´Ko tu zapravo brka lončiće ?

Povezani članci

• Poplave u BiH: Najteža situacija na području Tuzlanskog kantona, opštine Doboj i Maglaj
• Aleš Debeljak: LABORATORIJ SMISLA
• Press je ovlašten da objavi
• Lucić: Crkvoslavija, grobnica kulaka
• LAŽ INAUGURIRANA KAO POLITIKA
• Aida Ćorović: Srpska vlast se sakrila iza mojih kritika na Zukorlićev račun

Za raspad Jugoslavije, pa i rat koji je uslijedio, nisu i ne mogu biti odgovorne samo političke elite.

Piše: Marino Badurina 

   Zato je čista samoobmana kada Senja Perunović, u svom tekstu Tajna, koji je, očigledno dugo smišljani, odgovor na moj tekst O raspadu Jugoslavije i historijskom determinizmu (od 5. siječnja/januara 2016.), kazuje: “Već dugo nas, u javnom diskursu, automatski preusmjeravaju na ratne devedesete kad god se ma i malčice dotaknemo činjenice da su međunacinalni odnosi u Jugoslaviji generalno bili OK. Namjerno zaboravljaju da rat 90-ih nije bio naš rat; zanemaruju da je to bio sukob po želji elita, nikako ne i izraz neprijateljstva između građana/naroda Jugoslavije.” (istaknula autorica)

Zbog ovih blagodatnih riječi ima svi narodi  da, odriješeni od grijeha, konačno i s olakšanjem odahnu. No bojim se da povijest nije baš tako milostiva učiteljica. Ona pamti dugo i kažnjava ne samo individualno nego i kolektivno, a naposljetku od nje se dugoročno ništa (ili skoro ništa) ne može sakriti.

Stoga dodatno začuđuje da se Perunović egzaltirano (tobože naivno) pita: “Zašto je nekima stalo da se istina o skladnim međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji  prešuti, sakrije, zatre?”

    S obzirom da je odgovor upućen meni onda se, logično, osjećam prozvanim među ovim “nekima”.

    No autorica, izgleda, upravo s logikom ima problema. Cilj mog prethodnog članka ni u kom slučaju nije bio da “sakrijem istinu o skladnim međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji”, nego da pobijem direktnu uzročno-posljedičnu vezu između tih “skladnih odnosa” i samog procesa raspada Jugoslavije.

 Smeta joj i moja rečenica: “To da se Jugoslavija nije raspala zbog međunacionalne mržnje zapravo možemo prihvatiti. No ne zato što te mržnje, kako autorica tvrdi, nije bilo“. Ona se brani kako uopće nije tvrdila da “mržnje nije bilo”, te dodaje: “Jedno su stavovi ogromne većine građana Jugoslavije koji su bili otvoreni da prihvate ljude različitih nacionalnosti, a drugo su osjećanja grupica ekstremista-nacionalista koji su gajili mržnju.” Međutim, ono što meni, ni nakon njenog nadahnutog polemičkog odgovora, nije jasno jest da li dotična ne razumije, ili se pravi da ne razumije, relativnost, točnije nerelevantnost, činjenice “otvorenosti većine građana Jugoslavije da prihvate ljude različitih nacionalnosti” za sam raspad Jugoslavije. Očito je da se ona i prema nacionalizmu, kao jednom složenom fenomenu, odnosi vrlo plošno, površno (mogao bih upotrijebiti i njen rječnik pa reći – ignorantski). Po njenom, ispada da se svijet isključivo dijeli na stopostotne povampirene nacionaliste koji čim izađu iz svojih kuća (ili jazbina) vade noževe i  kolju sve od sebe različite, i na djecu cvijeća koja su su spremna na bezrezervno prihvaćanje svega i svakoga, maltene na općenje s cijelim svijetom. Upravo zbog takve grube dihotomije koju uspostavlja (izgleda u svemu) njoj se i čini da ja “obezvrjeđujem rezultate” istraživanja o etničkoj distanci, kako bi se “održavalo lažno vjerovanje o neprijateljstvu među narodima Jugoslavije”. Kao da ne razumije da se svijet ne sastoji samo od sjevernog i južnog pola (oni su uglavnom pusti) već upravo od onog između. A upravo u tom između se i otvara polje ljudskog, političkog, pa i povijesnog.[1]

Dozvoljavam da sam možda redukcionistički pristupio Bogardusovoj ljestvici (ljestvici socijalne distance), na koju se poziva, ali samo zato što joj je tako pristupila i sama S.P., njome dokazujući isključivo svoju tezu o raspadu Jugoslavije kao čaši koja nas je mogla mimoići. No s druge strane moj logični prigovor da Bogardusova ljestvica često miješa kruške i jabuke (tj. odnose unutar uskog obiteljsko-prijateljskog kruga sa odnosima između udaljenijih ljudi, građana jedne zemlje ili više zemalja itd.) zapravo je jedan od općih prigovora koji se inače upućuje toj metodi. Dakle, možda bi se sama autorica, prije nego druge optuži da “brkaju lončiće”, trebala bolje informirati.

   Potom mi prigovara da “anegdotskim” primjerima rodbinskih veza hrvatskih političkih prvaka 90-ih (Mesića, Tuđmana itd.) sa osoboma srpske i drugih nacionalnosti pokušavam diskvalificirati istraživanja bazirana na Bogardusovoj metodi. Ne, ja ih ne pokušavam diskvalificirati, nego prije zaobići. Neka njihovi rezultati slobodno ostanu kakvi jesu. Za meritum ove teme (ako još uvijek govorimo o raspadu Jugoslavije i ne unterhaltujemo  se cijelo vrijeme) su gotovo pa irelevantni. Ono što ona naziva “anegdotskim” ja bih prije zvao indikativnim. Mada, ne vidim ni zašto bi čak i anegdotalni primjeri bili nešto neprimjereno formi polemike na jednom internetskom portalu.

    Nadalje, Perunovićeva se vraća na tezu o dubokoj razlici između naroda i elita 90-ih. Po toj, opet prostoj, dihotomnoj shemi narod je good guy, a elite bad guy. No onda si na neki način skače u usta i prema mojim navedenim primjerima iz vrha hrvatske politike zaključuje: “Štoviše, ako tražimo vezu između ovih primjera mješovitih brakova i etničke distance u Jugoslaviji, vidjet ćemo da oni mogu prije govoriti u prilog rezultata navedenih istraživanja (tj. potvrditi postojanje klime dobrih međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji) nego išta drugo.” Znači sada ispada da su i narod i domaće (jugoslavenske) elite bile good guy. Logičkim slijedom autorica će naposljetku vrlo vjerojatno završiti kao zagovornik “teorije zavjere” i isticanja vanjskog faktora kao presudnog u razbijanju Jugoslavije koja je inače bila prava oaza i “plavi otok” (Krleža). Tko zna, možda se i knjiga Veljka Kadijevića Moje viđenje raspada već našla na njenom noćnom ormariću.

I na kraju postavlja zaključak u obliku pitanja: “Zašto je vladajućima tako važno cementirati laž da su narodi Jugoslavije bili jedni drugima neprijatelji i prije nego što su ih vladari proglasili neprijateljima, u devedesetima?”

   Ako se već govori i piše u tim kategorijama, onda bi svatko s makar minimalnim znanjem iz povijesti trebao, prije svega, znati da ti “vladari” (tko god oni bili) nisu narode Jugoslavije “proglasili” neprijateljima tek 90-ih nego već i ranije. Što ćemo sa Drugim svjetskim ratom? Zar treba podsjećati da se Jugoslavija i prije 90-ih već jednom raspala. U prirodnim znanostima dvaput ponovljeni pokus s istim rezultatom bio bi dovoljan empirijski dokaz, no u društveno-humanističkim oblastima ni 2+2 nisu uvijek četiri. Očito, mnogi bi pokus još jednom ponovili. A nakon istog rezultata ponovno bi se okomili na “deterministe”. “zloguke proroke”, “elite” itd.

     Naposljetku, bez obzira na autoričine tvrdnje, nije teško “priznati da su narodi (jugoslavenski op. M.B.) bili OK jedni s drugima”, jer narodi su i danas jedni s drugima više-manje OK, bez obzira (ili možda upravo zato) što više ne žive u zajedničkoj kući. Doduše, elite se i dalje s vremena-na vrijeme trude da tu idilu pomute, ali povijesne okolnosti su drukčije i njihove izjave danas ne mogu imati nikakve dalekosežne učinke. Paljba kakvu smo primjerice nedavno slušali između hrvatskog i srbijanskog političkog vrha, tj. Milanovića, Kotromanovića na jednoj, te Vučića, Dačića, Vulina i ostalih na drugoj strani, po zapaljivosti vjerojatno nadmašuje sve što su u javnosti ikada izrekli Tuđman, Milošević, Jović, Mesić itd. No zbog toga ni Milanović ni Vučić nisu postali ratni poglavice. Dokaz je to da ni elite nisu svemoćne, i da ne mogu nekoga naprosto gurnuti u rat. Za to je potrebno puno više od zapaljivih riječi političara ili intelektualaca, kao što je i, da bi se to spriječilo, potrebno puno više od toga da “narodi budu OK”, a bogme i više od načelnih ljubavnih ili prijateljskih simpatija prema osobama druge nacionalnosti.

[1] S.P. upućujem na istraživanje DinkeČorkalo iŽeljkeKamenov, “National identity and social distance: Does in-group loyalty lead to outgroup hostility”, Review of Psychology 2003, Vol. 10, No.2, 85-94. U članku  je navedeno kako su mjerenja socijalne distance pokazala da u Hrvatskoj najveća distanca postoji prema Albancima i Romima . No, s druge strane, nismo primijetili da hrvatski nacionalisti planiraju zbog toga zaratiti npr. s Albanijom. Dapače, većina njih albanski nacionalizam će smatrati prirodnim saveznikom protiv primjerice srpskog nacionalizma. Dakle još jedan pokazatelj relativne nepovezanosti ove skale i polja političke akcije.