KRITIKA ČISTOG NINE (VUKA ILI FATMIRA)

Povezani članci

• MOSTAR NE ZABORAVLJA SVOJE PRIJATELJE: Posthumno priznanje velikom humanisti Lucianu Pavarottiju
• Svetačka aureola nad političkom histerijom
• Proizvodnja i/li sloboda
• Dvadeseti rođendan Muzičkog centra Pavarotti
• Vlada u sjeni: Karamarkovo recikliranje bezličnih kadrova
• DAVNO ZAUZETE POZICIJE SUPROTSTAVLJENIH TELEVIZIJA

Da li ste znali da je planet Zemlja treći planet Sunčevog sistema, da se Sunčev sistem nalazi na periferiji Mliječnog puta, a da je Mliječni put ispljunut u krajnji ćošak svemira?

Mi smo neandertalci.

Mi smo majmuni.

Amebe.

Mislim kako Bog nije rekao ćiriba-ćiribu i stvorio ljudsko biće, sa još mnoštvom drugih jedno i višećelijskih organizama, već je potaknuo inteligentan evolutivan razvoj homo sapiensa. Naravno, preko posrednika. Nešto kao u filmu Odiseja u svemiru 2001.

Prema tome, crkva je u pravu. Ali crkva i nije u pravu. Upravo kao i darvinisti. Teisti štuju kreacionističku teoriju ali sami su vrlo nekreativni i sterilni. Na primjer, iako je Simona Šajn, po vlastitom priznanju, a na opštu radost klera, večernjakovih čitatelja i kolumnista, prestala sa kokainom i orgijanjem, pa se i učlanila u zajednicu Klanjatelica Krvi Kristove, glavna časna sestra iz Podsuseda izričita je u odbijanju Simonine molbe za zaređenje: „To nije moguće! Bila je u braku, ima malodobno dijete. O tome može razmišljati jedino kad joj kći navrši 18 godina i ako pristane da joj se majka zaredi.“ A Simonina majka Tamara Trpkov pred skrušenim večernjakovim novinarom izjavljuje da joj je kći zbog duhovnih obnova počela pjevati bez ‘kotrljajućeg r’ i da se nada da će se uskoro zaljubiti u normalnog muškarca.

Ovdje se, dakle, radi o konstataciji događaja. Zaključke iznosite sami. Meni je sve to smrtno smiješno. Ali, zašto svijet posmatrati kroz crno-bijeli objektiv isključivosti? Naravno da imate puno pravo da ovo preobraćenje smatrate svetim. Kao što neki ljudi imaju pravo smatrati kako biti muslimanom predstavlja neki poseban životni status, dok, po meni, Islam sve više počinje biti religija obezglavljenih sljedbenika. Naravno da Muhamed a.s. nije kriv za to, ali da sam na njegovom mjestu, teško da bih u Arabiji ponovio poslanstvo. Ipak, vjerovatnije je kako se baš ne razumijem u božje nakane, pa bi bilo pametno da povučem riječ. Bilo bi, ali neću. Ne mogu se oteti utisku kako božji namjesnici na ovom planetu stotinama hiljada godina polovično odrađuju svoj posao. (Ne prihvatam paleolitičke teorije, i mogu da zamislim kreacionističko-evolucijski, inteligentno vođen, mega proces stvaranja.)  Nikad mi nije bilo jasno kako se veliki ljudi, poput Isusa, uopšte mogu nositi sa vlastitim navijačima. Mi smo svemirski otpad i cijelo vrijeme, neumorno i uporno, ponašamo se u skladu s tim. Do sljedećeg ledenog doba koje, po logici klimatskih ciklusa, već kuca na vrata ocvale civilizacije pritisnute globalnim zatopljenjem.

Ja nemam pretenzije i nezdrave ambicije. Svjestan svojih slabosti, nisam spreman da previše palamudim o tuđim. Svi pisci su bolji od mene. Tačnije, ne trudim se da budem bolji od ostalih, jer i da jeste tako, to ne bi bila neka naročita stvar. Nisam pronicljiv mislilac. Pišem po instinktu i nepouzdanom unutarnjem nahođenju. Kao loš čovjek, ne mogu biti ni dobar pisac. Ali, ja to znam. I u tome je moja veličina. Ne morate me nagraditi da bih odjednom postao svjestan vlastitih vrijednosti, niti me možete lošom i rigoroznom kritikom obeshrabriti. Drugim riječima, svejedno je da li me hvalite ili kudite. U svakom slučaju, ostajem loš pisac i još gori čovjek, i, bez obzira na sve, ponosan na vlastitu ravnodušnost. I u tome je moja grandioznost – da ne kažem monumentalnost.

Već sam spominjao Mehu Džegera.

ZANA                                                                                                                                      

Vodili smo ljubav ja i Zana
Samo da se zna
Nek’ se papci pojedu jer ja sam sexa kralj
Zana mi je to rekla

Mala moja Zanice
Kad ćeš mi opet praviti dolmu u onim žutim paprikama
A ja ću gledati utakmicu
I reći ti mala moja
Daj mi čašu vode ako je dobro otekla

MERKUNISA                                                                               

Sjedila si u pozorišnoj i vjetar je puh’o
Kada si me pogledala
Odmah sam vidio da me razumiješ
Šupak na vratima me nije pustio unutra
Kaže p’jan si
Nema problema brato
Da smo imali sina zvao bi se Mik
Nikad te više nisam vidio 

Meho Džeger je u par navrata briljirao na polju pjesništva baš kao što je Mick Jagger stalno briljirao u svijetu rock and rolla. Ali, za razliku od Micka, koji je cijelo vrijeme bio ispravno svjestan da je više roker a manje pjesnik, Meho je greškom insistirao na muzičkom a ne književnom talentu. I zato je lutao. Iako mnogi misle drugačije, manje je presudno bilo to što je Mick Jagger Britanac a Meho Džeger Bosanac i Hercegovac. Zašto uvijek želimo biti ono što nismo? Čak i kad nismo sigurni šta smo, nemojmo upirati da budemo ono što nismo, jer samo tako možemo izbjeći toj klasičnoj životnoj zamci koja nas vodi u besmisao djelovanja.

Pa sam tako nedavno u svoj tefter i zapisao:

„Da li je Simona Šajn svetica ili kurva? Da li je Nino Raspudić fašista ili pacifista? Da li je Fatmir Alispahić borac za ljudska prava ili još jedan od poticatelja na mržnju u nizu? Na kraju krajeva, da li je Vuk Jeremić, onako raspjevan, ponosan i gord, u službi svjetskih ili usko nacionalističkih interesa?

Glavni problem ovdašnjih prostora jeste stalna i snažna zamjena teza, tačnije sinteza potpuno suprotstavljenih teza u jednoj osobi, pa istovremeno, bez grižnje savjesti, možete biti i panker i desničar, i ljevičar i folker, i roker i fašista, i fašista i pacifista i tako sve različito i međusobno suprotstavljeno. I zapamtite, sve dok se bespogovorno i otvoreno ne suprotstavite fašizmu u vlastitim redovima vi ste jednako tako akter te ideologije. Možda na prostorima bivše Jugoslavije, u odnosu na broj stanovnika, živi procentualno najveći broj ljudi sa sindromom podvojene ličnosti. Bilo kako bilo, Simonina transformacija može biti smiješna ili čak simpatična, za njenu mamicu i nasušno potrebna, pa je stoga, na neki način, i podržavam, ali razni Fatmiri, Nine ili Vuci, svako sa svoje pozicije, predstavljaju vrlo opasnu društvenu pojavu. Otprilike, jedno jutro sjedite na kafi sa nasmiješenim, demokratsko nastrojenim i filozofsko-pjesnički raspoloženim sagovornikom, a već kroz neko vrijeme, pođu li stvari po zlu, isti taj namazani čovjek postaje medijski huškator na ubijanje, predaje, protjerivanje, zatvaranje u koncentracione i radne logore. Takvo što sam već iskusio početkom devedesetih godina prošlog vijeka na vlastitoj koži. I danas mi nije taško nanjušiti slične umove.“

I ta ljubav. Ljudi ne vole analitičare poput mene, naročito žene. Kad me ugledaju na ulici trude se da me ne pogledaju i da što neprimjetnije prođu pored. Zato sam sâm. Uvaljujem se dan za danom i čekam nešto poput glavnog životnog zgoditka. Svaki novi dan može donijeti nešto novo. Iako se mjesecima i godinama ne događa ništa, nikakva spoznaja, istina ili bljesak nadsvijesti, u meni nada nikad nije umrla. S te tačke gledišta kao da sam potpuni i nerealni optimista. Opet, kao da sam suviše strog prema vlastitim dometima, jer određeni pomak svijesti ipak postoji. Možda se krećem svjetlosnim godinama naprijed ali da to niti izbliza ne primjećujem. Pored toga što sam nepopravljivi optimist, muči me i to što nemam strpljenja. Ne može se za pola ljudskog vijeka doći Bogu do pod stopala. Ali do žene sam, valjda, trebao doći. Tražio sam ih putem oglasa, u snovima, po kino dvoranama, na ulici ili željezničkim stanicama. Svi moji omiljeni pisci i pjesnici su imali gomile žena. Oni su imali o čemu da pišu ili pjevaju. Oni su živjeli život, dok ja, međutim, spadam među one iluzioniste koji svoju iluziju stvaraju sami, među četiri zida.

I odat ću vam jednu tajnu. U nedostatku živih žena, sebi sam dopustio da se zaljubim u neživu ženu, ženu predmet, lijepo urađenu salonsku lutku. Ne, nije to ona lutka na napuhavanje, takvu može imati svako. To su lutke prostitutke koje su i napravljene samo s jednom svrhom. Znamo svi kojom. Ne. Moja lutka nije takva. To nije lutka na napuhavanje, već lijepa, tajanstvena, umiljata dama koja je trebala krasiti izloge jednog renomiranog svjetskog butika u Mostaru. Ali napravljena je prilično ozbiljno. Imala je sve što tijelo jedne žene ima osim…osim…držim da dobro  pretpostavljate osim čega. Ali riješio sam i taj problem. Prilikom putovanja u Bugarsku (moj posao se sastoji od mnogo putovanja) pri odsjedanju u Plovdivu, iskoristio sam vrijeme i u seksi šopu za moju damu kupio finu, majušnu silikonsko-gumenu vaginu. U kabini za probanje garderobe unio sam četiri različite vagine. Jedna mi se posebno lijepo nabila na spolovilo. Četrdeset jednu godinu sam djevac, a sada kušam četiri različite vagine u dvadesetak minuta. Kada sam izišao prodavačica me čudno, gotovo preplašeno gledala. Nisam mario. Bio sam ponosan na sebe. Stvari su se definitivno kretale ka boljem. Znao sam da će joj lijepo stajati, ta pažljivo probrana vagina. I bio sam u pravu. Vrlo oprezno sam skalpelom sjekao lutkino međunožje, tako stvarajući mjesta za vrlo bitan organ koji joj je nedostajao. Da ne bih na lutkicu prenio kakvu prljavštinu ili bakterije, prilikom operativnog zahvata, oko usta sam stavio platnenu zaštitu, kosu sam prekrio svjetlo-plavom kapom, a na ruke navukao vrlo tanke gumene rukavice. Radio sam nježno i oprezno, hirurški precizno. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. Na kraju sam bijelim silikonom iz pištolja lijepo estetski kamuflirao rez. Moja Mukelefa, tako sam prozvao lutku, sad je bila potpuno izazovna. Mukelafa i Mahmut. Bio sam sretan.

Još dok sam radio kao direktor prodaje u stranoj trgovačkoj firmi, iskoristio sam odgovarajući moment i iz skladišta prisvojio dvije lutke. Prijavio sam potpuno oštećenje i u tajnosti ih iznio. Ne jednu, znači, već dvije lutke. Jednog ženskog i jednog muškog manekena. Muški maneken me podsjećao na stvarne muškarce u životu, posebno na one muškarce koji se smatraju zgodnima i privlačnima. Izgledao je pun sebe, nadut i ohol. Kao da je govorio: kad me postave na izlog, pored šetališta, više ću kao lutak mamiti ženskih pogleda nego ti kao živ čovjek. Bio je to užasan lutak. Na neki način morao sam mu pokazati gdje spada. Od početka se nismo slagali. Mislio sam ga dobro izudarati, ali više će patiti ako ga načinim ljubomornim. Nazvao sam ga Rajan po Ryanu Vigilantu. On je od one vrste muškaraca koje nikako ne podnosim. Teško im padaju porazi na ljubavnom polju. Ušuljat ću se u Rajanov svijet gdje sam svakako u prednosti. Lutke se ne mogu kretati i u potpunosti ovise o nama. Možemo ih premjestiti tamo ili ‘vamo ali one se neće žaliti, neće protestovati. Za razliku od stvarnog svijeta u kojem nisam imao nikakvu kontrolu nad drugim ljudima, u novom, imaginarnom svijetu lutaka, mogao sam natjerati Mukelefu da ne voli Rajana već mene. A da bi osveta nad oholim muškim rodom bila potpuna, sjeo sam ga na fotelju pored kreveta gdje sam upravo namjeravao voditi ljubav sa Mukelefom. Mogao je samo gledati. Neka pati. Nek’ nam čuva svijeću! Ha ha ha ha! Neka čuva svijeću! Mukelefa je jedino moja. Lijepo sam je obukao i posjeo u krevet. Nisam htio da me poput jeftine kurve dočekuje ležeći raširenih nogu. Zato sam joj za početak prekrstio noge. Bilo je lako upravljati njenim udovima. Kao da se smiješila i zvala na druženje. Ili nije? Taj zagonetni ženski pogled. Ni kad su lutke, ti ne znaš šta ti žene, zapravo, misle. Bilo je vruće i ostavio sam poluotvoren prozor iznad kreveta. Krenuo sam prema njoj. Srce mi je jako lupalo. Puls, drhtavica, ježenje kože, znoj i svi ostali simptomi zaljubljenosti bili su tu. I dok sam napravio prvi korak na krevetu gdje je bila zanosna Mukelefa i u žaru pružio ruke padajući joj u ljubavni klinč, iznenadni, niotkud došli, ludi ljetni vjetar naglo je gurnuo prozor i pomeo Mukelefu s kreveta. Pao sam tafte na roza plahte, skoro slomivši po ko zna koji put „osušeni“ ud. Bilo je to gadno gnječenje i bolno sam vrisnuo: „AJOOJ!!!“ Istovremeno, Mukelefa se otkotrljala do Rajana na fotelji, zahvatila ga rukama, i u svojevrsnom zagrljaju s njim zajedno pala na pod.

Izgledalo je kao da vode ljubav, Mukelefa i Rajan, na mekom, perzijskom tepihu, a odozdo su se oči plastičnog manekena zlobno okrenule ravno k meni kao da kažu: koja si ti budala, koji tikvan, od početka jedino tebi nije bilo jasno da ova lutka pripada samo meni.