Kriza i propast Zapada

Povezani članci

• Danijel Server otkrio Snežan Čongradin: Rusija želi srpske nacionaliste na vlasti
• Dezorjentirani očajnik posljednjim atomima snage bori se za fotelju
• Prva crta Orbane
• Donatella Di Cesare: Krhkost demokracije je njena snaga
• Migrantska kriza u BiH na radost kriminalaca
• O KRADLJIVCIMA BAKRA, KOROVU I WITTGENSTEINU

Nisu ni oni bitno drukčiji. I kod njih se događa isto… Jedan se radijski slušatelj uspio uključiti u emisiju o crnim fondovima u HDZ-u, samo da bi izrekao tu crnu misao. Oni – to je Europa, u koju Hrvatska gleda kao u spasitelja. I to više od kriminala i bezakonja nego od ekonomskih jada i nevolja. Naravno, to je i Amerika. Čitav je svijet jedno selo, kaže ona talijanska poslovica.

Istog dana, bio je to ponedjeljak, londonski “The Financial Times” objavio je tekst koji ponavlja istu tvrdnju. Tu, doduše, nije riječ o banalnim crnim fondovima, ali jeste o pokvarenosti i samovolji vlasti. Demokracije su bolesne i to od iste bolesti kao i autokratski režimi, tvrdi autor, inače stari singapurski diplomat Kishore Mahbubani. Diktature opstaju na lažima i strogoj kontroli svih informacija koje ne dolaze iz službenih izvora. Ali i demokracije lažu. (Dodali bismo da im to također omogućuje kontrola informacija, ali na suptilniji način, punjenjem medija beskrajnim naklapanjima o estradi i njenim junacima.)

Političari kriju istinu

“Projekt eurozone”, kaže on, “utemeljen je na jednoj velikoj laži.” Političari su lagali da je moguće nešto za što se znalo da spada u fantastiku. U bajke sa sretnim završetkom, a ne u ekonomiju. Lagali su da je moguće ostvariti monetarnu uniju, dakle imati zajednički novac, iako svaka zemlja sama vodi fiskalnu politiku, dakle odlučuje o visini državne potrošnje i porezima. I da to u budućnosti neće izazvati nikakve poremećaje u ekonomiji, ni stradanja običnih ljudi. Mnogi su se okoristili u proteklih deset godina, a račun sada dolazi na naplatu cijelom društvu.

Drukčije nije ni u Americi, tvrdi Mahbubani, gdje se ni jedan lider ne usuđuje javno reći istinu. Umjesto toga, oni uglas ponavljaju istu frazu kako je “najgore prošlo”, pa je oporavak tu, odmah iza sljedećeg ugla. Kod nas bi rekli da ćemo sigurno izići iz krize i to već “sljedeće godine”. I tako iz godine u godinu, otkad je kriza započela.

Zanimljivo je da se u Americi većina utjecajnih komentatora, i desnih i lijevih, slaže da političari kriju pravu istinu. Tako dugogodišnji zagovornik neoliberalizma i globalizacije, Thomas L. Friedman, sada priznaje kako je riječ o dubinskom poremećaju, a ne o uobičajenoj, “normalnoj” recesiji i da će biti nužne žrtve da se stanje popravi. Ali riječ “žrtve” američki se političari ne usuđuju izgovoriti, kaže on. A profesor političke psihologije Drew Westen, u podužem eseju koji objavljuje “The New York Times”, optužuje Baracka Obamu što nije ponudio jasnu alternativu pričama desnice kako su uzrok krize preveliki troškovi za mirovine i druge socijalne izdatke. On je morao reći, tvrdi Westen, da su krivi oni “koji su mogli kupiti politički utjecaj i tako postići da se izmjene zakoni, kako bi oni mogli iz godine u godinu prisvajati sve veći i veći dio američke pite, a da istodobno plaćaju sve manje poreze”. Zato posljedice nisu samo ekonomske, već i socijalne, što Westen ilustrira dramatičnim podacima. Sada 400 najbogatijih ljudi raspolaže s većim dijelom nacionalnog bogatstva nego 150 milijuna drugih Amerikanaca. Ili, dohodak prosječne američke obitelji srednje klase stagnira već 30 godina, dok dohodak jedan posto najbogatijih raste do astronomskih visina. Kako je to moguće u demokraciji? Jednostavno, tako što je politički utjecaj postao rezerviran samo za bogate. Politički su analitičari dokazali, kaže on, da javno mnijenje zapravo nije javno mnijenje, već mnijenje bogatih koji određuju kako će se i za koga glasati. Koliko dugo može trajati takvo stanje? “Luk povijesti može se savijati samo do granice pucanja”, upozorava on na kraju.

Ali kad je to savijanje započelo? Odgovor daje statistika, koja pokazuje kad su se i kako trendovi promijenili. Počelo je kad i slabljenje i nestanak Sovjetskog Saveza. Na primjer, u godini 1978. prosječni menadžer u velikim američkim kompanijama zarađivao je 60 puta više od običnog radnika. Već do godine 1995. menadžerska zarada je postala 170 puta veća.

Nestanak komunizma

U trenutku kad je pao berlinski zid, neki su sociolozi i filozofi upozoravali da s nestankom komunizma nestaje i kapitalizam kakav smo dotad poznavali. Tada je to shvaćeno više kao dobra dosjetka nego kao realno predviđanje. Mnogi su čak vjerovali da će, bez pritiska i troškova hladnog rata, kapitalizam postati još demokratičniji i humaniji. Da će razvoj biti brži, a raspodjela novostvorenog bogatstva pravednija. Vjerovalo se u ideologiju ljudskih prava i civilizacijsku misiju Zapada. To što se zaista dogodilo mogli su zamišljati samo biblijski proroci sudnjeg dana.

Razdoblja hladnog rata sada se s nostalgijom prisjećaju i desni američki analitičari. Već spomenuti Thomas L. Friedman, na primjer, piše kako su hladnoratovski predsjednici, počevši od Dwighta Eisenhowera, koristili rusku prijetnju kao motivaciju za velike pothvate. Sagrađena je mreža autocesta koja je povezala sve američke države, Amerika je poslala čovjeka na Mjesec, pomaknute su granice znanosti…, a sve to uz održavanje fiskalne discipline. Nasuprot tome, kaže on razočarano, rat protiv terorizma predsjednik George W. Bush iskoristio je samo da smanji porez bogatima i poveća budžetski deficit do nezamislivih visina.

Nije, međutim, prestao samo hladni rat, već je nestala i komunistička prijetnja, što je dovelo do dubinskih promjena u starim kapitalističkim zemljama. Zapad se dotad nije bojao samo sovjetskih raketa, već i indirektne podrške sindikatima i lijevim strankama i pokretima u vlastitim zemljama. Tzv. realni socijalizam u zemljama sovjetskog bloka nije usrećio vlastite radnike, ali je silno pomogao svima koji su na kapitalističkom Zapadu živjeli od svog rada.  Komunizam se tu doživljavao kao realna opasnost, koja se izbjegavala održavanjem ravnoteže u raspodjeli i to ne samo novca, već i društvenog utjecaja. U to se vrijeme filozofiralo o socijalnoj državi i civiliziranim društvima kao rezultatu stogodišnje borbe radničke klase za svoja prava. Ali nestankom komunističke prijetnje s istoka svemu je tome izvučen tepih ispod nogu. Sindikati su oboljeli od anemije, radnička participacija u upravljanju (kojoj je uzor bilo i jugoslavensko samoupravljanje) ubrzano se gasila, a prekinut je i višegodišnji proces skraćivanja radnog vremena. Sad se radi koliko gazda traži.

Ne biraju se sredstva

Odjednom više nije bilo dovoljno novca za sve ono što je još do jučer normalno funkcioniralo. U novim odnosima moći i utjecaja postali su preskupi i javno zdravstvo i mirovine i školstvo… Sve se reformira samo s jednim ciljem, da se privatizacijom poveća individualni, a smanji društveni trošak. Sve što ograničava profite postalo je preskupo.

Ukratko, provedena je i još se uvijek provodi golema preraspodjela u korist kapitala, a na štetu svih onih koje žive od svog rada. Pritom se ne biraju sredstva. Nestanak sovjetske prijetnje omogućio je Zapadu i njegovim političarima da postanu cinični prema vlastitim institucijama i demokraciji u cjelini. Čim je pao berlinski zid, administracija američkog predsjednika Billa Clintona ukinula je zabrane financijskih špekulacija uvedene poslije kriza 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća. Tada je i laž, kako kaže profesor Mahbubani, postala normalan i legitiman politički alat.

Uz ponovljeno upozorenje da se “luk povijesti može savijati samo do granice pucanja”, za nas je dovoljan zaključak kako ciničan i lopovski način na koji se financirao HDZ zaista nije balkanski specijalitet.

 Novossti