ENG
Koga briga za djecu s invaliditetom, važno je obnoviti Vladin vozni park!
Autor/ica 👤Predrag Lucić
Povezani članci
- Aktivisti koalicije “Prvi mart”: Otišao je zastupnik obespravljenih i poniženih,nastavit ćemo širiti istinu na način na koji je to radio Srđa Popović
- Jozefina Dautbegović: Domovina u koferu (video)
- ‘Za odgodu suđenja krivi su zatvorski liječnici’
- Marinko Čulić: Blues za Jugoslaviju
- Slobodan Antonić je diler ideološkog opijuma
- Marinko Čulić: Čiji su naši Srbi?
Kako se državi može dogodit da uporno previđa jedno bolesno dijete kada treba isplatit naknadu, ali da ga ni slučajno ne previdi kada majka tih blizanaca mora platit biljege za potvrde?!
Piše: Predrag Lucić
– Šta gužvaš te novine, trafikant?
– Ma ne pitaj me ništa…
– Šta te snervalo: budalaštine izborne ili bračno–referendumske ili…?
– Snervalo me ono što, nažalost, neće niti pokušat promijenit nijedna od ovih njuški s plakata za koje se glasa dva puta u dva tjedna, baš kao ni ovi bračnjaci kojima su puna usta djece, obitelji, kršćanskih vrijednosti… Evo pogledaj naslovnu Slobodne Dalmacije!
– Daj da vidim… Misliš na ovo: »Bolesnoj djeci porez i na zrak«?
– Da, na to mislim.
– Pa nije to ništa novo…
O tome se već pisalo. Ima dva mjeseca da sam negdje čitao kako djeci s respiratornim poteškoćama naplaćuju i PDV na boce s kisikom.
– U tome i jest problem što ćeš to opet čitat i za dva i za dvadeset dva mjeseca.
– A šta je Slobodnoj povod za priču o problemima te djece i njihovih roditelja? Je li se dogodilo nešto novo?
– Novo je da nema ničega novog. Gdje ćeš većeg povoda od toga?!
– Mislio sam da se možda opet ne priprema prosvjed. Znam da su roditelji i djeca dva puta u posljednjih pet mjeseci izlazili na ulice i prosvjedovali protiv bešćutnosti…
– Trećega prosvjeda, kao što su i najavili, neće biti. Sada će državu zbog diskriminacije djece s posebnim potrebama i invaliditetom tužit Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, a možda se odluče i na zaposjedanje Sabora. Jedna majka kaže da će roditelji ući u saborsku zgradu i da otamo neće izići dok im se ne zajamče prava za njihovu djecu.
– A tko će im išta zajamčit kad država nema novaca?
– Da, da, da… Taj refren u Slobodnoj ponavlja i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić. Ali ne objašnjava kako to da se ne može pronać pet milijuna kuna pomoću kojih bi se djeci s teškoćama u razvoju mogao isplatit puni iznos invalidnine od ionako jadnih 1250 kuna, a u isto vrijeme se bez problema iznalazi neusporedivo veća lova za obnovu voznog parka pred Banskim dvorima, za gadgete državnih službenika…
– Ma sve je to dobro poznata priča…
– E pa baš zato je treba ponavljat sve dok vladajuća gospoda i gospođe ne izvole shvatit kako je neodrživo da njihov birokratski sustav šikanira djecu i roditelje! Ma pazi ti tu humanu odredbu Zakona o socijalnoj skrbi po kojoj dijete s posebnim potrebama koje u vrtiću, školi ili u zdravstvenoj ustanovi boravi dulje od četiri sata dnevno ima pravo tek na polovični iznos osobne invalidnine! A ako roditelj slučajno zakasni, pa dijete u nekoj od tih ustanova ostane deset minuta dulje od ta velikodušno dodijeljena četiri sata, to se obavezno mora evidentirat, e kako bi se državi dalo povoda da napola sreže invalidninu, pa da tako uštedi za Vladine tutače i mobače!
– Ali ipak moraju postojat nekakva pravila…
– Jebala te takva pravila! A mora li postojat rana dijagnostika za djecu s posebnim teškoćama? Mora li postojat psihološka pomoć? Mora li postojat dječja i adolescentska psihijatrija? Mora li postojat dovoljan broj ustanova za rehabilitaciju?
– Naravno da mora…
– Pa zašto onda ne postoji!? Zašto država koja sa svim tim kasni ne deset minuta nego više desetljeća, zašto ona ne plati penale kakvima kažnjava oboljelu djecu i njihove roditelje!?
– Ali svi znamo…
– Ma šta znamo? Znaju li resorni i neresorni ministri šta se događa u slučajevima kada djetetu s invaliditetom umru roditelji? Znaju li da takva djeca skončavaju na psihijatrijskim odjelima i u domovima za stare i nemoćne, gdje im često slijedi umiranje u mladoj dobi zbog manjka ili nepostojanja osoblja koje bi se znalo brinuti o njima?
– Ali…
– Ma nema nikakvog »ali«! Kakvo »ali« može opravdat državu koja sebi dopušta da – pozivajući se na svoje zakone i sliježući ramenima nad paragrafima koji su, eto, takvi kakvi jesu – majci teško bolesnih blizanaca isplaćuje njegovateljsku naknadu samo za jedno dijete?!
– Znam da to u ovom slučaju zvuči strašno, ali ne može država radit protiv važećih zakona…
– A kako može radit protiv te djece koja zbog problema pri porodu danas boluju od cerebralne paralize, teške mentalne retardacije, epilepsije, hipotrofije mišića, poremećaja hranjenja, refluksa, opstipacije… i da ti dalje ne nabrajam?! Kako se državi može dogodit da uporno previđa jedno bolesno dijete kada treba isplatit naknadu, ali da ga ni slučajno ne previdi kada majka tih blizanaca mora platit biljege za potvrde?! Tada joj država uredno naplati pristojbe za oba djeteta…
– I sve to piše u novinama?
– A gdje bi ti da piše? Na savjesti kako ove, tako i svih prethodnih garnitura u Banskim dvorima?
Autor/ica 👤Predrag Lucić
