Kiseli hvastavac

Izdvajamo

• "Hrvatska stvarnost toliko je gadna i okrutna da se Plenković, s punim pravom, odlučio od nje najoštrije distancirati. Potpuno je odlijepio i hoda šest pedalja iznad tla, od kamere do mikrofona, promovirajući vlastita postignuća. Dosad nije bilo premijera koji je uspješnije sabotirao suru zbilju. Shvatio je svoj mandat kao permanentnu propagandnu kampanju. Plenković toliko napora ulaže u reklamiranje svojih uspjeha da ne stiže postizati uspjehe. Shvaćaš?"

Povezani članci

• Omča
• Šala o guzonjama
• Koji je slijedeći korak terorizma u BiH
• Svašta nakon ništa
• Kobac: Kaldrma uklete avlije
• Tomislav Jakić: Povijest pamti sve koje su iz nje pokušali izbrisati – pamtit će i Tita

Za razliku od Dalića, koji utakmice naše reprezentacije dobivene uz pomoć čiste sreće tumači kao dokaze nogometne veličine, Plenković negira same rezultate, predstavljajući nedvosmislene poraze kao grandiozne pobjede. Čovjek smatra da njegove državničke obaveze ne uključuju obaveze prema činjenicama

Piše: Viktor Ivančić

Rečenica glasi: “Dubravka šalje 700 milijuna eura, da se nađe pred Božić.”

Izrekao ju je Andrej Plenković, bahata kreatura na funkciji predsjednika Vlade RH. Građanki se učinila toliko upečatljivom da ju je pročitala još jednom, pa još jednom, pa naposljetku naglas, kurzivom: “Dubravka šalje 700 milijuna eura, da se nađe pred Božić.”

“Who the fuck is Dubravka?!” uskliknula je.

“Dubravka je Baba Mraz”, objasnio joj je zainteresirani suprug. “Ili Sveta Nikolina, ako ti je draža katolička varijanta. U svakom slučaju, još jedno lice u maloj ali odabranoj četi superheroja koji, bijući sudbinske bitke u ostakljenim tvrđavama Bruxellesa, spašavaju Hrvatsku.”

Otkad su u penziji, to im je postao uobičajeni prijepodnevni ritual. Zbiju se jedno uz drugo na kauču, jer grijanje radi s pola snage, rašire novine preko koljena i zajedno čitaju, dok im slobodne ruke ispod novinskih stranica, ispod plahti dnevnih vijesti, lutaju po sumnjivim mjestima.

“Štos je u tome da bitange koje su se partijskim trasama uguzile u visoki sloj europske administracije neprestano predstavljaš kao nacionalne izbavitelje”, nastavio je muž. “Bez tih bića s nadljudskim političkim moćima, Hrvati bi bili neusporedivo jadniji nego što jesu. Skapavali bi na kruhu i vodi. Pržili bi se u najnižoj etaži pakla. Ne bi ni znali za život izvan kataklizme.”

“Zbog toga, dakle, tih 700 milijuna nije redovna svota koju Europska komisija svakih pola godine doznačuje Hrvatskoj, u sklopu tzv. Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, onako kako je nekadašnja Jugoslavija potpomagala Kosovo i druge nerazvijene krajeve, nego je to nešto što nam ‘Dubravka šalje’, i to ‘pred Božić’?” pitala je građanka.

“Točno”, potvrdio je suprug. “Super Andrej je čudotvornom sposobnošću instalirao Babu Mraz u magični centar moći i – eto – nacija je opet spašena.”

Građanka je, da se ne lažemo, vrlo dobro znala tko je Dubravka i zbog čega u samopromotivnim misama Andreja Plenkovića figurira kao Baba Mraz. Dubravka je Šuica, Šuica je hadezeovka, hadezeovka je premijerova marioneta, marioneta se dugogodišnjim kimanjem glavom izborila za to da je nacionalna oligarhija delegira u onu internacionalnu, to jest da postane potpredsjednica Europske komisije. Tamo dotična predstavlja “Hrvate”, mada je “Hrvati” nisu birali, niti im ona za bilo što polaže račune.

Ipak, građanka je bila osupnuta drskošću kojom je nositelj izvršne vlasti infantilizira, unatoč godinama, i kojom vrijeđa njenu inteligenciju.

“Zašto taj bahati nikogović Babu Mraz predstavlja kao darodavca, a ne kao daroprimca?” izrazila je lažno čuđenje. “Umjesto rečenice ‘Dubravka šalje 700 milijuna eura, da se nađe pred Božić‘, trebala je biti izgovorena druga: ‘Dubravka prima 30 tisuća eura, da joj se nađe svakog prvog u mjesecu.‘”

“Realno govoreći, to i nije plaća, nego numerički izražena poruka da se gonimo u vražju mater”, konstatirao je suprug. “Ili da odjebemo, ako ti je draža katolička varijanta.”

“Slažem se”, složila se građanka. “Iznos plaće Babe Mraz otprilike je jednak zbroju plaća pedeset medicinskih sestara u splitskoj bolnici.”

“Lijepo je znati da predstavnica Hrvata u Europskoj komisiji mjesečno zaradi sumu za koju prosječni Hrvat mora crnčiti tri godine”, nadovezao se muž.

“Zar to nije dovoljan razlog da Hrvati popizde?” opet se čudila građanka.

“A zašto bi popizdili kad ‘Dubravka šalje 700 milijuna eura‘, i to ‘pred Božić‘?” odrezao je suprug. “Što je pišljivih 30 tisuća eura plaće prema takvome blagdanskom poklonu? Nećemo valjda biti toliko sitničavi da superherojima, zahvaljujući čijim podvizima smo još uvijek živi, gledamo u novčanik. Kritika odnarođenog šljama nije u narodnom interesu.”

Građanka obožava kada joj je bračni partner sarkastičan, pa se izazivački osmjehnula i štipnula ga za unutrašnju stranu bedra. Ovoga je to inspiriralo, te je produbio misao:

“Hrvatska stvarnost toliko je gadna i okrutna da se Plenković, s punim pravom, odlučio od nje najoštrije distancirati. Potpuno je odlijepio i hoda šest pedalja iznad tla, od kamere do mikrofona, promovirajući vlastita postignuća. Dosad nije bilo premijera koji je uspješnije sabotirao suru zbilju. Shvatio je svoj mandat kao permanentnu propagandnu kampanju. Plenković toliko napora ulaže u reklamiranje svojih uspjeha da ne stiže postizati uspjehe. Shvaćaš?”

“Shvaćam”, potvrdila je građanka. “Zbog toga je staloženo objasnio kako se od ulaska u EU iz Hrvatske iselilo 230 tisuća ljudi, ali da će se, za razliku od prijašnjih emigranata, svi oni vratiti u dragu domovinu. Hoće reći: nisu pobjegli od siromaštva, nepravde, korupcije, inflacije, kriminala, socijalne nesigurnosti i rasula državnih institucija, nego su otišli zato da se vrate.”

“Upravo tako”, rekao je muž. “A oni koji su ostali, zahvaljujući Vladinim intervencijama, za koje premijer veli da su ‘voluminozne‘, gube svaki dodir sa surovom realnošću. Odgovoran narod dužan je ići ukorak s fantazijom vladara. Evo doslovnog citata: ‘Reagirali smo u tolikoj mjeri da većina naših sugrađana nije ni svjesna krize u kojoj živi.‘ Što kažeš?”

“Da, da, naročito toga nisu svjesni kada ih iz dućana transportiraju u stanice hitne pomoći, jer ih cijene dovode u predinfarktno stanje”, namrštila se građanka. “Ili kada krajem mjeseca prehranu svode na krumpir s češnjakom, kao mi. Ili kad penzioneri ranom zorom, da preduhitre smetlare, u jurišnim trupama obilaze kontejnere. Da i ne spominjem stanovnike Banije koji pune dvije godine nakon potresa i dalje spavaju u limenim kutijama…”

“Evo još jednog citata”, razigrao se suprug, upirući prstom u novinski članak. “‘Ljudima smo osigurali mirnu jesen i zimu, istu cijenu struje i plina. Pomogli smo svima: vrtićima, školama, fakultetima, gradovima, općinama, županijama, bolnicama. Nema kome nismo pomogli da troškovi energenata ne sruše temelje financijskog funkcioniranja.‘ A? Što kažeš?”

“Kažem da moraš biti imbecil da bi u to povjerovao”, rekla je građanka. “Ali izgleda da premijer vjeruje kako su hrvatski građani sposobni za takav podvig, da se ostvare kao imbecili.”

“U tome je bit reklame”, složio se muž. “A Plenković je boravak na vlasti shvatio isključivo kao priliku da djeluje kao portparol samome sebi. Poznato je da u tom slučaju sadržaj bez ostatka kapitulira pred imidžom i ustupa mu svoje mjesto. Strogo tehnički gledano, on se i ne bavi politikom, već marketingom koji se, zbog marketinških razloga, naziva politikom.”

“Što bi takav lik onda bio?” zamislila se građanka. “Kiseli hvastavac? A Vlada RH tegla puna sličnih primjeraka?”

“Može, nije loše”, osmjehnuo se suprug. “Bitno je samo da se integralno odbaci zbilja i ne petlja s polovičnim rješenjima. Za razliku recimo od Dalića, koji utakmice naše reprezentacije dobivene uz pomoć čiste sreće tumači kao dokaze nogometne veličine, Plenković negira same rezultate, predstavljajući nedvosmislene poraze kao grandiozne pobjede. Čovjek smatra da njegove državničke obaveze ne uključuju obaveze prema činjenicama.”

“I iz takve optike, naravno, ona blazirana marioneta iz Bruxellesa nije Dubravka Šuica koja mjesečno zarađuje više od pedeset medicinskih sestara, već Baba Mraz koja nam ‘šalje 700 milijuna eura‘ da uljepša Božić”, rekla je građanka. “Prosto mi je nevjerojatno da se jednome odraslom narodu prodaju priče za malu djecu, ispod nivoa braće Grimm!”

“Što možemo”, slegnuo je ramenima muž. “Znaš onu narodnu – krilatom konju se ne gleda u zube.”

“Smijemo li im barem jebati bajku?” pitala je građanka.

Novosti