Konačni izgon hrvatskih, a ustoličenje hercegbosanskih vrijednosti na hrvatskom tronu

Povezani članci

• Filozofija bede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojom verom
• MAJKA
• Pop koji nije vjerovao u boga
• Sarajevski atentat: Povodom 100-godišnjice Sarajevskog atentata (II)
• Viktor Ivančić: AUKCIJA
• K.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin     

U prvim satima prvoga radnoga dana netom inaugurirana hrvatska predsjednica požurila se oduševiti svoje „najstopostotnije“ glasače davši im, ali i nama, jasno do znanja da će biti predsjednica svih hadezenjara  bez obzira s koje strane hrvatsko-hercegbosanske granice trenutno obitavaju. U tome je odlučila nadmašiti i po definiciji  nenadmašnog svog prauzora Franju  Tuđmana, pa je zatečenu bistu Josipa Broza Tita, za većinu Hrvata velikana njihove povijesti, a za hadezenjarskim  mentalitetom prožete obožavatelje KGK najvećeg zločinca i krvoloka u povijesti svijeta, ekspresno degažirala u njegov rodni Kumrovec.  Tim činom kao da je simbolično raskinula i posljednju državnopravnu odnosno povijesnu, odnosno kulturološku „svezu“ između Republike Hrvatske, države kojom (od) danas ona predsjeda, i Socijalističke Republike Hrvatske, države u sklopu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koja joj je neposredno prethodila. Ta je država u razdoblju od 1945-te do 1990-te, kad je drug  Ivica Račan gospodski predao vlast izborenu na demokratskim višestranačkim izborima gospodinu, a  donedavnom drugu,  Franji Tuđmanu,  evoluirala u ponajrazvijeniju i najperspektivniju istočnoeuropsku ekskomunističku zemlju. Umjesto da na tim temeljima nastavi, rečeni je Franjo učinio sve kako bi ih razorio, te svesrdno prionuo raskidanju  svekolikih državnopravnih, pa i ekonomskih, pa i moralnih „sveza“, s tom, iz današnje perspektive gledano, državom blagostanja  i neponovljivo kvalitetnog života.  Rezultat  je da se danas, dvadeset godina iza rata, u Republici Hrvatskoj živi kudikamo lošije nego u SR Hrvatskoj, i to već onoj iz 1965-tih, pa na ovamo, dakle također dvadesetak  godina iza  onoga, još puno  groznijeg rata. Rata u kojemu je jugoslavenska partizanska vojska predvođena genijem Josipa Broza Tita upisala, između ostalih, i većinski antifašističku Hrvatsku na stranu pobjednika, a većinski ustašku preteču današnje  trećeentitetske tzv. Hercegbosne na stranu povijesnih gubitnika. Taj  poraz  tzv.Hercegbosna nikada nije preboljela, niti Titu oprostila, već tim svojim  luzerskim  kompleksom trajno kontaminira svoj, ali i život cijele Hrvatske, koja se, počam od Franja Tuđmana, kojega zapravo baš ti krugovi i instaliraju kao nacionalnog lidera, tome ne uspijeva oduprijeti.  A presudnu ulogu u onodobnoj političkoj instalaciji „Tuđman“ odigrali su fratri Hercegovačke patrijaršije, pardon, provincije organizirani u zdrugove po  zemlji hercegbosanskoj i po dijaspori, naročito onoj kanadskoj, preciznije torontskoj, još preciznije norfolčkoj.

Pa zapravo i ne čudi što prva hrvatska  predsjednica, inače praktična katolkinja, poželjevši blagosloviti svoje nove radne odaje, ne zove ni (katoličkog) župnika iz svog rodnog grobničkog kraja, ni njemu nadređenoga (katoličkog)  nadbiskupa riječkoga, ni (katoličkog) župnika u čiju parokiju spada Pantovčak, već joj serviraju fra Joza Zovka, paradigmu samozvane (hercegovačke) sekte koja si uzurpira ime „Crkva u Hrvata“, u hrvatskoj javnosti  već gotovo zaboravljenog i, ako se ne varam, od nadležnog (mostarskog) biskupa još uvijek suspendiranog za svako javno djelovanje, svojedobnog izumitelja tzv. „Gospe međugorske“. Kako je fra Jozo rodom iz Uzarića, župa Široki Brijeg, načuo sam da  „dobro obaviješteni krugovi“ oko Pantovčaka ovaj izbor  tumače pouzdanim  znakom da će prevagu u predsjedničinoj sviti  ipak odnijeti širokobriješki, a ne npr.ljubuški klan, na kojega  su mnogi analitičari tipovali. Zaista, kako drugačije tumačiti intačenje baš s fra Jozom usprkos realne opasnosti da njegov  blagoslov zbog spomenute suspenzije ne bude pravovaljan, pa prema tome i bez posvećenoga učinka!?  Ja ću, na primjer,  u blagotvornost fra Jozova blagoslova početi sumnjati već s prvim naznakama da Predsjednica posustaje u ispunjavanju svog obećanja o  preporađanju  Hrvatske u jednu od najrazvijenijih zemalja Evropske unije.

Koliko je s ova dva poteza pogodila ravno u srce i dušu svoga tipičnog glasača, Predsjednica se lako može uvjeriti na javnim glasilima koja najbolje zrcale ta srca i te duše, kao što su nacionalni portal dnevno.hr/ba., koji neumorno u svom elektronskom i tiskanom (7 dnevno) izdanju radi na hercegbosnizaciji odnosno hadezenjarizaciji svekolike  Hrvatske, te lokalnom dubrovačkom (sic!) PortalOku, čiji glavni urednik s istim pregalaštvom nastoji implementirati  u dubrovački milje  nepatvorene  ustaške vrednote kojima je zadojen u svom rodnom ljubuškom kraju. Te portale preporučujem Predsjednici kao mjerilo stvarno dosegnutog stupnja zajedništva, tolerancije, pomirbe, međusobnog uvažavanja i okrenutosti budućnosti, prosperitetu i razvoju i drugome  o čemu je maštala u svom inaugurativnom govoru, a o kojemu se navedeni  portali još nisu umorili nizati  hvalospjeve.