Knez – Mihailova bi se trebala zvati Ulica Radovana Karadžića

Izdvajamo

• Srpski heroj Radovan Karadžić je zasluženo postao i globalna ikona i simbol borbe protiv novog svjetskog poretka. Tako su i vodeći svjetski mediji prije nekoliko dana prenijeli informaciju sa Novog Zelanda, po kojoj se Brenton Tarrant, žrtvujući se za iste ideale kao i Karadžić, inspirirao pjesmama u čast srpskog lidera. Poznato je da je i njihovom kolegi Andersu Breiviku iz Norveške još 2011. godine upravo Radovan Karadžić bio jedan od uzora u činu vlastitog žrtvovanja za ideale zbog kojih strada srpski lider.

Povezani članci

• U iščekivanju jednog jutra…!
• Kronika pozorišnog proleća (III dio)
• “Bosna je mrlja na savjesti čovječanstva”
• Danas dženaza i ukop posmrtnih ostataka 12 žrtava ubijenih 1992. u Prijedoru
• Obljetnica odluke o razdruživanju Hrvatske od SFRJ, 8.10. 2017.
• Zatvorena teniska zvijezda: Kako srpska politika i mediji napuhuju slučaj Đoković

 foto šg

Smatram da je Radovan Karadžić zaslužio da mu se makar Beograd oduži na primjeren način. Na primjer, zašto Knez – Mihailova ulica ne bi bila preimenovana u Ulicu Radovana Karadžića? Ne sumnjam da bi Nenad Kecmanović – po uzoru na prijedlog promjene imena Republike Srpske u Zapadnu Srbiju – uspješno obrazložio prijedlog, da bi Muharem Bazdulj i Ljiljana Smajlović to lijepo novinarski uobličili, dok bi Čedomir Antić i Predrag Marković pružili ubjedljivu historijsku argumentaciju tog čina. 

Piše: Senad Pećanin

Radovan Karadžić je jedna od najznačajnijih ličnosti novije bosanskohercegovačke i historije srpskog naroda.

Imao sam priliku da ga bliže upoznam  krajem ’80-ih godina prošlog stoljeća. Zajedno smo radili na formiranju Ekološke organizacije “Zeleni”, prve nevladine organizacije u socijalističkoj BiH. Sjećam se kako je svojom intervencijom na Osnivačkoj skupštini pomogao otklanjanju dileme o izboru rukovodstva: “Tajno glasanje je tekovina demokratije, ali javno glasanje jača karakter”, rekao je Karadžić.

Precizan je bio i u formulaciji “Šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, koji su kao zvaničan dokument usvojeni na 16. zasijedanju skupštine tadašnje “Srpske Republike Bosne i Hercegovine”, koja je održana 12. maja 1992. godine u Banja Luci. Doduše, kao i prilikom osnivanja “Zelenih”, postojale su neke nedoumice. Na jednu od njih je ukazao u svom govoru na istoj sjednici general Ratko Mladić:”Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo, da ostanu samo Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa, to je… to neće… ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid!” Međutim, zahvaljujući nespornom autoritetu i svojim liderskim vještinama Karadžić je uspio uvjeriti ne samo generala Mladića, već i milione Srba u ispravnost svoje vizije i prihvatljivost metoda kojim će se ona ostvariti.

Zahvaljujući velikim dijelom upravo dalekovidnosti Radovana Karadžića i njegovoj brizi za interese srpskog naroda – danas postoji Republika Srpska. Svijet, ta takozvana međunarodna zajednica, je pokazao sve svoje licemjerje kroz odnos prema Karadžiću – njega i desetine srpskih heroja je privela Haškom tribunalu za ratne zločine, istovremeno legalizirajući tekovine njegove vizije i borbe – Republiku Srpsku, prije svih.

Srpski heroj Radovan Karadžić je zasluženo postao i globalna ikona i simbol borbe protiv novog svjetskog poretka. Tako su i vodeći svjetski mediji prije nekoliko dana prenijeli informaciju sa Novog Zelanda, po kojoj se Brenton Tarrant, žrtvujući se za iste ideale kao i Karadžić, inspirirao pjesmama u čast srpskog lidera. Poznato je da je i njihovom kolegi Andersu Breiviku iz Norveške još 2011. godine upravo Radovan Karadžić bio jedan od uzora u činu vlastitog žrtvovanja za ideale zbog kojih strada srpski lider.

Nažalost, srpski narod se tek djelimično odužio Karadžiću za njegovo herojsko djelo. Na današnji dan prije dvije godine, aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik je na Palama otvorio savremeni studenstki dom (“po svim evropskim standardima”) koji je dobio ime “Radovan Karadžić”, dok je prošle godine Karadžićeva kćerka Ljiljana postala potpredsjednica Narodne Skupštine Republike Srpske.

Međutim, čini se da je već decenijama vlasti u Srbiji imaju licemjeran odnos prema liku i historijskom djelu Radovana Karadžića. S jedne strane, Republika Srpska je, prema riječima Dobrice Ćosića, najznačajnije nacionalno ostvarenje srpskog naroda u 20. stoljeću, dok je Ivica Dačić na nedavnoj zajedničkoj sjednici vlada Srbije i Republike Srpske održanoj u Trebinju objasnio domaćinima da “nije Kosovo, već je Republika Srpska najznačajniji interes srpskog naroda i Srbije”.

Zato smatram da je Radovan Karadžić zaslužio da mu se makar Beograd oduži na primjeren način. Na primjer, zašto Knez – Mihailova ulica ne bi bila preimenovana u Ulicu Radovana Karadžića? Ne sumnjam da bi Nenad Kecmanović – po uzoru na prijedlog promjene imena Republike Srpske u Zapadnu Srbiju – uspješno obrazložio prijedlog, da bi Muharem Bazdulj i Ljiljana Smajlović to lijepo novinarski uobličili, dok bi Čedomir Antić i Predrag Marković pružili ubjedljivu historijsku argumentaciju tog čina.

(Danas, Beograd, 19.03.2019.)