ENG
Ali evo, pojavila se kao bogomdana ova izbjeglička kriza, na kojoj su Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović oštrili očnjake još prije nego što je ušla u sadašnju elektriziranu fazu. I sada su u to zagrizli točno onako kako su najavljivali. Prihvat sirijsko-iračkih izbjeglica višestruko je srezan, ostalih i presječen, a odluka o slanju vojske na granicu jamči da će se ti veličanstveni uspjesi nastaviti ili čak povećati. Pritom se Grabar Kitarović pravi pametna pa izjavljuje da se migrantska kriza razvija točno onako kako je predviđala, neredom koji treba spriječiti ‘punom kontrolom granice’. Ali jasno je da je upravo obratno. Baš rigorozna kontrola i zaprečivanje granice doveli su do nereda, inicijalno već i kaosa (na grčko-makedonskoj granici), na čemu je ona aktivno radila, pa je glupo da se sada predstavlja kao dobar prognozer. To je otprilike kao da nekog piromana iz Makarske ili Podgore tražiš da predvidi kakva će biti ovogodišnja sezona požara u šumama ispod Biokova. Čovjek to sigurno dobro, predobro zna. Ovdje je posebno ironično da je predsjednica koncem ljeta prozvala Angelu Merkel da je svojim pozivanjem izbjeglica pa ‘povlačenjem ručne’ izazvala kaos na balkanskoj izbjegličkoj ruti. I to se pokazalo kao dobro, predobro predviđanje. Ali ne ponašanja Njemačke, koja je dosad primila više od milijun izbjeglica i za toliko smanjila kaos koji sada gledamo, nego ponašanja Hrvatske i ostalih zemalja na balkansko-austrijskoj ruti, koje su podigle vojsku i zapriječile prolaz izbjeglicama, iako ogromna većina njih ne želi tu ostati.
Dakle prolaz je evidentno zapriječen iz drugih razloga. Dok Njemačka inzistira na većoj kontroli vanjskih granica Evropske unije, ali i na maksimalnoj prolaznosti unutrašnjih, s Hrvatskom je obratno. Nju zanima samo kontrola unutrašnjih granica, a kako izbjeglice na njenom teritoriju nemaju namjeru ostati, cilj je očito sama kontrola i zatvaranje državne granice. Kao što je to slučaj i s većinom zemalja ‘uspravnice’ Baltik – Jadran, koja ne silazi s usta Grabar Kitarović, kuda izbjeglice uopće nemaju namjeru otići. Ali im je svejedno grubo poručeno da nisu dobrodošli ni u onim smiješno malim kvotama koje je odredio mlitavi i, sada je definitivno jasno, politički uškopljeni Bruxelles. Tako je postalo bjelodano da su istočnoevropske i srednjoevropske postkomunističke zemlje, koje su u posljednje vrijeme zapanjile sada već i službeno proglašenom ‘neliberalnom demokracijom’, zatvorile granice ne toliko prema van, koliko prema unutra. Državne granice baltičkih zemalja, Poljske, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, Slovenije… zapravo su simbolički međaši zatvorenih društava koja su u opsesivnom bijegu od komunističke prošlosti već opisala puni krug. I sada se vraćaju u vrijeme strogo nadziranih i limitiranih političkih sloboda, ali su usput izgubila socijalnu sigurnost i obzirnost koje su nekada imala. Dakle od oba sistema kroz koja su te zemlje prošle i prolaze, socijalističkog i kapitalističkog, nepogrešivo su odabrale ono najlošije.
Hrvatska je tu prošla čak i gore od ostalih, jer je kapitalizam u njoj još bešćutniji i ‘raspojasaniji’ (kako ga je nazvao čak i Tuđman), dok je antikomunizam toliko mahnito nekontroliran kao da je ovdje od 1945. do 1990. bilo utaboreno dvadeset teško naoružanih sovjetskih divizija. Naravno da to nema blage veze. Ovo ovdje bio je socijalizam s pet zvjezdica u odnosu na ono iza željezne zavjese i da je Hrvatska htjela, mogla je iz tog boljeg izabrati najbolje (nacionalnu toleranciju, samoodlučivanje zaposlenih, umreženost kulture, prosvjete itd. s materijalnom proizvodnjom…). Ali vraga, nova hrvatska vlast izabrala je najgore. Vojsku na granicama. To je relikt tvrdog socijalizma, kojeg se Hrvatska morala odreći kako bi ušla u EU, a što je najparadoksalnije, na to su je po dužnosti članica Unije tjerale, uz ostale, i Austrija i Slovenija. Danas i jedna i druga i treća zemlja imaju ozbiljno naoružane ‘prašinare’ na državnim granicama. To će reći da Hrvatska ne tone u ovaj novi ratni kapitalizam sama, nego u društvu više evropskih baraba, ali s izgledima da potone puno brže jer, ne računajući Mađarsku i Poljsku, nitko nema što ona ima. Karamarka i Grabar Kitarović, koji su očito odlučili na prepad, u jedva ikakvoj vezi s rezultatima predsjedničkih i parlamentarnih izbora, od ove zemlje napraviti konačno dosanjano naoružano kršćansko predziđe.
O da, imamo i premijera Oreškovića i Petrovljev Most, koji počinju funkcionirati kao neproglašena koalicija, a dosad su spriječili ili odgodili, što odvojeno što zajedno, HDZ-ovo vršljanje po sigurnosnim službama, policiji, braniteljskom resoru. Ali evo, oko vojske na granicama skinuli su gaće. Orešković je čak otišao i u Berlin da podrži Angelu Merkel oko obrane Schengena, što je pomoć koju njemačka kancelarka ne dobiva svaki dan, ali kada se vratio kući, baš je on potpisao akt o novoj ulozi vojske. A odmah zatim zahtijevao i zatvaranje balkanske izbjegličke rute. I ministar policije Vlaho Orepić, koji je prethodno hladno i samouvjereno odbacivao tu novu ulogu vojske, sada je mlohavo pristao na nju. Ovo bi lako mogao biti početak savijanja šije i popuštanja i u drugim stvarima pred sve žilavijim pritiscima iz HDZ-a i koalicijskih partnera te iz braniteljskih koterija. A to i jeste glavni cilj scenarija ultraškog režima čvrste ruke, kako ga je svojedobno najavio Karamarko. Šuti i radi što ti se kaže, a ako imaš nešto protiv, ostavi to, dragi druškane, za po doma.
