Kruh s okusom baruta i krvi

Povezani članci

• Dragan Markovina: Povjesne laži Bilandžića&Butkovića
• LABINSKA REPUBLIKA
• Anatomija jedne diskriminacije
• Antikomunisti kojima je komunizam bliži od demokracije
• Vlajkijev i Čovićev (treći) entitet
• Holokaust kojeg nema

Samozaštitni potez četiriju poljoprivredno jakih država EU-a, dojavljuje Reuters, razmatraju još neke istočne članice EU-a, pa ona o „bogu koji je najprije sebi napravio bradu“ dobiva novi smisao. Upravo zato što se, mimo gladnih na sjeveru Afrike, beskrupulozno u Uniji krčme jeftinije ukrajinske žitarice od domaćih i na njima dobro zarađuje, raste pritisak na Bruxelles da problem tog uvoza riješi cjelovito za cijelo europsko tržište. Hoće li se to dogoditi na sljedećem sastanku Vijeća ministara poljoprivrede i ribarstva, tek će se vidjeti. Jamačno će opet politika imati zadnju riječ – a politika i život su itekako u kritičnom raskoraku – pa se nije čuditi da ni ministrica Vučković nema utješnu riječ za naše ugrožene ratare, nema ideju o rješenju, jer Vijeće još nije determiniralo „njezino mišljenje“ niti je problem narastao toliko da „draga Ursula“ determinira „Plenkovićevo mišljenje“ što će ga pustiti u operativni opticaj u RH

Piše: Marijan Vogrinec

U ova moralno nakazna i politički trknuta vremena krcata figama u džepu i globalnim lažima koje bi postidjele i baruna Münchhausena i Ostapa Bendera zajedno nije neprilično sjetiti se prigodno vrlo stare iskustvene pametnice mudrog pûka o tomu kako se „zaklela zemlja raju da se sve tajne saznaju“. Kad-tad, tajna više nije tajna, pa je nekima tek pokriti se ušima preko glave od tolike sramote. A upravo je globalno općinstvo bilo saznalo iz medija tko, kako i zašto u bogatoj Uniji kusa kruh s okusom ukrajinske i ruske krvi, baruta i prašine sa spaljene zemlje, namijenjen skapajućima od gladi u Africi. I gle vraga, detonacija EU-pokvarenosti, moralne bijede, političkog licemjerja i kapitalističke gramzljivosti za ekstraprofitima po smiješno bagatelnoj cijeni na ukrajinskom žitu za skapajuće od gladi u crnoj Africi nije posramila ključne krivce. Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. na čelu utjecajnika, pa Ursula Röschen/Ružica von der Leyen, Charles Michel i na repu tih s tzv. prave strane povijesti CRO premije Andrej Plenković nisu se niti se kane pokriti ušima preko glave. Ne osjećaju se krivima za to što su – umjesto pomoći zaraćenoj Ukrajini i ublažavanja humanitarne katastrofe zbog gladi u Africi, ratova, suše, poplava, etc. – sporne žitarice završile na eurounijskim tanjurima, a ne u Darfuru, inim izbjegličkim kampovima, bankrotiranim zemljama koje nisu kadre prehraniti svoje žitelje…

Nema veze što ta ukrajinska hrana nije proizvedena po prilično strogim EU-standardima te se, u principu, ne bi smjela naći na eurounijskom tržištu!? Kažu jarani: para vrta gdje burgija neće. A zdrava šuška na kruhu bez motike – ma koliko bio impregniran ukrajinsko-ruskom krvlju i svekolikim ratnim otrovima, ma koliko gladne djece dnevno umiralo od gladi na saharskom pijesku – milija je tima s tzv. prave strane povijesti od svakog tzv. priziva savjesti, koji pak u političkom/diplomatskom diskursu ima značenje lažnog celofana. Rat u Ukrajini i SAD/EU/NATO-ove tzv. sankcije Ruskoj Federaciji bili su poremetili trgovinske odnose i dobavne pravce za izvoz hrane iz Ukrajine i Rusije te doveli u pitanje prehranu milijuna ljudi, što je s razlogom dignulo na noge sav mirotvoran svijet. U Ukrajini je blokirano cca 23.000 tona ukrajinskih žitarica iz lanjskog uroda i posrednička se diplomacija među zaraćenim stranama teškom mukom izborila za to da Rusi iz humanitarnih razloga, solidarnosti s gladnima u Africi deblokiraju crnomorske luke i puste brodove krcate žitaricama. A teretnjaci su umjesto, npr. prema Sueskom kanalu i Egiptu otplovili u – Italiju. Žito je, skandalozno da skandaloznije i sramotnije ne može biti, s Apeninskog poluotoka nastavilo put dublje u EU.

Zabrana uvoza

Mediji su neki dan objavili da se i Bugarska pridružila Poljskoj, Mađarskoj i Slovačkoj i zabranila uvoz ukrajinskih žitarica radi zaštite svojih ratara i nacionalne poljoprivrede. Privremeno!? Nije isključeno da će nastaviti, iako, je li, Bugari, Slovaci, Poljaci i Mađari nisu niti će ikad biti tako gladni kao nesretnici u Darfuru i drugdje, po sjeveru Afrike. Ali… Licemjerje nesposobnoga birokratskog vrha EU-a, najnesposobnijeg buljuka EU-političara od svih zajedno što su stolovali u Bruxellesu, očito nema granica.  Je li to ta SAD/EU/NATO-Plenkovićeva tzv. prava strana povijesti u odnosu na američki rat protiv Ruske Federacije u Ukrajini!? Daleko joj kuća! I takvoj, je li, strani i takvoj povijesti. Nekao isti dan kako su mediji bili objavili eurounijsku sramotu nad sramotama – uskraćivanje ukrajinskog žita skapavajućim od gladi milijunima Afrikanaca radi ekstraprofita prehrambene industrije i trgovaca u Uniji, krajnje nehumanom zloporabom rata i globalno teških posljedica  – u CRO trgovačkim lancima pojavile su se povećane količine uvoznog kruha i inih pekarskih proizvoda po boli glava cijenama. Indikativno pak, u najvećem domaćem trgovačkom lancu što ga je država otela privatnom vlasniku, trajala je akcija 750-gramskog „American toasta“ (integralnoga i od bijelog brašna) po 1,45 eura, što je 30-50 posto jeftinije od istovrsna domaćeg kruha jednake gramaže.

Nekako istodobno, CRO premijer Andrej Plenković i nesposobna mu ministrica poljoprivrede Marija Vučković – zbog čije „zauzetosti“ u resoru Bijedna Naša ima najskuplja jaja u Europi, uvozi mlijeko, sve vrsti mesa, kruh i ine pekarske proizvode, jabuke, kruške, šljive, sve vrsti povrća, ulje, brašno, etc. – našli su se pozvanima navući polit-vatrogasne odore i pred tv-okom pokušati gasiti požar ratarskog nezadovoljstva. Praznim šmrkom, je li, kao i svaki put do sada u okolnostima tzv. alarmantnog stanja u domaćoj proizvodnji hrane i tržišnih poremećaja. „Bit će, radimo na tomu, riješit ćemo to novim zakonom/pravilnikom, razumijemo vas, vlada je svjesna i savjesna, naše ministarstvo će se pobrinuti za to, naše ćemo prijedloge dostaviti Uniji, moramo se konzultirati s Bruxellesom, radi se o zajedničkoj politici EU-a koju moramo slijediti“, etc. i tako to izlazi iz praznoga polit-vatrogasnog Vučković-Plenkovićeva šmrka… Politikantsko papagajstvo i zakonsko-pravilnička gimnastika u resoru odgovornom za jednu jedinu stvar: da hrvatski potrošač ima dovoljno i cjenovno priuštive hrane, jer RH raspolaže svim prirodnim resursima da bude prehrambeno samodostatna. I točka. Nema tu cile-mile. I ne smiju neki tamo preplaćeni ni za kakav ozbiljan rad činovnici – jednako u Uniji i kod kuće: u vladi i poljoprivrednom resoru – manipulirati politikom hrane na štetu potrošača eda bi zadovoljili megakorporativne i nadripolitičke tzv. više ciljeve.

Glede&unatoč, predsjednik je Hrvatske poljoprivredne komore Mladen Jakopović neki dan sazvao presicu pod nazivom „5 do 12“ u povodu „alarmantnog stanja“ i traži vladino/ministarsko postupanje, jer su „zbog prekomjernog uvoza žitarica s trećih tržišta, ponajprije iz Ukrajine, cijene na rekordno niskim razinama  te su hrvatski ratari u vrlo nepovoljnom položaju. Loše stanje na tržištu žitarica uzrokovalo je uklanjanje trgovinskih barijera između Ukrajine i EU-a, pa žito iz Ukrajine, za razliku od ranije kada je uglavnom plasirano na sjever Afrike, završava u Uniji, jer je ta opcija povoljnija za ukrajinske poljoprivrednike. Hrvatski ratari su time ugroženi uoči skorašnje žetve za dva-tri mjeseca. Ne možemo čekati žetvu s tim cijenama“. A te su, tvrde u Komori, cca 180 eura za tonu pšenice, a realna je od 280 do 300 eura. Predsjednik pak Odbora za ratarstvo Petar Pranjić tvrdi da hrvatski ratari traže od Bruxellesa da im nadoknadi štetu (navodno, za to postoji krizni fond), pa neće biti za to da i RH uvede carine na ukrajinsko žito kao što su učinile Slovačka i Poljska, štiteći vlastite ratare od propasti. Naravno da CRO premijer ne bi ni u ludilo povukao slovačko-poljski potez makar hrvatski ratari dubili na glavi posred Markova trga, jer što su ti ljudi i domaći pekari prema mogućnosti da se Plenković zamjeri Bruxellesu i dovede si u pitanje buduću karijeru na sljemenu EU-činovništva?

„Idemo lagano prema propasti, odnosno zatvaranju vrata“, tvrdi Pranjić. „U ratarstvu je dovoljna jedna godina da se klekne i zatvori proizvodnju. Nismo protiv ukrajinske pšenice i ukrajinskih poljoprivrednika, ali želimo da nam EU nadoknadi troškove koje nam je na nametnuo.“ Unija neće hrvatskim ratarima nadoknaditi nikakve troškove, jer je „žitna politika“ Bruxellesa dio proameričke/proturuske agende Zapada koju je, je li, premijer Plenković objeručke prihvatio ne mareći za iole suverenističkiji obzir prema hrvatskim nacionalnim interesima u cjelini: od pravne norme i socijale do razvojnih prioriteta u energetici i financijama. Ona pad da je „bog najprije sebi napravio bradu“, koje se npr. produktivno drži Viktor Orbán, ne vrijedi za hrvatskog mu kolegu iz Banskih dvora. Ni slučajno. Kao što je – u odnosu na bruxelleske tzv. mater/pater familiase – ciljano slijep za prioritete nacionalne samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, Andrej je Plenković neopterećen i traumatičnom agonijom nacionalne proizvodnje hrane. Prehrambenom samonedostatnošću RH i njezinim sramotnim fenjerašenjem u odnosu na sve srednjoeuropske etate koji su za tzv. socijalističkog mraka zavidno, iz daljine, gledali leđa Hrvatskoj.

Samozaštitni potez

„Hrvatsko tržište zasad nije ugroženo izvozom ukrajinskog žita“, kontrirao je Plenković vrlo zabrinutim domaćim ratarima čiji su hambari krcati žitom za koje nitko nije zainteresiran, a približava se nova žetva, zbog čega se Hrvatska poljoprivredna komora (HPK) odlučila uzbuniti vladu i javnost. „RH se neće pridružiti Poljskoj, Mađarskoj i Slovačkoj, koje tvrde da im uvoz žita iz Ukrajine nižom cijenom šteti domaćem tržištu. Smisao potpore izvozu ukrajinskog žita bio je pomoći afričkim zemljama kojima prijeti glad zbog ruske invazije (sic transit, op. a.), koja je ugrozila opskrbne lance. Nije bila ideja izvesti iz Ukrajine žito da ono dođe na tržište neke članice EU-a i de facto ugrozi tamošnje poljoprivrednike. Ministarstvo poljoprivrede i ministrica Marija Vučković vode stalni dijalog sa sektorima i naša vlada vodi računa o ovom problemu. Očito je efekt ukrajinskog izvoza bio veći na tržištima Poljske, Mađarske, Slovačke i Bugarske. Zasad nismo u Hrvatskoj vidjeli taj stupanj ugroze unatoč prevelikoj ponudi žitarica.“

Samozaštitni potez četiriju poljoprivredno jakih država EU-a, dojavljuje Reuters, razmatraju još neke istočne članice EU-a, pa ona o „bogu koji je najprije sebi napravio bradu“ dobiva novi smisao. Upravo zato što se, mimo gladnih na sjeveru Afrike, beskrupulozno u Uniji krčme jeftinije ukrajinske žitarice od domaćih i na njima dobro zarađuje, raste pritisak na Bruxelles da problem tog uvoza riješi cjelovito za cijelo europsko tržište. Hoće li se to dogoditi na sljedećem sastanku Vijeća ministara poljoprivrede i ribarstva, tek će se vidjeti. Jamačno će opet politika imati zadnju riječ – a politika i život su itekako u kritičnom raskoraku – pa se nije čuditi da ni ministrica Vučković nema utješnu riječ za naše ugrožene ratare, nema ideju o rješenju, jer Vijeće još nije determiniralo „njezino mišljenje“ niti je problem narastao toliko da „draga Ursula“ determinira „Plenkovićevo mišljenje“ što će ga pustiti u operativni opticaj u RH.

„Pripremit ćemo jednu intervenciju i određene prijedloge koji se odnose na promjenu regulative što uređuje tržište i njegovu organizaciju, predložit ćemo određene interventne mjere za sektor ratarstva u cjelini koje bi se onda primjenjivale jednako, ne samo na Hrvatsku već i na EU, i tražit ćemo podršku za te prijedloge“, po običaju nekonkretno reagirala je Vučković na ratarsku „žitnu uzbunu“ u RH obećanjem da će na Vijeću EU-a „obrazložiti stanje i ukazati na moguće posljedice u smislu trajnijih poremećaja na tržištu i u prehrambenoj sigurnosti građana“ i RH i EU-a. „Postoji stup zajedničke poljoprivredne politike koji se zove zajednička organizacija tržišta u sklopu kojega se predviđaju intervencije kao odgovor na krizne situacije i poremećaje. Njime se nastoji dati odgovor kako zaštititi proizvođače ili potrošače od izvanrednih događaja koji se nisu mogli predvidjeti, a imaju ozbiljne posljedice. U sektoru ratarstva postoje intervencije koje se odnose na javno skladištenje, pa ćemo tu tražiti određene promjene, kao i predložiti dodatne mjere za određene izvozne stimulanse ili potpore.“

Sve to nema veze s traženom naknadom štete hrvatskim ratarima, čije je kvalitetne žitarice bruxelleska birokracija bacila hambarskim glodavcima, a jeftinije/nekvalitetnije ukrajinske gurnula na europske stolove. Zajedno s domaćim ratarima koje premijer Plenković i ministrica Vučković nisu zaštitili od neodgovornih, kvazipolitičkih ujdurmi krajnje nesposobnog i europski nesuverenističkog činovništva u Bruxellesu – niti ga kane štititi – uvoz kontaminiranih ukrajinskih žitarica, proizvedenih mimo standarda EU-a, bacio je u težak položaj i poljodjelce iz cijele srednje i jugoistočne Europe. Osim četiriju zemalja EU-a, koje su samoobrambeno spustile rampe žitu iz zaraćene zemlje, posebno su se našle ugrožene EU-ovim „mjerama pomoći Ukrajini“ upravo Rumunjska i Bugarska. Eurounijsko se licemjerje u odnosu na „pomoć Ukrajini“, à propos, osobito neugodno očitovalo i slanjem zastarjelog oružja Kijevu te u Bruxellesu naplaćivalo po cijenama najsuvremenijeg, kojim se punilo vlastite arsenale. Estonija i ine pribaltičke zemlje, pa i sama Francuska, teško su se osramotili time što su pokazali da njihov „humanizam“ ima nakazno naličje. Sve to ne zabrinjava američku poslovotkinju na čelu Europske komisije Ursulu Röschen/Ružicu von der Leyen, pa je – „pišem pismo, tinta mi se proli“ – strogo poručila Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, ali da čuju i drugi kojima bi palo na um zabraniti ukrajinsko žito: „Problemi poljoprivrednika u zemljama koje graniče s Ukrajinom zbog uvoza jeftinih ukrajinskih žitarica mogu se riješiti samo zajedničkim, europskim pristupom, jer jednostrane mjere idu na ruku ukrajinskim protivnicima i ne bi trebale urušavati našu nepokolebljivu podršku Ukrajini. S obzirom na naše jedinstveno tržište i našu carinsku uniju, potreban je zajednički europski pristup za rješavanje tih problema koji su rezultat različitih čimbenika, Sada trebamo riješiti konkretne neželjene posljedice neočekivanog porasta uvoza u vaše zemlje“.

Poruka navlas ista kao što ju, samo drugim riječima, Plenković i Vučković hrvatskim ratarima. Važna je Ukrajina, a vama kako bog dâ. Afričko gladovanje im je – zajedno s Von der Leyen – zadnja rupa na svirali. Čak ni to, jer šefica Europske komisije niti ne spominje da je ukrajinsko žito namijenjeno skapavajućima od gladi u sjevernoj Africi, nikako sitima u zemljama EU-a. Sic transit. EU je lani u svibnju suspendirao na godinu dana carine na svu uvoznu robu iz Ukrajine, a zbog ruske blokade ukrajinskih luka na Crnomu moru, Unija je na kopnenim granicama s Ukrajinom omogućila tzv. solidarne trakove za brži prolaz ukrajinskih žitarica prema trećim zemljama. Sudeći po buntu ratara u Ukrajini susjednim državama, jeftine su žitarice završile gdje nisu smjele. Von der Leyen se vadi i na to da su problem u tranzitu tih žitarica logistički troškovi i do 40 posto vrijednosti žitarica. Navodno EU pakira dodatnih cca 100 milijuna eura pomoći ratarima ugroženih pet zemalja, uz već isplaćenih u ožujku 56 milijuna, ali se u tom računu bez krčmara ne spominje ni RH niti hrvatski ratari, pa… Važno je, sic transit, da CRO premijer i njegova birokratski nevjerodostojna ministrica čekaju Godota, odnosno manu s bruxelleskog neba!? Jadno.

I eto vraga

Osim enigme s tisućama tona žita prepuštenog miševima i štakorima za prežderavanje, hrvatski ratari se također žale da nemaju kupce za tisuće tona uskladištenog krumpira od lanjske jeseni, a trgovci već naveliko na policama nude mladi krumpir iz uvoza (npr. iz Egipta). U ljekarnama je pak zavladala kritična nestašica lijekova za kronične bolesti (dijabetes, npr.), ali i ine. Nestašica je osobito zapasala antibiotike. Eho krize u EU. Mnoge supstance za proizvodnju lijekova proizvode se u Kini, a Kina se  – pitajte „pospanog Joea“ zašto, on to najbolje znâ – našla na SAD-ovu ciljniku tik uz Rusiju, pa… Red loše politike, red špekulativne logike, red kruha bez motike, red inata bez pokrića… i eto vraga.

Nakon više od godine dana rata u Ukrajini, kojemu se ni u naznakama ne vidi kraj, zapadne tzv. sankcije nisu – obećano, a sasvim pogrešno procijenjeno – oborile Rusiju na gubitnička koljena ni Putina primorale da uzdignutih ruku prizna poraz. Sve je jasnije da Unija zbog neodgovornog miješanja u tuđe animozitete krvavih posljedica trpi velike ekonomske, političke, društvene i moralne štete, a SAD zadovoljno trlja ruke nad ekstraprofitima dilanjem energenata, oružja i ratnog straha. Monopolno pokorena Europa – koja se ničim izazvana ni ugrožena – glupo odrekla unosnih ruskih usluga i tržišta, zazire od energetskog Irana i hlebinski se prepušta SAD-ovoj protukineskoj hipnozi te polako i sigurno ide nadolje. Da je pravodobno bilo europske autonomne pameti – kao što nije – o kojoj post festum, ali još uvijek ne prekasno, zbori francuski predsjednik Emmanuel Macron po povratku iz posjeta kineskom kolegi Xi Jinpingu u Pekingu i potom za službenog boravka u Nizozemskoj, Stari kontinent bi danas imao neusporedivo manje životnih briga i mirno brodio u pouzdaniju budućnost. Ovako…

„Zapadni političari će morati objasniti svojim građanima zašto će biti sve siromašniji i nesigurniji“, kazao je lanjskog svibnja ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Prognoza se, je li, ostvaruje u tragičnoj inačici – najvećom inflacijom nakon Drugoga svjetskog rata, neviđenom krizom energenata i hrane, drastičnim padom životnog standarda, prijetećim nuklearnim armagedonom… Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede. Uzgred kusa kruh s okusom baruta i krvi. Užas. U okolnostima kada se Kugla dramatično trese, a većina dobrih ljudi – šuti. Trpi. Još.