Kosti ti poljubim, Milorade Pupovče!

Izdvajamo

• Za razliku od ustaškog poglavnika Ante Pavelića, koji je odmah nakon dolaska na vlast donio rasne zakone i počeo s pljačkom, zatvaranjem i ubijanjem, za razliku od prvog mrtvog predsjednika Tuđmana, koji je iskoristio Miloševića za rat i za protjerivanje 250.000 Srba, za razliku od Karamarka koji je direktno huškao i Hasanbegovića koji je direktno eliminirao, Andrej Plenković je licemjer. Dakle, kukavica. On ne bi nikoga protjerao, ali bi protjerivanje opravdao. On ne bi nikoga ubio, ali bi ubijanje kontekstualizirao. On ne bi nikoga eliminirao, ali bi eliminaciju istražio putem povjerenstva. On ne bi nikoga isključio, ali bi isključivanje smireno, razumno i staloženo razmotrio. On, dakle, nije nikakav ‘briselski projekt’ već vlastiti projekt sebičnog interesa uspinjanja na društvenoj ljestvici. Kameleonska ljuštura. Elastična kičma. Premijer Praznina.

Povezani članci

• Bajtal: Inat politika Milorada Dodika
• Upoznaj drugu domovinu!
• RELIGIJA: OPIJUM, OTROV ILI SEDATIV
• Srpsko narodno vijeće komemoriralo žrtve ustaških zločina u Glini
• STRANKINJA I TAKSISTA
• Desnica maršira Evropom

Zašto hrvatski fašizam mora biti licemjeran? Da bi mogao napredovati, bio bi najkoncizniji odgovor. Ali napredovati se može i racionalnim argumentima i transparentnim metodama. Može, ali to onda nije fašizam.

Izučavanje konstitutivnih, psiholoških i psihoanalitičkih, elemenata mase može se pratiti od Le Bona i Freuda preko Bernaysa i Canettija do Adorna i Reicha. No ne samo mase, već i manipulacije njom. Fašistička propaganda u tom korpusu zauzima egzemplarno mjesto. Pošto je tu riječ o historijskom fašizmu, danas je potrebno imati suvremene primjere da bi se mogla razumjeti evolucija fašističke manipulacije. Iako je takvih primjera na pretek, među njima valja uspostavljati analitička razlikovanja. Mi ćemo se ovdje pozabaviti jednim takvim razlikovanjem.

Premijer Andrej Plenković, potpredsjednik Sabora Milijan Brkić i ostatak svite bili su početkom ovog tjedna u službenom posjetu Izraelu. Tom prilikom su obojica posjetili Yad Vashem, Memorijalni centar za žrtve holokausta te dali izjave. Izjava prvog:

“Posjet memorijalu Yad Vashem ostavio je na mene vrlo snažan dojam i suosjećam zbog duboke patnje, borbe i preživljavanje židovskog naroda u holokaustu (…) Mi smo odlučni održavati sjećanje na svaku od šest milijuna žrtava za buduće generacije i osnažiti naš angažman u promoviranju vrijednosti uzajamnog poštovanja, razumijevanja i tolerancije. Moja posvećenost borbi protiv svakog oblika mržnje, rasizma i nijekanja holokausta osnažena je današnjim posjetom i sjećanjem na više od stotinu hrvatskih pravednika među narodima.

Izražavajući iskrenu sućut obiteljima žrtava i židovskom narodu u ime hrvatske vlade pridružujem se glasovima humanosti riječima: Nikad više!”

Izjava drugog (na Facebooku):

“Vrlo snažno dojmio me se i posjet Memorijalnom centru Yad Vashem. Čuli smo potresne priče o patnji žrtava holokausta, ali i osvjedočili smo pobjedi i snazi svih preživjelih, a posebno onih pravednika među narodima koji su spasili brojne živote, među kojima je i 113 Hrvata.”

Za razliku od ustaškog poglavnika Ante Pavelića, koji je odmah nakon dolaska na vlast donio rasne zakone i počeo s pljačkom, zatvaranjem i ubijanjem, za razliku od prvog mrtvog predsjednika Tuđmana, koji je iskoristio Miloševića za rat i za protjerivanje 250.000 Srba, za razliku od Karamarka koji je direktno huškao i Hasanbegovića koji je direktno eliminirao, Andrej Plenković je licemjer. Dakle, kukavica. On ne bi nikoga protjerao, ali bi protjerivanje opravdao. On ne bi nikoga ubio, ali bi ubijanje kontekstualizirao. On ne bi nikoga eliminirao, ali bi eliminaciju istražio putem povjerenstva. On ne bi nikoga isključio, ali bi isključivanje smireno, razumno i staloženo razmotrio. On, dakle, nije nikakav ‘briselski projekt’ već vlastiti projekt sebičnog interesa uspinjanja na društvenoj ljestvici. Kameleonska ljuštura. Elastična kičma. Premijer Praznina.

Dok bivši predsjednik, a sadašnji potpredsjednik Sabora Željko Reiner zagovara da se tom državnom tijelu vrati ime koje je imalo u NDH, dok ustaške ploče, table i spomenici niču diljem države, dok svećenici slave ratne zločince, dok čitavi stadioni uzvikuju ustaške parole, dok se relativiziraju i negiraju zločini iz ’40-ih i ’90-ih, dok gomile lokalnih televizija, novina, radija i portala rehabilitiraju ustaštvo, dok se na javnoj televiziji o ustašama govori kao o ‘hrvatskim vojnicima’, dok ravnatelji škola izbacuju izložbe o Anne Frank, dakle, dok se društvo sve manje kapilarno, a sve više temeljito refašizira, dotle premijer Plenković u Yad Vashemu zapisuje i izjavljuje da se bori protiv svakog oblika mržnje, rasizma i nijekanja holokausta. Dok u vlastitoj državi već 100 dana toleriraš HOS-ov spomenik s ustaškim pokličem u gradu u čijem je koncentracijskom logoru istrijebljeno 80.000 Srba, Židova i Roma, dotle u Izraelu suosjećaš sa žrtvama nacističkih koncentracijskih logora. I vjerodostojno uzvikuješ: Nikad više!

Iza većine licemjerja leži neki interes. No, kakav interes leži iza laži izrečenih pred spomenikom žrtvama jedinog Zla u ljudskoj povijesti? Kako možete lagati pred spomenikom koji je sagrađen u spomen milijuna istrijebljenih? Za koji cilj vam milijuni židovskih kostiju mogu poslužiti? Da bi oprali svoje hrvatske kosti i poboljšali vlastiti životopis umješnog i uspješnog diplomata?

Istodobno, i potpredsjednik Sabora Brkić je bio dirnut patnjama žrtava holokausta. A samo jedanaest mjeseci ranije, dok je predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj svakodnevno dobivao usmene, pismene i fizičke prijetnje, poručivao mu je kako “nitko u Hrvatskoj nije ugrožen, pa niti Pupovac. Ako je, neka ode tamo gdje neće biti ugrožen”. A samo tri mjeseca ranije taj isti potpredsjednik napisao je da borba ustaša “za svoj hrvatski narod živi u svima nama” te dodao i kako “njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena”. Samo najveći izdanci jednog naroda mogu fašističkim metodama htjeti eliminirati pripadnike manjine, a zatim otići pred spomenik žrtvama takvih istih metoda i biti dirnuti. Samo najveći od najvećih mogu slaviti Oluju, a tugovati nad holokaustom. Samo najhrabriji i najveći Hrvati mogu tugovati zbog nacističkih žrtava, a slaviti ustaške zločince. To nije licemjerje, to je hrvatska uljudba i hrvatski katolički duh. Posvećen jednim zločinom, osokoljen drugim.

Negdje u vrijeme lanjske predizborne kampanje, premijerov otac, profesor komunikologije, izjavio je da je savjetovao sina: “Rekao sam mu samo da se ne svađa i da ne vrijeđa konkurente. Da ne govori neistine, da bude suzdržan, sadržajan i odgovoran”. Iz dosadašnje njegove politike, čini se da se sinu najviše svidjela suzdržanost. Iako se na prvi pogled čini kako je ta odlika nešto po sebi dobro i kako ona zahtijeva dobru percepciju i samokontrolu, stavljena u kontekst hrvatskog društva čiji ste premijer, ona postaje kobna groteska. Ona postaje sredstvo kojim legitimirate rehabilitaciju ustaštva i alat kojim zadržavate pasivnost spram refašizacije društva. Ona vam omogućava da budete dostojni u kukavičluku. Odmjerena pasivnost. Suzdržano nečinjenje. Smireno promatranje. Staloženo saučesništvo u kršenju zakona.

Tako, kada se za vrijeme sljedećeg vala budu kršila, smanjivala i oduzimala građanska prava i slobode manjinama u hrvatskom društvu, i kada se sljedeći put budu laštile i glancale židovske kosti u inozemstvu, a čupale i palile kosti domaćih Srba i Židova, lako je vidjeti potpredsjednika Brkića kao egzekutora takve politike, a premijera Plenkovića kao suzdržanog državnika koji viče: Nikad više!