Kome i zašto su kriva srebrenička djeca?

Izdvajamo

• Ermina Selimović Mehić nikada nije dobila šansu da osjeti toplinu sretne porodice. Njen rahmetli otac Senad Selimović nestao je 11. jula 1995. godine. Vidjela ga je zadnji put u Potočarima kada je ušao u autobus i nestao. Pronašli su ga 2008. godine, a ukopali 2010. godine sa nekompletnim skeletom. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni u tri grobnice. Erminina sestra se rodila u decembru 1995. godina i nikada nije spoznala toplinu očeve ruke i njegovog zagrljaja.

Povezani članci

• Bosanski vremeplov
• RTRS I BNTV: ŠTA LI JE SA NAŠIM VOJOM?
• Marinko Čulić: Bleferski antifašizam
• Vešovićeva priče iz Tomašice: Vas treba sjeć motikama
• Nedžad Bašić: OD NOVIH IDEJA KA NOVOJ BALKANSKOJ STVARNOSTI
• NA DAN NEZAVISNOSTI BiH: KRIK IZ DŽEHENNEMA

Foto: Reuters

Živa, nikad ne zacijeljena rana djece Srebrenice, kao najveće žrtve genocida, peče i izjeda naše duše, žešće i bolnije, iz godine u godinu. Ta bol ne jenjava, za nju nema lijeka, ona biva sve jača i jača nakon svake nove dječje neispričane priče o preživljenom paklu. S njom se ustaje u zoru, radi, leže na počinak, živi i umire. I prenosi da se nikad ne zaboravi!

Kada ste u nekoj dilemi u kojoj je teško donijeti važnu odluku i nesigurni u njene posljedice, nikada nećete pogriješiti ako se stavite na stranu djeteta. Djeca imaju pravo na bezbrižno djetinjstvo. To djetinjstvo bi trebalo biti njihovo najljepše doba života jer je ispunjeno ljubavlju, smijehom, igrom i srećom. To je dio života kada treba uživati i biti dijete a brige prepustiti odraslima. Sva bi djeca doista trebala imati ista prava i biti ista u uživanju tih istih prava bez obzira koje su boje kože, vjere i nacionalnosti. Ali na žalost, u praksi, to nije tako.

Djetinjstvo djece Srebrenice u posljednjem genocidu obilježeno je patnjom i boli. To je bilo vrijeme kada je čovjek djetetu bio vuk. I za tu patnju najveću odgovornost imaju odrasli – neljudi. Krvnici u ljudskom obliku, zaslijepljeni mržnjom i osvetom nikada nisu ni mislili na djecu kao najveću žrtvu počinjenog genocida i zločina u Srebrenici.

Mnogi od tih krvnika su i sami očevi. U svom smrtnom pohodu nisu ni marili za činjenicu da je svakom djetetu potrebna roditeljska pažnja i ljubav, da dijete treba zagrljaj svog roditelja, da on ne košta ništa a donosi tako puno. Nisu htjeli da znaju da dijete ima pravo biti dijete i da mu treba pružiti priliku da otkrije u čemu je doista posebno. Želio bi znati kakva su danas djeca tih istih krvnika i da li su ona imala bezbrižno djetinjstvo kakvo nisu imala srebrenička djeca? Ne mogu da vjerujem da krvnik nad tuđim djetetom može biti dobar otac svom vlastitom zbog čega su i ta djeca na jedan drugi način žrtve.

Mnoga srebrenička djeca su ostala uskraćena za bezbrižno djetinjstvo. Mnogima je to ostalo nedosanjani san. Mnoga su brutalno pogubljena od strane krvnika bez ikakve ljudske empatije. Mnoga nikada neće razumjeti niske ljudske porive zbog kojih umiru samo zato što imaju drugačija imena. Mnoga će pamtiti lik svojih očeva samo sa izblijedjelih fotografija.

Ermina Selimović Mehić nikada nije dobila šansu da osjeti toplinu sretne porodice. Njen rahmetli otac Senad Selimović nestao je 11. jula 1995. godine. Vidjela ga je zadnji put u Potočarima kada je ušao u autobus i nestao. Pronašli su ga 2008. godine, a ukopali 2010. godine sa nekompletnim skeletom. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni u tri grobnice. Erminina sestra se rodila u decembru 1995. godina i nikada nije spoznala toplinu očeve ruke i njegovog zagrljaja.

Jedna druga porodica Hasanović je bila sretna sve do 1992. godine. Babo Edhem i majka Saliha su se borili kako bi iškolovali troje djece – Hasu, njegovog brata i sestru. Haso kao 16-godišnjak, 10. jula 1995. godine, zajedno sa svojim babom i hiljadama drugih sugrađana kreće na put spasa ali biva zarobljen od četiri srpska vojnika i odveden u Zemljoradničku zadrugu u Kravici gdje svjedoči brutalnom streljanu više puta grupe od 10-15 ljudi ispred magacina. Brutalne likvidacije je gledao svojim očima. Vidio je kako jedan srpski vojnik rafalno vatrom puca u noge Hasinom školskom drugu Nerminu. Nermin je pao plačuči i puštajući srceparajuće zvuke nakon čega ga niko više nije vidio. Vidio je Haso i djevojčicu od 15-16 godina pored potoka koja je bila tek zaklana i koja se u smrtnom hropcu tresla. Pukim slučajem je preživio srebrenički inferno. Haso je svjedočio protiv Ratka Mladića Hagu a 2004. godine se vratio u svoje rodne Lehoviće. Hasin babo Edhem je ukopan u Potočarima nakon što je zarobljen i odveden u Pilicu gdje je i ubijen.

Danas Haso, i sam roditelj i djed, teško živi u Lehovićima. Nakon julskog pakla svaku noć Haso popije tabletu za smirenje prije spavanja.

Zlikovci u julu 1995. godine nisu samo kukavički ubijali ljude i njihovo pravo na život. To su činili s dubokom namjerom da patnja vječno traje. Ubijajući očeve ubijali su i djecu, njihovu budućnost i čitave porodice, njihovo pravo na bezbrižno djetinjstvo, sreću, nedosanjanu ljubav te toplinu roditeljskog doma.

Živa, nikad ne zacijeljena rana djece Srebrenice, kao najveće žrtve genocida, peče i izjeda naše duše, žešće i bolnije, iz godine u godinu. Ta bol ne jenjava, za nju nema lijeka, ona biva sve jača i jača nakon svake nove dječje neispričane priče o preživljenom paklu. S njom se ustaje u zoru, radi, leže na počinak, živi i umire. I prenosi da se nikad ne zaboravi!