Ko je Bosni i Hercegovini poklonio Neum?

Autor/ica 👤 Zoran Bibanović 1.8.2012. u 16:18

Povezani članci

Ko je Bosni i Hercegovini poklonio Neum?

Kukuriku koalicija u Hrvatskoj je spremna napraviti krupan i hrabar korak. Bosna i Hercegovina bi mogla, zahvaljujući sposobnosti naše političke elite i velikodušnošću Hrvatske, dobiti otoke Veliki i Mali Školj te vrh poluotoka Klek – javljaju domaća i Hrvatska štampa.

Aferim (bravo). Bosna i Hercegovina dakle dobiva, nešto što je potpuno nesporno i stotine godina u sastavu vlastitih administrativnih ili državnih granica.

O velikodušnosti susjednih zemalja (granice, naknade za potopljeno zemljište hidroakumulacijama, ratne akcije i okupacije, prevođenje voda iz jednog sliva u drugi što je zabranjeno međunarodnim zakonima…) drugi put.

Nepoznavanje historije Bosne i Hercegovine je zaprepašćujuće. U turističkom magazinu „Don’t Miss“, koji uređuje izvjesni Lošeg informatora, nažalost, ima i sjajni novinar Dežulović, koji u kolumni o Neumu lamentira o nekadašnjem teritorijalnom poklonu Dubrovačke Republike Bosni i Hercegovini, koji eto stotine godina kasnije pravi probleme Hrvatskoj. Tim Clancy, i koji obilno sponzoriraju međunarodne organizacije, nalazimo toliko netačnosti prilikom turističke interpretacije Bosne i Hercegovine da čitaocu zastaje dah. Tako u izdanju br. 1, o Hercegovini, sveobuhvatnog turističkog vodiča za BiH (kako se sam predstavlja) u prilogu o Neumu, doznajemo da je Neum pripao Bosni i Hercegovini Mirovnim sporazumom iz Dejtona, ’95 godine!? Doznajemo takođe da je priča o Neumu mnogo duža jer je teritorija Neuma od 1699. godine, do Dejtona, bila pod međunarodnom upravom!? U istom broju doznajemo da je Muslibegovićeva kuća u Mostaru otomanska…!?

Očigledno je da o bh. izlazima na more valja dati malo širu (turističku) interpretaciju, nego što je to uobičajeno.

Od Kulina bana i starih Dubrovčana

Polovinom X stoljeća slavenska Bosna postaje samostalna oblast.

U doba bosanskih banova i kraljeva sav promet robe je išao preko Dubrovnika, Trogira i Budima. Bosanski ban Kulin 29. avgusta 1189. godine piše povelju Dubrovniku, kojom dopušta slobodno trgovanje po Bosni. To je najstarija sačuvana povelja i najstariji državni dokument, ne samo Bosne nego i svih južnoslovenskih naroda, pisana narodnim jezikom (bosančicom) i prvo pominjanje slavenskog imena za grad Dubrovnik, umjesto romanskog imena Ragusium. Vjeruje se da je povelja bana Kulina treći poznati dokument pisan domaćim jezikom u Evropi uopšte (poslije dokumenata pisanih domaćim jezikom u južnim dijelovima Španije i Francuske).

Stari Dubrovčani su dobro uočili važnost Stona, Bistrine i Pelješca, pa su ih otkupili 1333. godine, od bosanskog bana Stjepana Kotromanića, učvrstivši zlatnim ugovorom da će mu plaćati na Dan sv. Vlaha, 500 dukata godišnje, do svršetka svijeta… I sve gore pisano mi općina i sav puk dubrovački kunemo se u sveto božije evanđelje i u četiri evanđelista i u dvanaest apostola i u sve svete moći, koje su u Dubrovniku, za nas i za naše sinove i za naše potomstvo do svršetka svijeta, sve tvrdo da imamo i držimo do konca svijeta pouzdano.

A to je pisano pod gradom Srebrnikom. A tomu (su) svjedoci zvani i umoljeni Vitan Tihoradić, Radoslav Hlapović, Miloš Vukasić, Hrvatin Stefanić, Stefan Druščić, Tvrtko Ivanhnić i za to da tri pristava, Divoš Tihoradić, Štitko Hlapović, Mihailo Menčetić Dubrovčanin.

Dubrovčani su bili svjesni da im teritorija države nije povezana kopnenim putem pa su istovremeno tražili i pojas Slanskog primorja, što su i dobili od srpskog kralja Dušana (koji očito nije u tim vremenima kontrolirao navedene teritorije). Prodaji Slanskog primorja se usprotivio bosanski ban Stjepan i tako spriječio mogućnost kopnenog povezivanja Pelješca i Stona sa sjedištem države.Da bi se osigurali od eventualnih političkih promjena u budućnosti Dubrovčani jednokratno isplaćuju i srpskog kralja Dušana sa 8.000 dukata.

(Prof. dr. Dženana Čaušević, Pravno politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2005. Izvor naveden prema: Povijest hrvatskih zemalja, 267-268; usporediti:S Jalimam, Izvori za historiju, 60; N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526, Zagreb 1972, 193-194.)

U to vrijeme (ugovor u Brusi 1359 zaključen sa sultanom Orhanom II) Dubrovačka Republika sklapa ugovore o slobodnoj trgovini sa otomanskim sultanima, što joj je obezbijedilo osnovu za veliki razvoj kao samostalne države. Dubrovačka luka je u tim vremenima puna brodova, ne samo sa Jadrana, već i sa cijelog Sredozemlja.

Tvrtko I, najmoćniji bosanski ban u historiji (1353-1391) proširivši vlast na okolne zemlje proglasio se «kraljem Srbije, Bosne, Dalmacije i Hrvatske i Primorja».

Razvijenost kovačkog i oružarskog zanata u tim vremenima ukazuje da se neprekidno vadila gvozdena ruda. Već 1335. pominje se posebna varijanta bosanskog štita, a 1419. kao izvrsna roba spominje se bosanski mač. U Dubrovniku i Splitu se prodaje luksuzno posuđe, tacne, nakit, mamuze od srebra… označeni kao bosanski.

Dubrovnik je koristio i tradicionalnu samostalnost oblasnih gospodara pa je velike posjede dobivao i od plemića (Pavlovića, Sankovića, Kosača…).
U svome dvorcu u Zaboranima na Konac polju kraj Nevesinja, braća Sankovići 1391. godine, izdaju povelju kojom Dubrovčanima ustupaju Konavle sa tvrđavom Sokol i daju slobodu trgovanja po svom području (Šefik Bešlagić, Nevesinjski stećci, Naše starine, Sarajevo 1972.)

Po nalogu bana Tvrtka, vojvoda Vlatko Vuković i Pavle Radinović napadaju Sankoviće i dijele njihova imanja. Vlatkovi nasljednici Hranići-Kosače slijedeće decenije naplaćuju carine na Konac polju –(M. Vego, Naselja…, Sarajevo 1957.)

Prve ugostiteljske radnje pojavile su se u Dubrovniku u XIV stoljeću na mjestima ishodišta karavana, a prvo konačište za strance je djelovalo 1374. godine na prvom spratu palaće Sponza.

Okolicu Bistrine (Malostonsko more i uzgajališta kamenica) je Dubrovnik dobio 1399. kao i Nove zemlje «Terrae novae», kada je bosanski ban Ostoja (1398-1418) dao Dubrovčanima zemlje od Kurila (Orašac) do Stona sa svime što tim zemljama pripada. Ban Ostoja i vojvoda Hrvoje Vukčić potom postaju dubrovački građani i dobivaju u Dubrovniku palače.

“Stonski knez je u svako doba morao na zahtjev dubrovačkog Senata poslati birane bistrinske kamenice koje bi Senat otpremao uz diplomatske akcije ili u gradu častio viđene goste (Povijest Stona, od Dum M. Taljerana, prenio Ing. Aristid Vučetić iz Dubrovnika)

Vlatkov nasljednik Sandalj Hranić i braća, 4. juna 1419. godine, izdaju povelju Dubrovčanima kojom ustupaju istočni dio Konavala, a za uzvrat dobivaju palaču u gradu, česticu zemlje u Župi Dubrovačkoj u vrijednosti 3.000 perpera, godišnji danak od 500 perpera i u gotovu 36.000 perpera (12.000 dukata) (J.Lučić, Iz prošlosti dubrovačkog kraja i Republike, Dubrovnik 1990.)

Dubrovčani uporno traže od potomaka ponovnu potvrdu trgovinskih povlastica i pravo na Konavle i Vitalinu što im potvrđuje Stjepan Vukčić-Kosača 1435. godine, poznatom poveljom izdatom u Nevesinju.

Otomanski hroničar Dursunbeg, koji je sa Otomanskom vojskom ušao u Bosnu, impresioniran onim što je vidio, zabilježio je da je Bosna ustvari rudnik srebra i zlata… (Prof. dr. Desanka Kovačević-Kojić, O rudarskoj proizvodnji u srednjevjekovnoj Bosni)

Kraljevina Bosna i Hercegovina, Maximillian Schimek

Osmansko carstvo i procvat Dubrovačke republike

Vrijeme moći Osmanlijskog Carstva je i vrijeme procvata Dubrovačke Republike. Tako je sve bilo do osmanlijskog poraza pod Bečom 1683 što će rezultirati i pustošenjem Bosne i paljenjem Sarajeva 1697. godine.

Mirovnim sporazumom 1699. godine, u Srijemskim Karlovcima, razgraničuju se područja pod vlašću Mletačke Republike, Austrije i Osmanlijskog Carstva. Dubrovačka Republika zahvaljujući umijeću svojih poslanika uspijeva ubijediti velike sile Evrope da se Osmanlijskom Carstvu ostave dva izlaza na more: klek-neumski i sutorinski. Tako se Republika zaštitila od direktne granice sa Mletačkom Republikom i njezinih pretenzija. Ratom iz 1716. godine, Mletačka Republika se uspjela proširiti na dubrovačko zaleđe ali to gubi 1717. godine, mirovnim sporazumom u Požarevcu. Time se klek-neumski i sutorinski još jednom potvrđuju na međunarodnom planu. (Fikret Midžić, Granice i teritorije BiH, Bihać 2010.)

Krajem XVIII stoljeća, mletački kartograf Lodovic Furlanett štampa u Veneciji kartu u kojoj je doslovno klek-neumski i sutorinski u sastavu Osmanlijskog Carstva, odnosno u sastavu tadašnje Bosne. To je važno jer jedine pretenzije na te teritorije su imali mlečani.

Godinu dana kasnije (1788) bečki kartograf Maximilijan Schimek štampa veliku kartu u dva dijela pod naslovom Kraljevina Bosna i Hercegovina u kojoj se današnji prostor BiH promatra kao jedinstveno geopolitičko područje za koje je Austrijsko Carstvo posebno zainteresirano. Schimekova Kraljevina Bosna i Hercegovina graniči sa Hrvatskom, Slavonijom, Srbijom, Albanijom, Dubrovačkom Republikom i Mletačkom Dalmacijom, naravno sa izlazima na more. Štaviše, uz takvu granicu navodi da je utvrđena još 1699. godine (Graenzen 1699) –( F. Midžić isto)

Nakon pobjede nad Napoleonom, Evropa stvara na Bečkom kongresu 9. juna 1815. godine, novu geopolitičku realnost. Austrija upravlja Dalmacijom i teritorijom bivše Dubrovačke Republike koju su još 1808. godine, dokinuli Francuzi. Austrija naravno ne osporava spomenute izlaze na more već ih pokušava kupiti. Vrijednost enklava procjenjuje pukovnik Bernard Kaboga, rođeni Dubrovčanin – (E. Imamović, I. Tepić, I. Bušatlija, 1994.)

Kaboga je u junu 1832. godine, pismeno procijenio širinu područja Klek-Neuma, površinu, nabrojao naselja u kojima je bilo 16 kuća sa 137 stanovnika katoličke vjeroispovijesti koji su se bavili stočarstvom. Vlasnici posjeda su bili Mahmut Tasovčić, počiteljski kapetan; Lugović-beg iz Nevesinja; Lizja-beg iz Mostara; Tupac-beg iz Mostara; Mehmed Bašić iz Stoca; Šćijarić-aga iz Stoca i Rizvanbegović-beg iz Stoca. Kaboga je vrijednost enklave procijenio na 3.000 dukata bez zemljišnih parcela navedenih vlasnika. Uz izvještaj je priložena i detaljna karta. Slične procjene uz snimanje terena Kaboga je obavio i u Sutorini.

U putopisno-memoarskom djelu u vrijeme hercegovačkog ustanka 1875. godine, znameniti arheolog i istraživač Arthur John Evans prilaže i detaljnu kartu Bosne sa Hercegovinom sa gradovima i izlazima na more što je i ostalo za vremena Austrije.

Gubitak Sutorine i tužba Rate Dugonjića

Krvavim raspadom Austro-Ugarske Monarhije BiH ulazi u unitarnu državu SHS (Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca) gdje se stoljećima utvrđena teritorija dijeli na banovine (1929) između Hrvatske i Srbije. Nešto nam to zvuči poznato! Zahvaljujući borbi naših naroda protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu koju je vodio NOP uglavnom na teritoriji Bosne i Hercegovine koja je pretrpila najveće ljudske gubitke i razaranja, nova Jugoslavija dobiva, nakon rata, nove teritorije (Dalmacija i otoci, Istra) koje ulaze u sastav Hrvatske i Slovenije, a koje one (Hrvatska i Slovenija) iznose iz zajedničke države nakon raspada Jugoslavije.

Tek nakon Drugog svjetskog rata, usmenim dogovorom tadašnjih rukovodilaca Bosne i Hercegovine i Crne Gore, BiH gubi izlaz u Sutorini, a da nijedna legalna zakonodovna niti izvršna vlast nikada nije donijela nikakvu odluku. To je bio razlog da je nekadašnji predsjednik Skupštine SRBiH, Rato Dugonjić podigao tužbu Vijeću naroda SFRJ Jugoslavije zbog nezakonitog izdvajanja Sutorine iz sastava Bosne i Hercegovine.Odlukom AVNOJ-a Bosna i Hercegovina je ravnopravna republika unutar Jugoslavije sa najstarijim granicama u Evropi (uz Švicarsku), starim stotinama godina.

Niko Bosni i Hercegovini u historiji nije poklanjao teritorije. Naprotiv, tradicionalno sebični silnici i političke elite su kroz historiju pravili teritorijalne ustupke, veoma često radi vlastitog osobnog probitka. Dubrovački interes u srednjevjekovnoj Bosni je bio povlašteni trgovinski status, a stoljetna zastupanja Dubrovnika u Vatikanu da Crkva Bosanska nije heretička i da je u Bosni sve o.k. su moguće honorirana i teritorijalnim ustupcima.

Državni funkcioneri BiH prilikom slijedeće turističke posjete Dubrovniku, na slijedećoj procesiji na Dan sv. Vlaha, 3 veljače (februara), bi se mogli ipak diskretno raspitati šta je sa onih 500 dukata godišnje, za Pelješac i Ston, koji su se Dubrovčani obavezali plaćati do “svršetka svijeta” ili još bolje produžiti do Crne Gore gdje bi mogli možda bolje hajrovati.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)