Kotač povijesti okreće se unatrag, čeka li nas neofeudalizam?

Čini mi se kako smo zaokrenuli kotač povijesnog napretka unatrag. Veliki mislioci prosvjetiteljstva i nosioci napretka kroz cijelu su povijest pokušavali naći društveno uređenje koje će u teoriji i praksi biti na korist i prosperitet što je moguće većem dijelu populacije. Pokušavali su osmisliti sustave u kojima će ljudi pristojno živjeti od svoga rada i biti zaštićeni od samovolje drugih pojedinaca i moćnika. Nastale su ideje o državnom aparatu koji štiti pojedinca i o trodiobi vlasti. U 21. stoljeću, govorimo o četverodiobi odnosno peterodiobi, vlasti i metodama kako bi svaka od njih ostala nedodirnuta. 

Nemam pojma kad se to dogodilo, no čini mi se kako su se globalni moćnici oteli kontroli, pa sada novac ukida integritet sastavnica dioba vlasti. Prvo je pao monetarni integritet, potom padaju sudski, a u petak smo u kolumni o Assangeu pisali i o padu medijskog dijela moderne diobe vlasti. Hvarski nas je poučak nedavno upozorio i na nepostojanje integriteta izvršne vlasti, društva poput Trilateralne komisije ili Bilderberga odavno potkrepljuju to, a o integritetu predstavničke vlasti u državi gdje svako slovo u medijima stoji bogatstvo uopće ne želim pisati. Kad sve to pogledam, čini mi se kako teza da je netko pokrenuo kotač povijesti unatrag i nije tako pogrešna.

Zato sada na snagu stupa i anuliranje nacionalno građanskih struktura, dužnička kriza na sve strane, težnja za deregulacijom i ono malo reguliranih ekonomskih tijekova. Čini se kako su pozicije zauzete i kako oni koji su sudjelovali i sudjeluju u dezintegraciji legitimnih i demokratskih dioba vlasti samo čekaju novo globalno uređenje. 

Imam običaj testirati svoje teze prije pisanja kolumne pa sam tako razgovarao s novinarkom Marijanom Matković koja smatra kako velika većina ljudi i danas radi samo za daće i kako im malo toga ostaje od dohotka. Smatra kako smo na samom rubu neofeudalizma. Bit će to društveno uređenje u kojemu će sve biti zadano. Dobivat ćemo novca tek toliko da možemo platiti daće koje će koristiti putem državnoga aparata neofeudalci. Naravno, nećemo umrijeti od gladi, ali za neka školovanja djece ili neke druge dodane vrijednosti nećemo imati. Parlamenti država bit će sastavljeni ne više od predstavnika onih koji imaju novac, nego od onih koji kontroliraju određene feude. Institucije koje prema definiciji trebaju stati u obranu dostojanstva čovjeka kao što su crkve raznih predznaka, uključit će se u ovaj poredak kao feudalci, pravdajući se kao da su pozvani brinuti se o stadu na nebesima. Ponašanje slično onome koje je Isus spočitavao onih 7 crkvi u Otkrivenju.

Baš kad sam pomislio kako sam to o kotaču povijesti zabrijao, u Paragvaju je smijenjen napredni političar i borac protiv opisanog nazadka vlastita naroda Lugo, a inauguriran je Franco (u ovom slučaju, kažu, nomen est omen, doslovce), a u Egiptu umjesto nedemokratskog prosvijećenog diktatora dobijamo demokratski izabranog neprosvijećenog pristalicu šerijatskog zakona! Slučajno?

Naravno, projekcija okretanja kotača povijesti unatrag može ići i dalje od neofeudalizma koji i oni kratkovidniji naziru. Recimo što kada produkcija na feudima bude manja uslijed kojekakvih faktora? Neofeudalci baš kao onomad i feudalci svoja će zagarantirana primanja s lakoćom uzeti smanjujući priimanja neokmetova. Potrebe će ostati iste pa će se neokmetovi početi zaduživati, kamate će im pojesti i ono malo što imaju i eto nas brzinom povijesne mijene u neorobovlasništvu! 

Naravno, svaku vrtnju je moguće okrenuti i u drugome smjeru pa bi ne bi bilo korektno ne spomenuti pokušaje promišljanja razvoja društvenih uređenja prema eko utopizmu Jacquesa Fresa ili prema teoriji smanjene potražnje koju zagovaraju neki francuski kršćanski sociolozi. No, po prvi puta u ljudskoj povijesti nemamo dominantan odgovor na pitanje kuda bi ljudsko društvo trebalo krenuti, a da barem u teoriji postoje pozitivne konotacije toga zamišljenog sustava. Dokaz tome su neostvarena traženja vodećih filozofa poput Slavoja Žižeka. 

SEEbiz.eu