K(r)olindine laži i “jogurt-domoljublje”

Povezani članci

• Šta povezuje trebinjskog imama, blagajskog paroha i sarajevsku Povorku ponosa?
• Otkaz Borisu Paveliću i nedodirljivi Karamarko
• Predrag Lucić: Dramatski zaokret lustraškog lidera
• Sarajevo gori, a studenti spavaju zimski san
• Tko je jamio, jamio je!
• Drago Bojić: Drugačije mišljenje je uvijek bilo problem u Crkvi

Nerado se vraćam na temu zajedničke, u krvi i ognju rasturene države. Nema je više, pojela zla maca, ispalo je da je, tak’i nikak’i, nismo ni zaslužili. I onda – čemu? Bolje se, mislim, okrenuti sadašnjosti i iz nje izvući ono što možemo, ako ne zbog nas – mi smo svoje “odsvirali” – nego zbog naše djece, i djece od njihove djece. Da im barem počistimo naših ruku ruševine, barem donekle dozlaboga  dekontaminirani životni prostor.

A kako se čisti i od silnog otrova oslobađa prostor do kosti zatrovane, bolesne države? Kratko i jasno: istinom. Uvjeren sam da je ona, ako ne baš jedini, onda zasigurno najbolji lijek za ozdravljenje posrnule, otuđene zajednice.

Da djeca barem mogu na, doduše goloj, ali barem “ledini” graditi drugačiji, njima bolji svijet.

Nerado se, kažem, osvrćem unatrag. Ali, ovih dana sam dobio dva linka na tekstove koji se prošlošću bave tako što ukazuju na – još uvijek prisutnu! – sveopštu laž. Klicu razdora koja nas je i dovela dovde. Do ove nigdine, iz koje nam djeca masovno odlaze. Zato ne mogu, i neću da ih prešutim.

Laž, dakle. Bolest koja, poput malignog tumora, razara zajednicu, svo njeno tkivo i sve ljude, do najmanje “ćelije”. A njene žrtve, “ćelijice”, iako znaju šta im se dešava, ne čine ništa, ama baš ništa da se izliječe, Ili barem uspore napredovanje opake bolesti. Okreću glave, neće da znaju, prave se zdravima.

Čestiti, dobri građani, šutljivci u zlim vremenima. Čitajte Hanu Arendt!

Odmah moram napomenuti: iako se oba ova teksta odnose na Hrvatsku, mirne bi se duše mogli primijeniti na (skoro) cijeli prostor bivše Jugoslavije. Vučićeva (samo) na papiru proevropska Srbija; Dodikova, na krvi i protjerivanju “inovjeraca” nastala “Srpska”; Bakirovo lukavo, perfidnom politikom etnički gotovo očišćeno Sarajevo; neozakonjeni, ali u zapadnoj Hercegovini nikad življi zločinački poduhvat Herceg-Bosne…

Sve velika, a jedna te ista laž. Dogovorena, plebiscitom prihvaćena “istina”. Sa duplim znacima navoda.

I vjerovatno baš zato što se radi o očiglednoj, notornoj laži, njeni tvorci i glavni korisnici moraju se okomiti na bezopasnog, davno upokojenog neprijatelja: Jugoslaviju. Državu sa puno mana, ali u gotovo svemu neuporedivo bolju i jaču od njene nakazne nedonoščadi.

I to znamo, barem mi kojima nisu svrake popile mozak a strah pomutio pamet. A oni drugi?

Upravo o njima govori kolega-kolumnista Anić, i to u tekstu u kome odmah u naslovu jasno postavlja stvari (Najponosniji Hrvat bio sam u Jugoslaviji).

Anić tu, naime, govori o laži koja je mnogima (u Hrvatskoj) postala “preduslov života”, pa čak i onima (siromašnima, obespravljenim) “koji po svemu ne bi trebali laž usvojiti kao svoj preduslov života”. Jer, to je to stanje akutne bolesti, u kome se ni njene najdirektnije žrtve ne usude otvoriti usta. A onaj koji širi njenu klicu, bahati moćnik, to radi slobodno i nesputano, “…svjestan da će umjesto na opći otpor, naići na opće odobravanje”. U pravu je Anić kad tvrdi: “Laž je u našem društvu postala i dužnost.” Ali, dodajem ja, sreća je što ima i ovakvih, ljudi koji ne pristaju na obavljanje te svete nužnosti. Inače bi, kao u onoj poslovici, stotinu puta ponovljena laž na koncu doista postala – jedina istina.

Sjećate se povika “car je go” iz Andersonove bajke “Carevo novo ruho”? E pa, bez obzira kako ih danas krstili, carevi su i danas carevi, ali i danas, bogami, ima poneki anić kome je istina toplija i draža od carevog anusa..

Drugi tekst na istu temu je, čini se, još jači i znakovitiji. Napisao ga je moj (skoro)  imenjak i prezimenjak Goran Šarić, i to u povodu intervjua hrvatske predsjednice Kolinde Grabarić-Kitarević austrijskim novinama Kleine Zeitung. Imenjaku je tu prvo za oko zapela slijedeća izjava gospođe K(r)olinde: “Odrasla sam u komunizmu, i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta.”

Autor u daljem tekstu “otkriva” da je Kolinda “…bila kćerka mesara koji je imao farmu krava, te ”da je sa 16 godina iz te ‘tamnice naroda’ otišla da studira u Americi, odakle se vratila oduševljena liberalnim kapitalizmom”.

Kakva je to, molim vas, “tamnica” iz koje malodobna djeca bez problema mogu otići na studije kod “zakletog neprijatelja?” I kakvo “siromaštvo”, kad jedan zanatlija, mesar može poslati kćerku na studije u Ameriku?

Šarić dalje nabraja dobro poznate “bisere” predsjednice jedne suverene EU-države, ono kad je “…danima obilazila ogradu oko Bijele Kuće”, ili kad je “prilikom posjete Kanadi izjavila da je to zemlja koja je sa minimalnim resursima napravila najveće razultate (a Kanada četvrta na svijetu po resursima)”, te zaključuje da je “…svjetsko prvenstvo u Rusiji bilo je vrhunac njezinih blamaža, ponašanje nedostojno ni kafe-kuvarice u NATO-paktu.”

A priča o jogurtu je nešto posebno, čak iza Kitarevićevu. Šarić, naime, potpuno demaskira tu njenu laž i navodi kako je “Zavod za mljekarstvo Poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu 1974. objavio analizu čak 85 uzoraka “čvrstih” jogurta i ‘čvrstih’  kravljih kiselih mlijeka.” I da je kao dijete, nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, ostao on lično žedan kavnog jogurta, pošto isti “…više nije dolazio jer je njegov proizvođač bio iz Slovenije.”

Toliko o laži. Pardon, jogurtu. Koga Hrvati, istinabog, (i) sad mogu birati – ali isključivo stranog. Jer im je dolaskom hahara iz HDZ-a mliječna industrija potpuno uništena. Pa ipak stanovnici “nove” Hrvatske, naročito oni mlađi, po vrhnje i ostalo radije idu vani. U Švajcarsku, Austriju, Njemačku. Problem je samo što se više ne vraćaju.

Ali šta to briga Gospođu Ministarku? Kad njoj mandat istekne, ona će se ionako vratiti na “zaleđeno” mjesto sekretarice NATO-saveza. Tamo je čeka dobra plaća, čak i bolja od ove “tričave” u Banskim dvorima.

Osim toga, tamo će joj biti puno lakše. Neće, naime, morati lagati. Ma, ni zucnuti!

Kako, uostalom, kafe-kuharicama i priliči.