Koliko je nacionalizma Hrvatima prihvatljivo?

Povezani članci

• U Srbiji nastaje nova nacionalna manjina – Jugoslaveni
• IVAN LOVRENOVIĆ PIŠE DRUŠTVU PISACA: BRIŠITE ME SA SVOJEGA SPISKA
• HDZ s paramilitantnim vragom tikve sadio
• Francis A. Boyle:Zamijenite Holbrookeov genocidni Dejtonski ustav!
• Lik iz rama
• Svetislav Basara: Ptičiji izmet

Po priči Philip K. Dick-a „Minority Report“ (Specijalni izvještaj), legendarni Steven Spielberg snimio je godine 2002. istoimeni film s Tom Cruise-om u glavnoj ulozi. Za nas bitni dio priče sastoji se u tome, da trojica mutanata imaju sposobnost predviđanja budućih zločina, te je osnovana ekipa koja nastoji hvatanjem (budućih) počinitelja prevenirati nedjela. SF je često korak ili više njih ispred znanosti, pa je dobro skočiti na ovaj link prije nastavka teksta. Ne bi li to bilo prelijepo; samo zamislite: pravovremenim otkrivanjem Hitlerovih, Mussolinijevih, Pavelićevih i namjera ostale ljudske bagre, njihovim hvatanjem ili likvidacijom, spriječili bismo smrt oko 55 milijuna ljudskih bića uvučenih u ratna stradanja. Smrt par izroda čovječanstva za spas milijuna nevinih; i za humaniste koji strijepe nad smrću jedne muhe ili gujavice bio bi to prihvatljiv odnos – zar ne? Još dok se uzvici odobravanja čitatelja ne smiruju, da malo raspirim žeravicu; a što mislite, dali je bilo prihvatljivo na vrijeme likvidirati Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića i ostale piromane eksjugoslavenskih ratova rezultirajućih sa oko 120 tisuća poginulih? Kao da se odobravanje žustro stišalo, ili se samo raspršilo po etnijama? Pa, kad vatra već gori, dodajmo još malo benzina: a kako vam se čine likvidacije političara koji vode vaše države, dokažu li im mediji ili nauka zločinačke namjere (ako to već nisu pljačke, korupcija i nepotizmi kojima se svakodnevno bave)? Recimo Karamarku, Nikoliću, Dodiku, jr. Izetbegoviću, Čoviću i sličnom korovu politike koji nas drži u govnima? Talas odobravanja sasvim se slegnuo, s izuzetkom političkih protivnika pobrojenih nevinašaca. Ne znaš, jel’ ljudski humanizam raste ili se topi proporcionalno približavanjem aktualnoj stvarnosti. Dakako, čovjek baš i nije Bog, pa kako bi mogao znati, mogao bi pogriješiti, krivo presuditi, nevine likvidirati, itd, itd,… Ne brinite, sve je to – za sada – samo znanstvena fantastika koja, doduše, ističe dvije žalosne ljudske osobine. Sposobnost aposteriornog pametovanja (kao da nekima nije na vrijeme bilo jasno kuda vode hitlerovske, pavelićevske, miloševićevske ili tuđmanovske politike), i nesposobnost učenja od „učiteljice života“. No, u životu sve se plaća, naročito neukost i nedostatak humanizma. Buduća cijena današnjih zbivanja već je određena, treba tek pričekati da se vidi kolika je!

Politička desnica ima jednu veliku prednost pred ljevicom, a to je djelotvornost. Rječnikom američkih vesterna, oni prvo pucaju a tek onda pitaju tko ide i koga su nastrijelili. Ljevica uvijek djeluje sa za bogu plakati kašnjenjem, kad ni spomenuti Svemogući više ne može udahnuti život žrtvama razularenog desnila. Doduše, kad se konačno trgne i shvati da su ljudski ponos, dostojanstvo i humanost već do grla zgaženi u kal, onda ju je teško zaustaviti, samo – pokušajte time utješiti leševe. A potom, kad izvojuje pobjedu, iznova započinje ples teorijskog humanizma koji u konačnici opet ojača poražene. Prononsirani ratni zločinci, najgori koljači i šljam ljudskog roda, na suđenjima koja nikada nisu priuštili vlastitim žrtvama vade se na humanizam društva i humanost svojih sudaca, zdravstveno stanje (suočeni s boginjom pravde, naprasno poboljevaju), starost, demenciju,…, a obilno koriste kojekakve „humanističke“ pravne smicalice koje im ljevica priušta. Za tisuće pobijenih – ne prasaca, već djece, žena i muškaraca – dobiju nešto komfornijeg zatvora od stanova preživjelih, a nakon dvije trećine izdržane „kazne“ – eto ih na slobodi, u istom društvu iz kojega su izrasli u talog čovječanstva.

Svoju efikasnost, desnica je nebrojeno puta dokazala. Nacističkoj Njemačkoj Hitler je priuštio ekonomski prosperitet (sve dok se nije previše uzoholio i polakomio), a slično bijaše sa Mussolinijevom Italijom, Francovom Španjolskom, Pinochetovim Čileom,… Ekonomski uzlet države ušutkao je malograđanske državljane koji teško razlikuju etiku od etikete i zatvorio oči za strahote koje su se dešavale neposredno kraj njih, a u kojima su mnogi direktno ili indirektno sudjelovali. Nisu li Amerikanci, zgroženi nečovještvom koje su zatekli u Dachau-u, natjerali okolno stanovništvo na mimohod kraj žrtava svojih sunarodnjaka – za koje navodno nisu znali – u logoru svega nekoliko kilometara udaljenom od grada? Daklem, jesu li Nijemci genocidna nacija, kad je zanemarivi postotak njih digao glas protiv ovih bestijalija pripadnika „kulturnog“ evropskog naroda? Jesu li i Hrvati (Srbi, Bošnjaci, Marsijanci,…) koji svoju „kulturu“ baštine „od stoljeća sedmog“, također genocidna nacija? Pitanje bi ispravno bilo postaviti u obliku: dali su generacije koje dozvoljavaju zbivanja takvih stvari – u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – genocidne? Uopćavanja na cijeli narod, za sva vremena, uvijek služe samo antagonizaciji jednih protiv drugih („mi“, blagoćudne ovčice, a „oni“ – oštrozubi kurjaci), ali strogo gledajući mogao bi se iznaći odgovor, više u domeni SF negoli stvarnosti. Naprosto bi trebalo istražiti kojoj od pet skupina pripada punoljetno stanovništvo generacija obuhvaćenih razmatranim zbivanjima. Skupini onih koji su direktno sudjelovali; onih koji su znali i indirektno sudjelovali; koji su znali i držali zatvorena usta; skupini koja se suprotstavila ili onoj što je izbjegla u emigraciju. U tom smislu, sasvim bi se lijepo moglo odrediti u kojem su postotku hitlerovska generacija Nijemaca, pavelićevska generacija Hrvata ili miloševićevska generacija Srba bile ili nisu bile genocidne. Naravno, kad bi ovakvo svrstavanje bilo praktično provedivo. No, svakako – takav se zaključak nikada ne bi smio primjenjivati u totalitetu na cijeli narod, kao ni na generacije koje nisu „ni luk jele, ni luk mirisale“.

Rekosmo, da ljevica – tek kada je zgaze do krajnjeg dna – postaje djelatna u otporu desnom ekstremizmu, što zna prerasti u času njene pobjede u osvetničke orgije. Primjer je Bleiburg (točnije, tzv. „Križni put“), kojeg međutim treba ispravno pozicionirati u realne umjesto u teorijske i navodno humanističe okvire. Opće je poznata misao da jasenovačke žrtve nisu odgovorne za one bleiburške (ni sve druge tijekom NOB), ali među bleiburškima su mnogi bili odgovorni za iste. Slijedom ranije rečene podjele stanovništva na skupine, u bleiburškoj koloni nalazili su se – izuzmemo li najmlađu maloljetnu djecu – izravni i neizravni krivci zločinstava i oni koji su znajući za njih, podržavali počinitelje, pa „hvatajući maglu“ pred pobjednicima doživjeli zlu sudbinu. Jasno i nedvosmisleno rečeno, cvijet genocidnog postotka tadašnje hrvatske generacije. Što se sa njima zbilo, zbilo se – sa današnjeg stanovišta žalosno, no oni su na vlastitoj likvidaciji godinama radili prilježnije od potonjih izvršitelja. Svaka daljnja diskusija je posve kontraproduktivna, i nju bi trebalo zatvoriti priznanjem nevinosti odista nevinim žrtvama (kojih je svakako bilo), i okretanjem za suvremene generacije važnijem problemu – zločinima koje su njeni pripadnici izvršili u proteklom ratu, što svakako vrijedi bez izuzetka za sve narode. Samo tako se dolazi do katarze.

Spomenuta SF metoda određivanja stupnja genocidnosti, fašistoidnosti, totalitarnosti,… određene generacije (bilo kojeg naroda) mogla bi se korelirati sa prevladavajućim politikama koje svojom zloćudnošću, kratkovidnošću, stupidnošću i nesposobnošću navlače cjelokupnim narodima nezasluženi krimen. S tim što bi se prva mogla (makar u načelu) kvantitativno izraziti, dok druga uglavnom služi – bez i zrnca argumenata – u najjadnije politikantske svrhe. Na žalost, ona je prevladavajuća. No, ipak, analiziramo li pažljivo prevladavajuće političke prilike u danoj generaciji (ili uzazstopnom nizu njih), mogu se izvući relativno jasni zaključci. Svojevremeno sam u članku „Jeli Hrvatska neoustaška država?“ izrazio upozoravajuću skepsu glede takvog zaključka, riječima:

„…nije do autora da dokazuje jeli RH ili nije neoustaška država. To može dokazati samo ona svojim konkretnim i odlučnim potezima, koji za sada nisu baš pretjerano vidljivi, sem na uglavnom deklarativnoj razini. Malo je previše “koincidencija” da ne bismo smjeli gajiti skepsu.“

U međuvremenu zbivanja su tu moju skepsu pretvorila u subjektivni, ali sasvim izvjesni dojam. Nećemo o ratnim (i poratnim?) aspiracijama na BiH, ratnim zločinima za koje mnogi nisu suđeni a i oni osuđeni su nerijetko poslije izdržane kazne dočekivani kao heroji; nećemo o antifašističkim spomenicima pretvorenima u hrpe kamenja i željeza, kao ni o protjerivanju Srba i ataku na ćirilicu – korištenjem Vukovara („grada heroja“, kako ga zovu) u politikantske svrhe, uslijed kojih je i postao to što jeste. Prisjetimo se samo da ni Francuzi, ni njemački okupatori nisu razorili Pariz, radije ga proglasivši otvorenim gradom negoli da unište njegove stanovnike i kulturnu baštinu, a sličnu je sudbinu doživio i Rim, što nekako spontano dijagnosticira „visoku“ hrvatsku kulturu. Pre neki dan je desničarski portal Danas.hr na svojim stranicama (koje su u međuvremenu, povučene ili blokirane zbog uznemirenja koje su izazvale) kao i na Facebook-u, objavio poziv hrvatskih fašista okićenih braniteljskim epitetom, za bojkotom srpskih proizvoda i trgovina – praćen imenima i adresama njih tridestpet – sve dok se ne povuče zakon o dvopismenim (latiničnim i ćirilićnim) oznakama:

„Vukovarci pozivaju Hrvate na bojkot srpskih proizvoda! Evo popisa trgovina u kojima neće kupovati dok ćirilica ne izađe iz Vukovara!“

Više vidjeti na ovoj poveznici. Služeći se oprobanom taktikom uopćavanja („Vukovarci“ – kao da to žele svi građani ovog grada, i kao da Srbi čije trgovine žele bojkotirati nisu Vukovarci. Odnosi li se poziv i na građane drugih nacionalnosti nije poznato.). Sasvim je u pravu Milorad Pupovac, politički vođa većine preostalih hrvatskih Srba, konstatirajući da “Nije pitanje je li to fašizam, nego koliko je to fašizma”, naglasivši da su apelom za bojkot prekršeni Ustav RH, Ustavni zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina Kazneni zakon, Zakon o suzbijanje diskriminacije te niz europskih povelja i konvencija. Nije li žalosno da se građanin ove države, politički lider najjače etničke manjine, mora prijetiti da će se u slučaju izostanka službene reakcije morati obratiti inostranim tijelima – očito poučen mlakošću, nesposobnošću i političkom manipulacijom vlade u pitanjima koja nameće hrvatska desnica, te bespogovornim sluganstvom medija (posebno apostrofirajući državnu televiziju) koji svoja „usta“ otvaraju i zatvaraju prema instrukcijama vladajućih, ma koje oni fele bili. “Uljuđeni mediji to ne prenose, a jedino što je gore od fašizma je njihovo prešućivanje”, dodaje.

U mojem gradu, kraj spomen ploča postavljenih sedamdesetorici poginulih branitelja, tjednima stoji isprintana slika „branitelja“ bog te pitaj čega, stradalog od policije kad je protuzakonito skidao sa sjedišta iste ćirilicom ispisanu ploču, praćena natpisom: „Niko ne sme da vas bije, sem hrvatske milicije!“ Prozirna aluzija na poznatu Miloševićevu izjavu, i na „prokomunistički“ karakter koalicione vlade koji samo postavljači plakata vide, točnije – želi nam nametnuti. Vidi vraga, fašistoidnom „branitelju“ koji je sa hrvatskom policijom istjerivao zadnje ostatke miloševićevizma (skupa sa 250 hiljada srpskog stanovništva!) iz države, koji si je uzeo za pravo da nekažnjeno krši zakone iste bespravnim skidanjem ćirilićnih natpisa, odjednom su njegovi policijski ratni druzi postali – milicija! Jer su mu u ionako manje-više simuliranoj zaštiti zakonitosti slomili nos! A da se ne radi doli o simulaciji, svjedoči i uzastopno skidanje takvih natipsa po cijelom Vukovaru, neprocesuiranje kršitelja zakona za koje su se navodni branitelji borili, i indolentan odnos policije prema spomenutom natpisu na zidu knjižnice moga grada.

Policija, kao egzekutivni dio Ministarstva unutrašnjih poslova, ne radi ni više ni manje negoli joj vladajuća politika, daklem vlada države, dopušta. Njena indolencija, pasivnost u procesuiranju kršitelja zakona, hvatanju ratnih zločinaca i rušitelja spomenika, njeno „neprepoznavanje“ govora mržnje i medija koji ga šire, u sintezi sa navodno nezavisnom sudskom granom vlasti, pokazuje samo kako je ova vlada – koja se deklarira lijevom – toliko otišla lijevo da se zbog obline zemaljske kugle narodu prikazala s desne strane! Kakva je razlika između desničarskog HDZ-a sa svojim trabantima i navodno lijevog SDP-a sa svojim partnerima? U suštini nikakva! Prvi je izravno odgovoran za počinjene zločine, a drugi za šutnju i nedjelotvornost njihova procesuiranja, ako već i sam nije sudjelovao u njima. U samoj osnovi, temeljem spomenute hipotetske podjele stanovništva u grupe, svi članovi ovih stranaka ili su sudjelovali, ili su znali i šutjeli (te i nadalje znaju i šute), pa ubrojimo li stranački podmladak koji pristaje sudjelovati u ovoj nedostojnoj igri kao i ostatak vanstranačkog stanovništva koje se ponaša na sličan način – izuzev male intelektualne jezgre koja već gotovo trideset godina uzaludno ukazuje što se zbilo, što se dešava i što će se desiti – dijagnoza je jasna. Odbijanje da se istini pogleda u oči, poruke koje često „emitiraju“ raznorazni umiritelji nas koji ništa ne shvaćamo, u smislu „ta ne želite li valjda umjesto ove vlasti, onu hadezeovsku ili još goru?“, „pa to je karakteristična pojava svih demokracija“ i slične – samo karakteriziraju njihovo mirenje sa stupnjem fašizacije koji trenutno smatraju prihvatljivim. Jedan jedini je ispravan i moralno prihvatljiv odgovor na svaki pokušaj fašizacije, sublimiran jednostavnim sloganom legendarne Dolores Ibárruri – La Pasionarie: „No pasarán – Neće proći!“. Odstupanje i za dlaku od tog pokliča nije nego koketiranje s fašizmom rad vlastitih interesa, čak i uz uvjerenje da se to čini iz najboljih namjera (za sebe, svakako!). Kojima je, kao što je poznato, popločan put u pakao. Zaista, nije pitanje jeli ovo fašistička država, već samo – koliko je fašistička. Svakako, u ovom času, ne temeljem fašistoidnosti svojih državljana, već osnovom signifikantne državne politike. A to demantirati ili potvrditi može samo vlada svojim djelovanjem, bez kojekakvih saopćenja od debila spravljenih za druge debile, kako prečesto tretira svoju javnost. Ime i marketinška politička samodeklariranost jednostranačkih ili koalicionih vlada pritom ne znače baš ništa u kontekstu njihovog realnog djelovanja ili nedjelovanja. Ovo drugo, može biti jednako opasno kao ono prvo. Saučesnike i jatake kriminalaca – osobe koje pomažu njihovu djelatnost i prikrivaju izvršitelje – jednakim pravom imenujemo kriminalcima kao i neposredne počinioce zločina. Neodlučne, nesposobne i nedjelotvorne vlade koje svojom (ne)promišljenošću pripremaju teren fašizaciji države, snose podjednaku odgovornost za potencijalne događaje kao i njihovi budući izvršitelji.

Da bismo shvatili rečeno, moramo razumijeti dinamiku zbivanja u prirodi i društvu; da jučer nije isto što i danas a ono je nešto drugo negoli sutra. Jučerašnji i suvremeni fašizam nisu isti, ali imaju iste korijene koji opravdavaju nazivati ih jednakim imenom. Ne treba podsjećati kako je „Kristalna noć“ od 1938. godine, dobivši naziv po polomljenom staklu židovskih trgovina, bila tek uvod u holokaust nad židovskim narodom. Još manje treba zaboravitri kako je gotovo cijela tadašnja generacija Nijemaca popratila ovaj i kasnije još strašnije događaje, vrištećim nijemilom. Makar samo na formalnoj razini, nameću se neugodne usporedbe, s posebnim akcentom na nedjelotvornost hrvatske vlade u najosnovnijim pitanjima ljudskih prava (ekonomski diletantizam ostavimo po strani, ali neprestano sužavanje prava radnika i pritisak na srpsku manjinu dobro korelira sa puzajućom fašizacijom društva). Nešto slično, dovelo je do uspona nacista 1933. i talijanskih fašista 1922. godine – neodlučnost vlada da spriječe ekonomsku kataklizmu zemlje i njihov potonji interes da sređivanje povjere i samom đavolu ako nije član komunističke partije. Ekonomski uzleti, zasjenjenjujući prateće ljudske žrtve u transu oduševljenih malograđana, samo su posvjedočili da se u većine sve, pa i ljudskost, može kupiti novcem. Mađari već treći put uzastopce masovno glasaju za stranku desničarskog autokrata Viktor Orbana, žrtvujući ljudska prava za odrezak više u svom varivu, a ekstremno desni (fašistički) Jobbik – stranka čiji su jurišnici ubijali Rome i palili njihove kuće – dobija 21% glasova izbornog tijela; malograđana koji su skelet svake fašističke ideologije. Sve jača desnica i njihovi ekstremistički saveznici samo čekaju svoju priliku. Oni su spremni dinamitirati spomenike, a vlast nije spremna uhvatiti počinitelje. Oni su spremni kontra državnih zakona razbijati ćirilićne ploče, a sudstvo ih nije spremno procesuirati. Oni su spremni skupljati potpise za konzervativnu ustavnu definiciju braka i zabranu ćirilice, a vlast nije sposobna to spriječiti. Oni su spremni pozvati na bojkot srpskih trgovina, a vlast šuti zabavljena brojanjem pokradenog bogatsva. Oni su spremni počiniti nebrojene zločine, pozivajući na humani odnos prema sebi budu li ikada uhvaćeni, i spremni bi bili dići dreku do neba kada bismo – prema spomenutom Spielbergovom filmu – preventivnim hapšenjem nekolicine spasili milijune. Pustimo na stranu likvidacije, to je ionako samo siže SF filma koji se u izvjesnom povijesnom trenutku zbog vlastite nesposobnosti učenja i djelovanja preobrne u stvarnost, a potom jadikovke žrtava zaglušuju konstatacije rijetkih: „Zar vam nismo govorili? Zar vas nismo na vrijeme upozoravali?“. No, ionako instruktivne tekstove čitaju oni kojima ni ne trebaju, sem potvrde da nisu osamljeni u masovnom ludilu. Čini se da je čovjek radije potrošna roba povijesti, jeftina žrtva vlastite gluposti i nespremnosti pravovremenog suočavanja sa „tamnom stranom“, negoli stvor koji bi trebao opravdati svoje pretenciozno ime: „Homo sapiens“ – razumni čovjek. Pitanje je biološke evolucije kada će to postati u punom smislu, a naslućene rezultate one političke doživjet će naši potomci. Poželimo im i da ih prežive!