KIŠ, UNA I BOSNA

Povezani članci

• HUEVOS DE ORO
• Slučaj proletera Boleta
• Jezik i nacionalizam: Lomača za Snježanu Kordić
• Asim Mujkić: Zločin je temelj svake nacionalističke politike
• Poezija: Dijaspora, još jednom
• ‘Neko će odgovarati i za srpske žrtve’

Možda najznačajnija stvar koju sam naučio od Kiša jeste osjećaj odgovornosti prema vremenu i društvu u kojem živim. Njegova etičnost, i moralna nepotkupljivost. Sve drugo mi je bilo manje bitno. Stil, ideje, metafore, fabule, to su samo šare na koricama zamišljene enciklopedije raspadanja, koju nikad nećemo dovršiti.

Negdje u nekom grmu bazge, pored Unadžika, pronašao sam zelenu kuglu ispunjenu vodom i zlatnim unskim pijeskom. Obala je mirisala na vodenu travu i ribu, na šaševe koji su polagano isplivavali na površinu sa padanjem vodostaja. Riblji miris obale nije bio stvaran, tako smo zamišljali da riba miriše, te kako on izlazi iz vode i uvlači se u bujnu vegetaciju punu skakavaca, komaraca, biljnih ušiju i noćnih leptirova. Miris je bio snažan, i kroz njega sam zamišljao riblji svijet, kojeg ću poslije naseliti ljudima i njihovim životima.

Prva bliskost su ribe, žabe i kornjače. Najprisniji osjećaj je kada držiš ribu u rukama. Nakon toga njen miris se satima zadržava na tvojim dlanovima, i to poslije halapljivo udišeš. Pastrmke su najljepše: potočna vretena sa crvenim i crnim pjegama po mišićavom tijelu. One imaju masno peraje, kao lipljenovi i mladice. Onaj ko ima masno peraje riblji je velmoža, dostojanstven, drukčiji od običnih klenova, mrenova ili škobalja. Onaj ko ima masno peraje uvijek je bio ukusniji od običnih riba. Čudan je taj osjećaj divljenja spram riba, ali je čudna i želja da to divljenje strpaš u stomak. Najčudesniji riblji organ su škrge, crvene, gotovo krvave i oštre sa malim zubcima na koje se lako možeš porezati. Zatim riblji mjehur pomoću kojeg održavaju stabilnost tokom kretanja, i neizbježne krljušti.

Kada čistiš ribu na vodi, krljušti se zavlače posvuda, po rukama, lijepe se za kožu, gube u odjeći kao da žele za trenutak produžiti sjećanje na svoj kratki život. Krljušti su sitna ogledala u kojima ljudi vide sebe, rijeku i sve ono što nastanjuje riječne obale, sedre, pjeskare, zelence ili dubljake. U njima vidimo koliko smo nezgrapni dok ronimo kroz vodu, jer je oblik ribe nenadmašan, atletski i lijep. U odnosu na ljudsko tijelo.

Ako si pravi ribar onda je teško dočekati jutro i izlazak na vodu. Pogotovo ako voliš mušičarenje, lov na wasser-kuglu i površinske muhe, jer je on noću prilično nemoguć, izuzev ako imaš vodomarov vid ili mjesečina osvjetljava vodu kao u Disneyevim filmovima. Strast ribolova je posebna, i ostaćeš njome opčinjen do kraja života.

Zelena kugla je bila ispunjena vodom, i zlatnim unskim pijeskom. To je bio Alepf u koji sam smjestio svijet svoga djetinjstva. To je tačka u vremenu i prostoru u kojoj se nalaze svi događaji, živa bića, predmeti i druge pojave u prirodnoj harmoniji. Prije svega tu je rijeka: voda i ribe. Trave, drveća i žabe. Kornjače koje sam otkrivao na obalama malih potoka što su tekli stotinjak metara prije sastanka sa Unom ili Krušnicom. Zmije će doći poslije, kada se odmaknem od vode i počnem istraživati kopno. Kada se popnem na brdo Hum gdje se nekad davno, prema Lopašiću, vadilo srebro. Na Ravnik koji se nalazi na vrhu Huma. I gdje će se za potrebe partizanskog filma iskopati duboki rovovi. Poslije snimanja obrastaju travom i u njima se skuplja kišnica i punoglavci. Neko je rekao kako su to rupe od avionskih bombi iz 2. svjetskog rata. Ta istina je bila nepobitna, vjerovali smo u nju kao u sunce, mjesec i Unu. Zelenu kuglu sam posudio od Borgesa. Kad kažem Borges pomislim na Danila Kiša. Kad kažem Borges mogu pomisliti i na scenu iz maja 1992. kada stojimo iza izrešetanih teretnih vagona na željezničkoj stanici u Bosanskoj Krupi, i gledamo kako gori zgrada željezničke stanice zapaljena mecima, što na svom zrnu imaju dvije boje: crvenu i crnu. Ne treba brkati boje na olovnoj košuljici metka sa onima koje nalazimo na tijelu potočne pastrmke. To su dva odvojena i nespojiva svijeta. Jer sam baš u toj zgradi, prije nego će biti zapaljena, iz nečijeg stana uzeo Borgesove Izabrane pesme (CKЗ, Beograd, 1982.), koje čitam zadnjih 19 godina.

Kad kažem Kiš sjetim se spavaće sobe svojih roditelja i bračnog kreveta na kojem sam za jedan dan pročitao knjigu 7000 dana u Sibiru Karla Štajnera. Bila je to 1983. godina. Prvo sam čitao Štajnera, a poslije sam na Radio Sarajevu – Treći program čuo neke Kiševe odlomke iz radio novele ili radio romana. Ono što me je oduševljavalo jeste fraza koja se ponavljala: Gospodine moj! To je onaj bljesak, začuđenje (kaže Kundera) koje osjeća čitalac tokom čitanja, iako svoj osjećaj ne želi, niti može objasniti.

Glas glumca je bio dubok i upečatljiv. Uzvišenost, patetika i iskrenost. Priča je bila čudnovata sa atmosferom koja me natjerala da počnem tražiti Kiševe knjige. Bilo je to davno, otad sam pročitao more suvišnih knjiga koje sam hitro ekskomunicirao iz memorije. I poslije sam shvatio kako se sve napisane važne knjige (i one u začetku) spajaju u jednu veliku enciklopediju kao stanice u Jugoslavenskom redu vožnje željezničkog, autobuskog, brodskog i avionskog saobraćaja Eduarda Sama. I kako se jedino takvom novom enciklopedijom mogu objasniti, prevazići devedesete godine na brdovitom Balkanu, u Bosni i Hercegovini. Premostiti rat i njegove užase tako što ćeš uhvatiti kontinuitet sa prošlim vremenom, a ta prošlost, za sve one koji su bili u ratu, sada i uvijek će biti vrijeme do aprila 1992. Magična granica veća i od Berlinskog zida. Što je utopijski poduhvat, most kroz vrijeme i prostor, most preko kojeg niko neće proći, virtualni most od riječi kojim će se dva vremena spojiti kao dvije vode. Jer most je ionako samo mjesto privremenog boravka, na mostu se ne živi.

Možda najznačajnija stvar koju sam naučio od Kiša jeste osjećaj odgovornosti prema vremenu i društvu u kojem živim. Njegova etičnost, i moralna nepotkupljivost. Sve drugo mi je bilo manje bitno. Stil, ideje, metafore, fabule, to su samo šare na koricama zamišljene enciklopedije raspadanja, koju nikad nećemo dovršiti. Kao boje rijeke Une kojih ima na desetine, a one se dalje granaju u stotine nijansi. Kao boje u zelenoj kugli gdje će stati cijeli jedan iščezli svijet. Sa ribama, žabama, kornjačama, i zmijama. I tu će biti najmanje mjesta za ljude i njihove biografije. Biće to jedna lična i, možda, nebitna priča, u kojoj se nevažnost prepliće sa aspiracijom predstavljanja svega – najjačim nagonom stvaranja, napisao je Bruno Schulz u knjizi Republika snova. Ukratko, bilo bi to o ribama i gradu, o ribama i ljudskom zlu. O travama i unskim lađama, i ratnom zločinu, jer je nemoguće napisati knjigu samo o rijeci i biljkama. Pokušao sam pobjeći od etičke književnosti bivajući njome zasićen, i, naravno, nisam uspio, da bih razumio kako je to (za mene) jedini mogući način pisanja, nakon Omarske i Srebrenice. Ako želim biti iskren prema književnosti. To je moj Aleph, Red vožnje i Enciklopedija. Zvuči gotovo nestvarno: Kiš, Una i Bosna. Enciklopedija traume.

Objašnjenja:

Pjeskar – dio rijeke čije dno je od žutog pijeska.

Dubljak – riječna dubina.

Zelenac – na nekim mjestima rijeka pravi bazene, mala jezera zelene boje, otud lokalizam zelenac.

Maribor 2012 – zivljenjenadotik