Kraj neprirodne „ljubavi“

Povezani članci

• Traženje društvenog konsenzusa
• Pravednik među navodima
• Najava predavanja i feminističkih razgovora: Rod, tijelo, biomoć danas: Žena radnica u BiH
• Istorija Dodikovih “medijskih sloboda”
• Otvorena velika humanitarna izložba za pomoć u liječenju teško oboljele Marijane Galić
• Peti dan Fažana Media Fest-a

Izvan BiH me zateče informacija da su najave SDP-a o raskidanju koalicije s SDA izišle iz sfere javnog nadmudrivanja. I da su, smjenama Tihićevih kantonalnih ministara, definitivno postale dio domaće političke stvarnosti. Za vijest, u stvari, saznah od novinara nekoliko medija koje zanimaše moje mišljenje o učincima novog zapleta na ionako kroničnu bh. političku i društvenu krizu. Rekoh njima, a ponovit ću i ovom zgodom – koliko je neprirodno, dugo je i trajalo.

Ne isključujem, dakako, mogućnost da mi, zbog situacija u kojima i sam sudjelovah, ponetko prigovori nekonzistentnost. I da sam, ne tako davno, zborio drugačije. No, to nije točno. Istina je, naime, da sam u više navrata nakon objavljivanja rezultata parlamentarnih izbora ponavljao istu tezu – da će novu vlast, neopterećenu hipotekama prethodnih dvadesetak godina, na razini države biti gotovo pa nemoguće uspostaviti. U prilog tome je, uostalom, govorio i obznanjeni sporazum lidera SNSD-a i SDS koji je ovom drugom jamčio i slijedeće četiri godine sudjelovanje u institucijama državne vlasti. Ali, tvrdio sam tada, do nove vlasti je moguće doći u Federaciji – i to, i na kantonalnoj i na federalnoj razini. A pretpostavka tome je parlamentarna većina koja isključuje, mislim na političke partije, odgovorne za društvenu i civilizacijsku kalvariju posljednjih dvadeset godina – dakle, i SDA i oba HDZ-a.

Takav scenarij, naime, nije predstavljao nemoguću misiju. Do parlamentarne većine SDP je, s malo više strpljenja i mudrosti doduše, uz Lijanoviće i Jurišića, mogao doći i bez Tihića – sa Strankom za bolju budućnost. Jer, ona znači novu snagu na političkoj sceni i bez hipoteka prošlosti. Tako, nažalost, valjda zbog njezina lidera – iako, takva logika nije mogla imati i bilo kakvo racionalno utemeljenje – nisu mislili i oni koji odluke donosiše. Naprotiv, do nove, vlasti Platforme, htjedoše na potpuno neprirodan način – konstituirajući je s partijom koja je i sama odgovorna za destrukciju koju država i društvo prolaze preko dva desetljeća.

Ono, međutim, od čega je bježao prije godinu i pol dana SDP je učinio danas – razvrgao koalicijski sporazum s Tihićem i uortačio se s Radončićem. I to, s argumentacijom koja bi krajem 2010. godine djelovala provokacijom – da će s „SBB-om u vlasti dobiti jednu novu energiju, okrenutu ka ekonomiji, ka poštenim koalicionim odnosima gdje dva koaliciona partnera rade zajedno.“

Hoće li, međutim, i kada do promjene političke konfiguracije i doći? Na razini kantona koje kontrolira SDP promjena nije upitna. Uostalom, tamo je, ako dobro razumjeh, priča već završena. Do istiskivanja SDA bi, potom, moglo doći i na državnoj razini. Malo će joj, pri tome, pomoći i priče kako s osvojenih pozicija neće odstupiti jer su one rezultat volje građana.

A Federacija? E, to će već ići teže. Procedura za promjenu vlasti, naime, podrazumijeva i potpis dopredsjednika Federacije. A on je, poznato, je dio vrha SDA. I poštovat će, poručuje, „Ustav, zakon i interese BiH“. A to, drugim riječima, znači – na moj potpis za istiskivanje SDA iz vlasti će te počekati. Može li se takvom pristupu parirati na način kojeg ovih dana kao mugućnost najavljuje federalni premijer – da ostavku podnese on, a time, onda, pada i čitava vlada? Teško. Jer, u tom slučaju Kebin potpis je potreban za stavljanje u pogon nove vlade. A njega se neće moći osigurati.

Ali, to nije i jedina dilema. Pretpostavimo, primjera radi da Kebin potpis i nije problem. Pitanje je, međutim, na koji način preslagivanje vlasti izvršiti – i kakvu će ono percepciju u javnosti izazvati? Dok lider HDZ-a poručuje kako je siguran da će, na tragu već postignutih dogovora „ovih dana sjesti i bilaterarno vjerojatno okupljeni dogovoriti kako dalje“, Predsjedavajući Vijeća ministara – Čovićev kadar dakako – zateže kočnicu. O promjenama u Vijeću ministara, veli, još ništa se ne zna. A to, ako dobro razumijem, znači – želite li istiskivanje SDA iz Vijeća ministara moraćete prihvatiti naše zahtjeve na razini Federacije na način da u federalnu vlast uđu dva HDZ-a, a iz nje zdime Jurišić i Lijanovići.

E, u vezi s ovom mogućnošću su najmanje dvije vrste dilema. Kako će na sve to reagirati prvi čovjek Federacije – i jedan od ljudi iz vrha HSP-a? Hoće li olako klepnuti ušima ili će izazvati nove nevolje? Što se mene tiče, ovo drugo je i više nego izvjesno. Predsjednik Budimir će iskoristiti sve ustavne ovlasti da istiskivanje iz vlasti vlastite partije onemogući ili barem prolongira što je više moguće.

Pretpostavimo, međutim, da ni to neće biti problem. Ostaje, dakle, pitanje čemu uopće usisavanje dva HDZ-a u vlast Federacije? A njega u pitanje ne dovodi ni novi Lagumdžijin koalicijski partner. Jer, uvođenje u vlast ovih partija za njega znači poštivanje izborne volje hrvatskog naroda da u federalnoj vladi bude „adekvatno zastupljen kroz kadrove dvije pobjedničke stranke, odnosno dva HDZ-a“. I sve izvan toga je, veli, majorizacija Hrvata.

A što o svemu tome misli Lagumdžija? Znači li ovakvo istupanje lidera SBB da je ćurak promijenio i on? Ovih dana pročitah kako bi potpora istiskivanju SDA iz vlasti od strane Čovića i Ljubića značila i neku vrstu njihova političkog samoubojstva. Jer, time bi, veli uvaženi kolega, pod noge bacili tezu koju su sami lansirali – da pravo na nacionalno predstavljanje mora biti osigurano onima koji su ga osvojili na izborima, a u ime Bošnjaka takvo pravo pripada Tihiću i njegovima – ali i na najzorniji način potvrdili teze kako je priča o pravu na nacionalno predstavljanje tek paravan iza kojeg se krije gola borba za fotelje. I kako su fotelje jedino do čega im je stalo.

Što se dvaju HDZ-a tiče, s iznijetim tezama se slažem bez ostatka. Priča o interesu Hrvata oduvijek je bila samo priča za blesave. Nažalost, takvih ne nedostaje. No, što tim činom pokazuje SDP? I čime bi se takav čin sutra mogao pravdati pred vlastitim biračkim tijelom? Što se mene tiče, svaka argumentacija pada u vodu. A SDP bi time i sam pokazao da je, zarad ostanka na vlasti dakako, spreman baš na sve – pa i na prihvaćanje uloge etnonacionalne partije koja joj se, ionako, svako malo pripisuje.

Ako je, pak, to put SDP-a, a uporno želim vjerovati  suprotno, moramo se vratiti na sam početak ove priče – čemu se, dakle, ima zahvaliti razlaz s SDA? Ovih dana se mogla čuti SDA-ova verzija razloga zbog kojih je do razlaza došlo. To je, kažu, insistiranje SDP-a na političkoj kontroli policije, smjeni svih kadrova dosadašnje vlasti, a čemu se SDA usprotivila. To je, potom, privatni interes uskog kruga ljudi koji želi da na muci naroda pokuša što više profitirati – kojima je važniji stranački i osobni interesi nego interesi države. I zbog kojega su, tobože, spremni i na formiranje trećeg entiteta.

Osobno, dakako, ne dijelim ovu vrstu argumentacije. Ali, ostaje pitanje što je, pristane li SDP uvlačenjem u vlast dvaju HDZ-ova na poziciju etnonacionalne partije, u podtekstu njegova rata s SDA? U tom slučaju bi se logičnim, naime, mogao činiti samo jedan scenarij. Iza aktualne vlasti, u kojoj SDP ima ključnu ulogu, je već polovica mandata. A, u tom vremenu ona, što jes’-jes’, učinila nije ama baš ništa zbog čega bi ju se trebalo honorirati. Na vratima su, potom, i lokalni izbori, na kojima bi se za nerad mogli i računi ispostaviti. Budući SDP računa na bošnjačke glasove, neuspjeh u dvogodišnjem mandatu mogao bi biti pripisan prvenstveno njemu. I, da bi se takva reakcija barem dijelom amortizirala, raskid sporazuma s SDA je karta s kojom se odgovornost pokušava prebaciti na druge. A uvlačenjem u igru Radončića, uz argumentaciju kako on pokazuje spremnost na promjene, amnestirati i sebe zbog neispunjenih predizbornih obećanja. Uz sugestiju, dakako, tek sada smo u mogućnosti da na promjenama i radimo.

Nastranu što ova priča može biti različito razumljena. Ali, u sukob bez računice nije išla ni SDA. I oni su u zaoštravanju vidjeli šansu za oktobarske lokalne izbore. Uz dodatak, doduše, da su se „prekartali“ u predviđanjima do kakvih bi ih kratkoročnih posljedica sukob mogao dovesti. Jer, da su istinski vjerovali u mogućnost da budu „pometeni“, teško mi je zamisliti da bi u svojoj tvrdoglavosti istrajali. Jer, previše ih „kusa“ s državnih jasala da bi takav luksuz sebi i dozvolili.