Kobajagi zaboravljeni terorizam

Izdvajamo

• Hiljadu dana ove priče stalno potvrđuje kako je začeta, ko je vodi a ko u njoj profitira. Nekada bi se smatralo čistom budalaštinom, do vica, vjerovati kako Saudijska Arabija postaje lider neke antiterorističke koalicije, ili kako eto baš oni brane slobode uz prethodno donešeni zakon po kojem su teroristi svi oni što nisu vjernici. A još i sa Netanyahuom u zagrljaju i novom porukom: Dosta više i tih Palestinaca… Pogonsko gorivo te politike sile je da neprijatelj mora biti u haosu, zabavljen sobom i unutrašnjim mržnjama da bi ga se lakše pregazilo i od njega otelo ono što je cilj pljačke.

Povezani članci

• Rehabilitacija ratnog zločinca
• Reporteri bez granica: “Gašenje BHRT-a bi ozbiljno narušilo medijski pluralizam u Bosni i Hercegovini”
• Investiranje u rat
• Intelektualne tlapnje
• Tko je nazvao Angelu Merkel?
• ”Nada za vuka” u oktobru na dva međunarodna festivala

Vijesti što su se jedva probijale iz »nekog tamo Jemena« na Arabijskom poluotoku, uz mnogo važnije planetarne skandale minulih dana, nisu se podudarale, ali su slutile na loše: Pred padom napadača, takozvane »Arapske koalicije« sa Saudijskom Arabijom na čelu, tamošnji je grad Al-Hudayda, najveća luka ove zemlje na Crvenom moru. Ujedno jedini preostali prolaz za kakvu-takvu humanitarnu pomoć, egzistencijalnu stotinama hiljada ljudi u gradu i okolici, potpuno okruženima zaigranim moćnicima Rijada i okolne bratije. Ako padne Luka, novi talas stotina hiljada izbjeglica, onih koji prežive sluteći genocid, krenut će prema Evropi. I biće opet – Otkud sad oni?

U minula dva dana, vijesti odande su utihnule. Biće da se branitelji još uvijek dobro drže mada su im donosioci tzv. slobode i ljudskih prava dali 24 časa da se predaju…
Koaliciji na razne načine pomažu sa Zapada oni što rutinski brane svoje profitersko – ideološke interese i partnere poput Saudijaca, Izraela i sličnih. Napadači su ponavljali minulih dana kako su zauzeli ključne tačke oko grada, uključujući aerodrom. Branitelji tvrdili da to nije istina. U bliskoistočnom haosu gdje je istina izgubila svaki smisao, a »činjenice« su tom besmislu potpuno u službi, iluzorno je još uvijek kazati šta je tačno. No, za cijelu priču glavni povod naravno i nije genocid u Jemen sam po sebi, kao što ni na drugom mjestu nije to ni Sirija, niti su to ni Gaza i Jeruzalem, jučer Libija ili Irak. Silne nove geostrategije za Istok i zabrinutost Zapada za razvojne planove tamo mimo njih, nove kalkulacije sa energentima, problemi sa onima što se »otimaju«, sve je to važnije od života hiljada, pa i miliona ljudi »druge kategorije«. Političko – medijsko navikavanje na sve ovo perverzno je. Puno toga doskora važećeg u svjetskoj politici sada je čista šprdnja.

I eto, dok traje urušavanje onoga što je ostalo od svjetskog poretka i institucija, posebno onih iz okvira UN-a poput UNHCR-a, UNESCO-a i sličnih, stanovnicima zaboravljenog Jemena prijeti ogroman zločin koji, naravno, neće biti tako nazvan. Uostalom, svjetske institucije, koliko jučer prihvaćene pa i respektirane, a danas ponižavane jer ne odgovaraju najčešće ekskluzivnom američko-izraelskom poimanju planetarne pravde, već više od tri godine nemaju ni snage a ni interesa, temeljem novog rasporeda sile unutar njih, da makar pošteno objelodane ono što se u Jemenu dešava. Od »pobjeda« osvajača ciljanim i surovim izgladnjivanjem stanovništva ne bi li se okrenuli napadačima, do dokumentiranih nalaza da se vještački proizvode i šire zaraze najtežih bolesti kao metodom »napada« na branitelje zemlje prastare civilizacije, ukrašenih krivih noževa i najboljeg meda na svijetu.

Posljednji pokušaj, preduzet valjda temeljem loše savjesti, učinilo je već pomalo karikaturalno Vijeće sigurnosti UN-a minulog 15. juna, dva dana nakon što je započela velika ofanziva na Al-Hudaydu. Zahtjev za trenutnim prekidom vatre potekao je od Švedske uz upozorenja o strašnim posljedicama koje može izazvati ofanziva »koalicije«. Inicijativu su glatko odbacile Sjedinjene Države i Velika Britanija. Humano i principijelno, kao poruka svim drugim, neposlušnim.

Strogo kontrolirana šutnja o Jemenu koji nije nikoga napao pa si je ipak natovario na leđa sunitsku koaliciju sa Saudijskom Arabijom na čelu, inače ni po čemu drugom usaglašenu, prikriva nešto što su napadači sami nazvali »antiterorističkom operacijom«. Za moćne je to sasvim dovoljan i legalan način za napad na suverenu državu. Ljudska prava, je li, iznad svega. Zvanični cilj napada je jemenska milicija Houthu, čiji su pripadnici u većini šiitska manjina Zaida koja se otela kontroli interesnih vladara regiona. Nije nebitno da oni žive i na teritoriji Saudijske Arabije, u regionu uz granicu sa Jemenom, na područjima poznatim po posebno bogatim nalazištima nafte. Saudijci ih ne vole uz ostalo i zato što ih povezuju sa mrskim Iranom.
U ratu između sunita, izrazite većine, i manjinskih šiita optuživanih i od Rijada i Izraela pa tako i od Amerike za svo zlo na Bliskom istoku, najuspješnije se stvara novi terorizam kao povod za podizanje vojnih aviona. Ta nova proizvodnja proxy terorizma, sve brojnijeg i sve jačeg i pored navodnog poraza ISIL-a i sličnih koji su se samo preselili na druge prostore i domaće zadatke uključujući i Evropu i Ameriku, osnovni je smisao geostrateškog biznisa energije i prostora u Euroaziji. Jedinog bitnog već odavno.

U minule tri godine rata u Jemenu, međutim, ne dešva se ništa mimo istih (ne)dešavanja već decenijama unatrag, da se ne ide dalje. Novi je kontekst uz odgovarajući upaljač. Nastavljena je na novom terenu igra razaranja pa time i proizvodnje terorizma nakon što su prethodno obavljene duge i temeljite pripreme. Po uobičajenom receptu: obesmisliti državu i sve što je čini, pomesti institucije ako ih je i kakve god bile, podijeliti vojsku i negirati povijest, logiku i običaje, raspiriti vjersku, etničku i svaku drugu mržnju i optužiti različite, prozvati duhove prošlosti, zaposliti klerike koji uče o onome što nigdje u svetim knjigama nije zapisano, onda naoružati – i cilj je postignut. Koalicioni avioni mogu u akciju. Kao što je ova u kojoj su uz Saudijsku Arabiju još i posebno zaigrani Emirati, pa Kuvajt, manje entuzijastičan Katar, odavno disciplinirani Bahrein, egzistenciojalno ucjenjeni Jordan, od Saudijaca na razne načine ovisni Egipat, Sudan i Pakistan… Svi oni, ujedno, poslušnici su gazde preko okeana. I onih što se prislanjaju iz Pariza, Londona, iz Evrope. Naravno, uz ogromno zadovoljstvo multinacionalnih korporacija i vojne industrije. Rasplet pažljivo prate mnogi islamski ekstremisti jer je teren dušu dao za razne nove »halifate«. Nakon Iraka i Sirije, potom Nigerije, Libije i zabacivanja oka na Tunis, a posebno Iran pa i Kavkaz, eto i Jemena.
Hiljadu dana ove priče stalno potvrđuje kako je začeta, ko je vodi a ko u njoj profitira. Nekada bi se smatralo čistom budalaštinom, do vica, vjerovati kako Saudijska Arabija postaje lider neke antiterorističke koalicije, ili kako eto baš oni brane slobode uz prethodno donešeni zakon po kojem su teroristi svi oni što nisu vjernici. A još i sa Netanyahuom u zagrljaju i novom porukom: Dosta više i tih Palestinaca… Pogonsko gorivo te politike sile je da neprijatelj mora biti u haosu, zabavljen sobom i unutrašnjim mržnjama da bi ga se lakše pregazilo i od njega otelo ono što je cilj pljačke.

Zašto i Jemen, pored svih ostalih. U čudovišnoj zemlji juga Arabije, vrelog poluotoka punog pijeska i nafte, uz brda, kiše i zelenilo, prastare kulture i civilizacije – proključalo je nezadovoljstvo manjine koja je za velikog susjeda postala »novi ISIL«, ili nešto sličnog, zato što su šiitskog porijekla. Tražili su ravnopravnost a optuženi su za fanatizam »krive vjere«. Protjerani i odbjegli general-predsjednik Mansour Hadi, i njegova svita, sunniti su i zato za koaliciju iz Rijada ispravni. A bili su i »demokratski izabrani« što je Saudijcima, poznato je, jako važno. No, na Istoku se ne ide »narandžasto«, preko NGO-a, novih fašista i banaka, već na relaciji suniti – šiiti. U toj kuhinji se planski izluđuju narodi, plemena, vjere, kulture i civilizacije. U igru se ubacuju fanatični tumači srednjovjekovnih teorija o islamu, onako kako to gazde žele. Onda polijeću avioni. »Arapska koalicija« ima krunski dokaz za intervenciju, a on je da štite legitimni režim u Jemenu od pobunjenika pokreta Al Houthi koje, naravno, podržava Iran. Teheran je svjetski neprijatelj, kažu Trump, Netanyahu i Mohammed bin Salah. Potvrđuju to i njihovi neupitni mediji uz sve one za koje svekolike istine dolaze samo odatle.

Svojevremeno, o napadu na Jemen u kojem je prvih dana operativno bilo stotinu saudijskih aviona, i još šezdesetak iz UAE, Kuvajta, Bahreina i Katara, Vijeće sigurnosti UN-a nije reklo ništa. Mrmljali su da sve »pomno prate«, i tako duže od tri godine bez ikakve odluke. East River odavno nije mjesto gdje se donose odluke što će se poštivati, kao ni principijelna tumačenja o tome ko je terorista, a ko osloboditelj. A ljudi ne razumiju baš ni priču o ljudskim pravima kada im kao slobodarsko rješenje nudiš najgore koljače. Pa teroristi u »proljetnom« rušenju država po Bliskom Istoku u interpretaciji političkih i medijskih organizatora terorizma postajali »borci za slobodu«. A današnji branitelji u Jemenu od početka se tretiraju kao teroristi.

Istorija Jemena je preduga i ne može se ni samo skicirati na prostoru ovakvog teksta. Velika stara država, pa podjele, ujedinjenja, uvijek pod kišobranom nečijeg vanjskog interesa. Ipak, noviji korijeni današnje drame su zapravo 2004., kada su se šiiti iz sekte Zaidi, sa liderom klerikom, Sheikhom Badreddinom al-Houtiem, digli na ustanak protiv vlade i predsjednika Saleha. Tražili su da ih Ustav »zaštiti od diskriminacije…« Nisu dobili ništa. Optuženi su da ih na vjerski fanatizam podstrekava Iran, vjekovni trn u oku dinastije Sauda u susjedstvu. Kako tada tako i danas. Amerikanci su, navodno u ime borbe protiv Al Qaede, tada snažno i avionima pomogli Rijadu, svom najvećem strateškom partneru u regionu koji je jedva dočekao povod za čišćenje od »nevjernika«. Ipak, činilo se da dotadašnji saudijski kralj Abdulah, evidentno i umjereniji od brata Salmana koji ga je nedavno naslijedio, a posebno od Salmanovog zaigranog mlađanog i preambicioznog sina, prestolonasljednika princa Mohammeda, nije imao baš preveliku želju za velikim i otvorenim okršajem u susjednoj zemlji.

Onda se promijenila globalna priča. Iran se počeo vraćati na scenu kao važan regionalni igrač. Uz približavanje Rusiji i Kini. Američka geostrateška kuhinja je toga postala svjesna. Mitski istorijski doktrinarni animozitet između šiita i sunita instrumentaliziran je po ko zna koji put. Obama i većina njegovih tada, ipak su vjerovali da je ludost ići u direktni rat sa Teheranom već je bolje relaksiranjem odnosa odvajati ih od osovine Moskva – Peking. Novi vlastodršci u Rijadu uz većinu ambicioznih zaljevskih monarhija, sada direktno podržanih zaigranim Trumpom i rijetko autističnim radikalima oko njega, krenuli su potpuno drugim pravcem, čak i u koaliciji sa Izraelom.

Odluka Trumpa o istupanju Amerike iz nuklearnog sporazuma sa Iranom samo je vjetar u jedra svemu ovome. Dokle, vidjet će se. Čekaju se konačne, po mnogo čemu presudne vijesti iz luke Al-Hudyde. Nakon njih, ponešto će biti jasnije ne samo o Jemenu, već i o dilemi – kud plovi ovaj brod…

Krug se ovdje zatvara. Još jedna zemlja je razorena, proizveden je haos koji se teško više može kontrolirati naprosto zato jer se to neće, politički, poslovno, vojno. Luka se pokušava otvoriti za razne, nove »isile i alkaide«, a prebogati vlasnici petrodolara formiraju ono što dolaru i treba. Vojsku za nove avione, rakete, tenkove, škole ubijanja. O stotinama milijardi dolara je riječ. Ko je terorista a ko nije, koliko ih još treba, kako ih proizvesti, uz čiju pomoć, o tome će odlučivati kao uvijek oni što štampaju avione i dolare. I podržavaju ih »svjetske organizacije« šutnjom ili planski, svejedno je. U ime ljudskih prava, naravno. Baš jadno.

novilist.hr