad o njoj saznali.
O tome malo kasnije, a sada podsjetimo da je jedna od rijetkih jakih rečenica na kojoj je novi premijer iznio kampanju bila ta da će Kukuriku vratiti građanima povjerenje u politiku i institucije. Ovo s referendumom sigurno ne vraća to povjerenje. A bogami ne vraća ga ni farsa s ‘Komadininim zakonom’, ili to što vladajuća koalicija nije reagirala na novu ‘prijavu’ Amnesty Internationala protiv Vladimira Šeksa, te Davora Domazeta Loše, točnije, reagirala je – mda, nekog vraga moralo se reći – tek kada su je novinari povukli za jezik.
A zar nova ekipa u Banskim dvorima ne bi, i ako je probudiš usred noći, morala prevaliti preko usta barem toliko da je poslije prve prijave Državno odvjetništvo provelo istragu, i da će, ustreba li, ona biti nastavljena? Možda novoj vlasti, ne znam, Amnesty ne izgleda jako važan, ali je zato itekako važno da se u samoj zemlji stvori klima da će se zločini istraživati i, gdje god se pokaže da ih je bilo, procesuirati. Osim toga, ako se već dalo tako visoko mjesto vraćanju povjerenja u politiku i institucije, neće se valjda tražiti ‘sto dana’ za to? Uostalom, ukidanje zabrane protestnih okupljanja pred zgradama Vlade i Sabora najavljeno je i prije formalnog konstituiranja nove vlasti i dobar je primjer da se može kada se hoće. Još je bolji primjer za to kako pametna vlast može steći značajan moralni kapital i samo time što će žrtvovati nešto napirlitanih, operetnih simbola svoje moći, koji ionako više spadaju u dobar teatar nego u dobru državu.
Dakle, u vraćanju povjerenja javnosti imamo zasad nešto dobrih i ipak više loših primjera, ali najgore će biti ako se pokaže da nova vlast nema povjerenja ni u samu sebe. Tu se vraćam dojmu o vodi u ušima i panici, u što se svatko može uvjeriti ako pogleda novinske fotografije novih ljudi u Banskim dvorima. Dobro, ima tu i lica s osmjehom, ponekad i od uha do uha, ali, brate, u većini slučajeva ti ljudi izgledaju snuždeno i pregaženo, kao da im je pomrlo sve živo u prvom, drugom i trećem koljenu. Nitko od novinara još nije pokušao izvući od tih smrknutih jeremija što im je, niti bi im ovi sigurno i otvorili dušu, ali ja slutim što ih muči. O čemu je riječ?
Pa zapravo o sasvim očiglednim stvarima. Model kapitalističke ekonomije kakav danas gledamo kolabirao je i ako i preživi nikada ovolikom broju ljudi nije pukao pred očima prizor njegovog sloma. Ali, ovi naši nemaju želje, sigurno ni znanja, da potraže neki drukčiji i bolji. Ne znaju to, istina, ni u glavnim kapitalističkim centralama, Washingtonu i Bruxellesu (snalazi se još samo Peking, ali ni to ne može trajati predugo), a Milanovićevi momci koriste to kao alibi da ne rade ništa i šćućureni pod kabanicom velikih čekaju što će dalje bog dati. Neće dati ništa! Ovo može biti samo još gore, jer ovakav kapitalizam nije posrnuo zbog neke bezvezne nezgode, zapevši o rub trotoara ili se pokliznuvši o koru banane, nego iz sasvim suštinskih razloga.
Dogodilo se to kada je prestao proizvoditi, ili da budem precizniji kada mu je prestala biti glavna ambicija da proizvodi sve više, jer je dovoljnom broju kapitalističkih nabiguza sinulo da je puno lakše zarađivati trgovinom, bankarskim, burzovnim i drugim špekulacijama. I sve je bilo brzo gotovo. U samo petnaestak godina otkako je to krenulo (tada je u Sjedinjenim Državama ukinuta zabrana špekuliranja na financijskom tržištu) u opticaju su se našle silne količine novca. Ali, virtualnog, nezarađenog. Istodobno je proizvodnja novih dobara stagnirala i padala i danas ih je tri-četiri puta manje nego novca, koji bi im trebao biti protuvrijednost.
Sve to u malome vidiš i u Hrvatskoj. Trgovine, banke, osiguravajuće tvrtke cvjetaju, industrijska i druga proizvodnja u hropcu odumire. I nitko se zbog toga ne uzbuđuje! Štoviše, baš ovih dana imamo prilike gledati uživo idiotsku predstavu u kojoj odoše, u općoj ravnodušnosti, pod led sisačka željezara i orahovački KIO. Ali, su se zato svi digli na zadnje patriotske noge zbog toga što se Agrokoru sprečava kupovina slovenskog Mercatora, iako su ta dva kupi-prodaj diva, koji zbog monopolskog položaja guše sve druge, a orijentacijom isključivo na uvoz i trgovinu i sami sebe, upravo idealni primjeri spomenutog propalog razvojnog i socijalnog (zapošljavaju desetke tisuća slabo, sirotinjski plaćenih ljudi) modela kapitalizma.
I što će Milanovićeva Vlada s tim u vezi napraviti? Ništa, naravno. Da ima takve namjere već bi nas o tome obavijestila, i sve će se, kao i drugdje u svijetu, svesti na krpanje postojećeg modela, umjesto pronalaženja nekog boljeg i manje kretenskog. Nekako mi se sve čini da se u Banskim dvorima svi, zavukavši se pod poplun, pouzdaju u čudotvornog Čačića, koji bi kada se prihvati posla, dakle izađe iz dosadašnjeg nekreativnog ludila, mogao smisliti neko spasonosno rješenje. I doista, Varaždinac najavljuje neke jako ohrabrujuće projekte, uz ostalo gradnju lanca novih hidrocentrala, a već se s auto-cestama pokazalo da čovjek zna znanje.
Ali, navodno se priprema i davanje u koncesiju auto-cesta i hidrocentrala, i odmah vidiš da tu nešto ne štima. Jer, ako je prilikom gradnje novih cesta Čačić izjavljivao, a jeste, da je njihova financijska konstrukcija sasvim zaokružena i samodovoljna, a sada ih se daje u koncesiju, onda je jasno da ta konstrukcija ipak šepa i da joj koncesija služi kao invalidska štaka. Dakle, prvi potpredsjednik Vlade ipak nije mađioničar koji će iz Kukuriku-šešira vaditi pečene piliće, to zaboravi. Osim toga, zagovornik je poraženog liberalnog ekonomskog modela, koji se sada svugdje u neredu i na granici rasula povlači i pokušava zauzeti nove položaje, pa ako to više ne valja drugdje, zašto bi valjalo u Hrvatskoj?
Kod nas bi očito trebalo zaorati neku sasvim novu brazdu, ali, ponavljam, kod kukurikavaca ne vidim ni traktora – prije lipsalu kljusinu – ni pluga kojim bi se to učinilo. Kraj priče.
Autor/ica
