Krim i prištinski korzo

Povezani članci

• Moj stav o ratu
• Milanovićeva gubitnička pobjeda nad seljacima
• Mesić: Moramo obraniti Ustav
• Bilježnica Robija K.: Bik koji sjedi
• Tragična priča doktora Džanića: Moj drugi progon iz Srebrenice
• Zipka u kojoj domovina spi

Ipak sam se sreo s Tanjom sa radija. Sjećate se one žene lijepog glasa iz kolumne “Puške ili plišani medvjedići”? Ispostavilo se, kako mi je bujna mašta već došaptavala, da se doista radi o pristaloj djevojci. Prišla mi je pred Oliverov koncert, i, uz širok osmijeh, upitala jesam li Taj i Taj. Jesam, naravno – naročito kad su fine cure u pitanju.

Piše: Goran Sarić

   Odmah smo se dogovorili da naredne sedmice dođem u Mediapark, Hilversum, na Radio 5 i kažem nešto na temu demonstracija u BiH. Doduše, ona neće biti u studiju, ali je tu stalni voditelj emisije o manjinama. Proslijediće mu moj kurikulum. O-ke!

   Pošto se radi o kasnovečernjem programu, na dan emitovanja sam sa sobom poveo “ličnog šofera”, sinčinu. Onako, za slučaj da mi gospoda ponude da “osvježim grlo”. A i inače se više baš ne snalazim u “sitnim satima”, osim kad su maligani, i krevet u pitanju.

   I tako, uz pomoć “navigacije” zgradu Radija nađosmo kao od šale. Kad nas je pripustilo unutra – mir, i tišina, gotovo ni žive duše. Samo, u uglu, ispred malog studija, neki čova fino “prebire” po koncertnom klaviru. Tehničar je, kaže. I odmah nas ponudi “tečnim derivatima”. Znao sam! Zato je tu moja momčina, “Bob”. Ovdje, naime, tako zovu one iz društva koji zbog vožnje ne smiju “trošiti” maligane.

   Uskoro stiže i voditelj. Fouad Sidali, prijazan Marokanac širokog osmjeha. Odmah možemo početi. Srećom, i heineken može s nama u studio.

   Pošto se radi o emisiji kolažnog tipa, prvo je na red došla  “užarena tema”. Krim, Ukrajina. Još tog jutra ruska ambasada u Den Hagu osvanula je unakažena ljutitim grafitima. Neke novine su čak objavile Putinovu karikaturu s brčićima a la Hićo. Antiruska histerija se nastavlja.

   Fouad me pita za eventualne paralele između onoga što se trenutno dešava na Krimu i rata u Bosni i Hercegovini.

   Poslije kraćeg kolebanja, kažem da bi izvjesne paralele mogle biti to što se u oba slučaja radi o posljedicama raspada velike, zajedničke države, kao i to što i ovdje, po običaju, Veća Riba hoće da proguta Manju, sve zarad tobožnje “zaštite manjina koje žive na tom teritoriju”.

   O golemim razlikama našeg, posebno bosanskohercegovačkog, i “slučaja Krim” nismo imali kad. Prešlo se na demonstracije kod kuće, i moj, hmmmm, rad.

   Pošto sam već nekoliko puta pisao o toj temi, ovog bih se puta radije pozabavio upravo paralelom Krim-BiH.

   Razlike su doista goleme. Da navedem samo jednu, po meni svakako – najvažniju.

   Krim je još tamo od sredine 19. vijeka pripadao Rusiji, i naseljen je najvećim dijelom Rusima. Tek ga je sovjetski vođa Nikita Hruščov, kao kakav neobičan, skupocjen poklon, 1954. darovao Ukrajini, ni ne slutivši da bi se moćno “crveno carstvo” ikad moglo srušiti, a dvije bratske soc-republike krvno zavaditi. Osim toga, Krim je, sa svoje dvije velike luke, za “baćuške” vojno i strateški veoma značajan.

   O strateškom značaju naše zemlje, naročito nakon raspada Jugoslavije, jedva da se može govoriti. A što se tiče većinskog stanovništva…

    Bosnu i Hercegovinu je, to svi znamo, sve do posljednjeg rata, krasila velika izmiješanost stanovništva, metaforički izražena kao  “šarena tigrova koža”. Sa izuzetkom zapadne Hercegovine i dijela Posavine, njeno stanovništvo je svuda bilo pomiješano. O tome svjedoči i skoro jedna trećina miješanih brakova. Mi smo, uza sve loše periode, sukobe i ratove, imali i duge periode skladnog i lijepog komšiluka, a ne nekakvog suživota. Pa, svako naše iole veće mjesto ima sve tri, i to većinom davno izgrađene, i-i-i bogomolje.

    Bosna i Hercegovina sve do Dejtonskog sporazuma, to jest do aminovanja pricipa “taknuto-klapnuto”, nije znala za etnički praktično čiste teritorije. Nismo i sanjali da ćemo jednoga dana, kao u noćnoj mori, dobiti Republiku Srpsku, Istočni i Zapadni Mostar,  Istočno i Zapadno Sarajevo….

      Kao da je to izlaz iz problema. Da se razumijemo, ne plediram ni za kakvu unitarnu, po volji samo jednog naroda skrojenu državu. Ali, na svijetu ima dovoljno uspješnih multietničkih zajednica. Šta bi nam falilo da od neke od njih – samo da to ne bude “Zemlja Nedođija”! – naprosto prepišemo ustav, i poštujemo ga?

    Nego, kad su već u pitanju “istočne” paralele, ima tu još jedna stvar. Naime, kad je koncem osamdesetih rušen Berlinski zid zapadnjaci su “čvrsto obećali” Gorbačovu da se NATO neće pomakuti ni pedlja od ujedijene Njemačke. O priključenju Poljske, Bugarske, Češke, Slovačke i inih ex-socijalističkih zemalja Sjevernoatlantskom savezu “nije moglo biti ni govora”.

   Svi znamo kako je dalje išlo. Zbog toga mi, uza sav animozitet prema arogantnom mačo – Putinu i njegovim brojnim gafovima, ruska odlučnost kad je u pitanju Krim nije nimalo čudna. Pa, Ukrajina je direktno predvorje Rusije!

   Osim toga – vraćamo se na paralele – međunarodna zajednica je  već priznanjem Kosova Moskvi dala jak adut u ruke. Zašto se – to je logika – sa većinskim ruskim stanovništvom, Krim ne bi mogao odvojiti od matične države, kad je to već dozvoljeno (bivšoj) srbijanskoj autonomnoj pokrajini?

   Gadno je kad sami sebi skačete u usta, a to EU i Vašington veoma često čine.

   Jasno je da se ovdje ne radi samo o Ukrajini, kao što se onomad nije radilo (samo) o kosovskim Albancima. Oni su bili tek pioni u igri “velikih riba”. Uostalom, niko se neće usrećiti njihovom sirotinjom. U pitanju su drugi, mnogo krupniji ulozi.

   Pri kraju, evo i paralele Bosne i Hercegovine i Kosova.

    Iako se grozim Miloševićevog “rješavanja” tog pitanja, moram da priznam da sam od početka bio protiv jednostranog priznavanja nezavisnosti Kosova, i to velikim dijelom baš zbog Bosne i Hercegovine. Na stranu svi pravni, istorijski i ostali razlozi zbog kojih se to pitanje, mislim, nije smjelo kaubojski prelomiti “ onako, preko koljena”. Nego, ovim je aktom praktično dato i “zeleno” svjetlo svim separatističkim pokretima – često baziranima upravo na brojčanoj premoći – da sanjaju o odcjepljenju od države kojoj po međunarodnom pravu pripadaju.

   Sada taj presedan Rusi, uz zdušnu i neskrivenu podršku (i) Mileta Dodiga, obilato koriste.

   A direktna analogija između kosovskog, i “slučaja” Bosna i Hercegovina je, da ‘prostite, brkanje baba i žaba. Pa mi smo ovdje, kao što rekoh, imali veoma duge periode skladnog, komšijskog življenja. O tome se na Kosovu, čast izuzecima!, jedva da može govoriti. Dokaz? Prištinskim korzom su čak i u Titovo vrijeme, jednom stranom ulice hodali Srbi, a drugom Albanci. Miješanje? No pasarán!

   Šta više da vam pričam?