KOJEMU SE LUCIFERU POKLONITI – NARODNOM ILI DOMOLJUBNOM?

Autor/ica 👤tačno.net 15.7.2016. u 16:50

Izdvajamo

I dok HDZ, na užas svog članstva i birača, klizi ulijevo, SDP, na jad i čemer svojih simpatizera, srlja udesno. Za sada je HDZ na slabašnom dobitku tek utoliko što Milanović više neće imati kantu za bjesomučno nabijanje, kao što je bio slučaj s Karamarkom. Plenković će ipak biti nešto dostojniji suparnik

Povezani članci

Foto: novatv.dnevnik.hr

A kad smo već kod tog najvećeg istjerivača komunista, jugonostalgičara, srbofila i ostalih antihrvatskih štakora i žohara u Lijepoj Našoj, eto, zadesio ga gadan maler s naftno-plinskim poslovima, i svojim i supruginim. I nestade čovjek kao da ga nikada nije ni bilo, a dojučerašnji gorljivi sljedbenici i obožavatelji teško će se danas sjetiti o komu govorimo, moraš im sliku pokazati da bi ga prepoznali, a ni tada nisu baš sigurni. Priča čaršija, doduše, da ga se ovih dana ipak dade vidjeti kako igra squash u nekoj dvorani blizu Remetinca, ali izdrži jedva pola sata nabijanja loptice u zid. Iznurili ga, sirotog, državni poslovi na kojima je danonoćno izgarao, pogotovo grčevita, a neuspješna borba da podjarmi i pod svoju kontrolu stavi tajne službe i policiju.

Piše: Sandra Bartolović, Forum.tm

Snašla te, e, moj narode, opet nevolja ljuta. Nisi ni cijeli kalendar izvrtio, a eto te već za deset mjeseci kako u znoju i neodumici ponovno nervozno grizeš olovku u biračkom boksu pred nepreglednom plahtom načičkanom morem bezvrijednih imena, prije nego što ćeš svečano vjenčati svoju građansku odluku s glasačkom kutijom. Da nezgoda i simbolički bude veća taj će tvoj uzvišeni festivalsko-demokratski čin, kako sada stvari stoje, pasti točno na 15. godišnjicu terorističkog rušenja njujorških Blizanaca. A znaš čak i ti jako dobro da je od toga dana svijet postao puno, puno lošije mjesto.

A što je najgore u cijeloj priči, nisi ni ti baš vesla sisao, pa ti je jasno kako stvari stoje i da tebe, kako god grah pao, opet “nema tute”. Dobro, ne bi smio ipak biti baš toliko nezahvalan i cmoljiti čitavo vrijeme, ipak si uspio nekako preživjeti skoro polugodišnju najezdu skakavaca biblijskih razmjera koja se oficijelno nazivala Vladom Republike Hrvatske, a autorski je potpisali HDZ i Most. Ok, jasno nam je, patit ćeš ti još dugo od PTSP-a od tih skakavaca koji su proždrli sve usjeve na koje su nabasali, a nigdje nikoga da proglasi elementarnu nepogodu. Ali, dobro, prošlo je. Barem zasad.

A bili su to ne odveć probirljivi skakavci, nimalo rafinirana ukusa – uništavali su ili imali namjeru do kraja poharati baš sve što im se našlo na putu. Od sustava solidarnog javnog zdravstva s krajnjim ciljem da zdravlja imaju samo oni debeloga novčanika, preko obrazovnog sustava koji je, voljom najnesposobnijeg i najštetnijeg ministra obrazovanja i znanosti ikada (što će vam potiho priznati i svaki HDZ-ovac) i unatoč 50.000 bijesnih, ali baš zbog toga veselih, raspjevanih i rasplesanih građana na ulicama koji znaju da su bolji od tih grotesknih epizodista, izručen ekstremističkim desničarsko-klerikalnim krugovima koji se užasavaju svega građanskog i civiliziranog do državne imovine koju su bili spremni dati za kikiriki samo da bi privremeno zakrpali proračunske rupe i sakrili vlastitu nesposobnost i neznanje u nošenju s javnim financijama. Bila je tu i bivša časna sestra koja se proslavila klečanjem pred oltarima, koja je dužnost preuzela zazivanjem Boga da nam pomogne da bi joj popularnost kulminirala izjavom “nek’ crknu” nepoznatim adresatima, ali i ministrica rada koja, po vlastitom priznanju ne zna kako se puni proračun, a i vrijedno je nabrojala i previše visokoobrazovanih u Hrvatskoj pa nam je nekako njih neugodno spominjati. Znaš ono, kad te je sram zbog drugih…

Kako je već naširoko opjevan, što na lokalnom, što na pogolemom broju stranih jezika, nećemo ovdje posebno izdvajati službenog zalijevača cvijeća u Banskim dvorima, a u slobodno vrijeme revizionistički&ustašofilski nasađenog ministra kulture u Vladi Republike Hrvatske koji je već prvi dan stupanja na dužnost, čak i malo prije, uspio žestoko zaratiti, ali i učinkovito potamaniti, sve živo i misleće što ulazi u njegov resor. Čime se silno ponosi. I njegov šef Karamarko, također.

Od tih istih pripuza dojučerašnjeg gazde HDZ-a instantno rukopoloženi novi ‘ćaća’ stranke naumio je učiniti sve suprotno od svog prethodnika za što za sada, a kako drugačije, ima skoro plebiscitarnu podršku stranačkih gremija (šteta što ta ekipa nije imala ambicije za Rio ove godine, jer nema ni najmanje dileme da bi se vratili ne samo s olimpijskim zlatom nego i svjetskim rekordom u 400 metara s preponama ili steeplechaseu, jer neviđene su to još brzine u pretrčavanju s brojnim preprekama na putu). A nema ni najmanje sumnje da će skončati kao i prethodnici mu na vodećem mjestu stranci, pogotovo ako uspije u planiranoj nakani da se riješi ustašoidne i radikalno-klerikalne subraće HDZ-ove, a kao igračku i maskotu ostavi im tek tehničara koji se predstavlja kao ministar kulture.

Ne jaše konja onaj kome stoji, nego onaj tko ga ima – nije još za tu čuo novi šef HDZ-a, ali mogao bi naslutiti što mu se sprema s obzirom na to da njega i ekipu kojom se okružio, oponentska stranačka struja, inače i brojčano nadmoćnija, posprdno naziva ‘briselskom bojnom’. Kako je ipak u manjini, jer HDZ sada drugoga i boljega nema, nije za nadati se da će u kratkom vremenu dospjeti sastaviti politički perpetuum mobile i stvoriti od HDZ-a pristojnu i prihvatljivu stranku. Za sada je stranka na dobitku tek utoliko što glavni takmac s druge strane više neće imati kantu za bjesomučno nabijanje, kao što je bio slučaj na prošlim izborima. Ipak mu stiže nešto dostojniji suparnik.

I dok HDZ, na užas svog članstva i birača, klizi ulijevo, SDP, na jad i čemer svojih simpatizera, srlja udesno. Ostavljajući definitivno lijevo biračko tijelo na brisanom prostoru, bez svojih zagovarača i onih koji bi u najvišem predstavničkom tijelu artikulirali volju, interese i vrijednosti ljevice. Šef SDP-a naredio je hitnu evakuaciju svoje stranke s već uvelike opustošenog prostora ljevice. Svoju pretumbanu političku formaciju smjestio je u fantomski politički centar gdje se nagurava sve i sva, nabacano s koca i konopca i to nešto prozvao Narodnom koalicijom. Vođen logikom čopora u kojem uvijek smrdi, ali je toplo, nadu je usmjerio u veći zahvat biračkog tijela za koje, iz nepoznatih razloga, vjeruje da također radije bivstvuje u smrdljivom, ali toplom. U okrilje svoje oportunističko-merkantilističke politike prigrlio je nepostojeći HSS, dominantno konzervativno-klerikalnu stranku, čija je vodeća članica proglašena homofobom desetljeća, a glavna joj je preokupacija za 8.000 eura briselske plaće organizacija izložbe o Alojziju Stepincu u Europskom parlamentu. I sam je šef HSS-a priznao da samostalno Sabora ne bi vidjeli pa je utoliko nerazumljivija ponuda iz snova koju im je dao SDP, koji tim savezom može samo izgubiti jer takva politička konfiguracija nije nešto što bi lijevi birač mogao honorirati. Ionako SDP već godinama ima malo toga od lijevog u sebi, šef im od prigode do prigode mijenja vlastiti politički identitet, a troma stranka po inerciji čeka vlast da joj padne u krilo jer je nikada do sada nisu ni osvojili nego ju je HDZ izgubio. Nećeš vidjeti SDP-ovca, recimo, na prosvjedu s radnicima Končara ili pirotehničarima, nisu bili viđeni na skupu potpore nastavku kurikularne reforme, nema nijednog njihova potpisa na masovnoj peticiji Kulturnjaka 2016, a nema ih bome čuti ni o najnovijem ustaškom kupleraju u Srbu.

Jedini dašak lijevoga mogao bi dati bivši šef države Stjepan Mesić Narodnoj koaliciji (iako se ne možeš prestati valjati od smijeha na to da se bilo što što Milanović predvodi može nazivati ‘narodnim’, jer što ima narodnog u čovjeku koji je još uvijek fasciniran vožnjom u službenom autu pod rotirkama i zaustavljanjem prometa da bi kolona s njim prošla). No, sva je prilika, ako se Mesić uopće odluči na takvo što, da će to biti tek gesta osobnog bunta protiv sada već naveliko razmahanog, pomahnitalog ustašluka i da će se tek kao podrška smjestiti na 14., posljednjem mjestu u prvoj u izbornoj jedinici, bez ambicije da zasjedne u saborske klupe i odigrati ulogu ‘zeca’ za HSU.

Veliki su, dakle, izgledi da će čudnovati kljunaš Most, koji je mirno odšutio neviđenu devastaciju i regresiju društva u koju nas je bacila i njihova Vlada (izuzmemo li bitku koju su izvojevali protiv Karamarka, ali to ni približno nije riješilo probleme koji nas svakodnevno u svim sferama mlate po glavi), opet doći na svoje. Dobra je vijest barem za kolege novinare da se neće satima smrzavati ispred Smičiklasove na bezbrojnim beskrajnim sastancima nekakvog Nacionalnog vijeća Mosta, potpuno neformalne stranačke nakupine, dok se oni ne udostoje odlučiti tko im je prihvatljiv partner, po principu “pazi, tako da ostanem nevina”. Nagrabusili su jedino ako rujan bude pakleno vruć. Meteorološki smo mislili, jer smo za politički već sada potpuno sigurni da hoće.

Zato, ako si ipak nakanio meškoljiti se pred biračkom kutijom u rujnu, imaj na umu onaj aforizam što se vucara po fejsu: “U našoj državi svejedno je gdje se nalaziš (za potrebe ovog teksta čitaj: za koga glasaš). Uvijek si na mjestu nesreće”.