KINA NA UDARU – STVARNOST ILI…

Izdvajamo

• Kako i zašto (uvijek to isto pitanje: zašto?) skršiti Kinu? Na pitanje: zašto, lako je odgovoriti. Zato što bi Kina, zaokupljena vlastitim problemima, pritisnuta – ovako ili onako - od strane Zapada, bila prisiljena dići ruke od Rusije. Time bi bilo olakšano, prvo, slamanje Rusije koja na dugi rok, prepuštena sama sebi, ne bi mogla parirati ujedinjenom Zapadu (pri čemu joj simpatije Trećeg svijeta ne bi bile puno od koristi) i, drugo, ‘posvetiti’ se slamanju Kine u idućoj fazi, jer se nakon sloma Rusije Kina ne bi imala na koga osloniti (ni njoj političke simpatije Trećega svijeta ne bi mogle bitno pomoći). Ostvarenjem i prvoga i drugoga cilja bio bi otvoren put prema konačnom inauguriranju Sjedinjenih Država (s Evropskom unijom i dalje u ulozi skutonoše) kao jedine i neprikosnovene svjetske super sile s ‘bogomdanim’ pravom uređivanja svijeta po svojoj mjeri.

Povezani članci

• Reuf Bajrović: Izetbegović u Mostaru prodaje državu za večeru
• Demonstracije – odgovor na nasilje nad zakonima!
• Zločin i hazna
• Treba li tome išta dodati?
• Izborna trka počela
• I zvanično – povratak u 90-te

Foto: šg

S toga stanovišta politika slamanja Rusije i Kine nije prihvatljiva, jer ona vodi svijet u kaos neviđenih razmjera i ostavlja na sceni samo jednog ‘glavnog glumca’ koji je do sada mnogim svojim postupcima pokazao i dokazao da te svoje glavne uloge nije dostojan. Dapače, da je u njoj opasan.

Piše: Tomislav Jakić

Mjesecima već trezveniji analitičari u svijetu, oni koji nisu dozvolili da budu bilo (pot)kupljeni, bilo prisiljeni onim što nazivamo egzistencijalnom ucjenom, upozoravaju kako je krajnji cilj u suočavanju Zapada i Istoka – Narodna Republika Kina. Mada trenutno bijesni rat na tlu Ukrajine, klasični tzv. predstavnički rat što ga zapadne sile, opskrbljujući Ukrajinu ne samo oružjem, nego i instruktorima, vode protiv Rusije. No, američko-ruski sukob u Ukrajini tek je prividno u prvome planu, krajnji je cilj Kina, mada – to tek onako usput – hrvatski predsjednik u svojem viđenju svijeta vidi ključne uloge samo za Amerikance i Ruse, za Kineze – ne.

Počelo je zaista s Rusijom, odnosno s demonstracijama na Majdanu i protjerivanjem legitimno izabranog šefa ukrajinske države, nastavilo se s američkim kadroviranjem vrha ‘nove Ukrajine’, slijedio je od Rusije organizirani referendum na Krimu i njegovo uklapanje u državni teritorij Rusije, nakon čega je krenuo val proturuskih sankcija. U tome nedvojbeno su vodeća snaga bile Sjedinjene Države, dok se Evropska unija zadovoljila (ili je bila na to prisiljena?) ulogom poslušnog izvrštelja postavljenih zadataka, što će reći provođenjem rusofobnih mjera zaogrnutih ruhom reciklirane hladnoratovske politike ‘obuzdavanja’ (nekada Sovjetskog Saveza, sada Rusije).

Time je, međutim, Zapad uspio ostvariti ono što se obično opisuje izrekom: tjerali lisicu, istjerali vuka. Pritisnuta sankcijama koje – doduše nikako nisu postizale željeni učinak – Moskva se okrenula prema Pekingu. Pa je tako Zapad svojim maksimalnim angažmanom u sukobu ‘demokracije i autokracije’ (kako je prikladno preimenovana politika obuzdavanja) uspio dovesti do onoga čega su se godinama pribojavali svi njegovi stratezi. Dao je odlučujući poticaj stvaranju osovine Moskva – Peking, savezništvu i partnerstvu između Rusije i Kine.

Zašto su se oni na Zapadu koji znaju i hoće objektivno prosuđivati i dugoročno procjenjivati toga bojali? Odgovor je jasan. Riječ je s jedne strane o najvećoj zemlji svijeta, jedinoj u posjedu oružja kakvog u ovome trenutku još nitko drugi nema, a s druge strane o najmnogoljudnijoj državi svijeta što je na pragu da postane vodeće svjetsko gospodarstvo. Njihov je savez ne samo nepobjediv, nego ima i potencijal onoga što Zapad (čitaj: Amerika) godinama radi širom svijeta – nametanja rješenja, mijenjanja – najkraće rečeno – političke karte svijeta.

Nakon što je Rusija, kršeći međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih Naroda (bez obzira na sve ono što je prethodilo, a što se danas prešućuje, mada je takvo prešućivanje neoprostivo) vojno upala u Ukrajinu i zaglibila u ratu koji se ne odvija ni prema zamislima Kremlja, ali ni prema očekivanjima Washingtona i NATO (osobito nekih njegovih militantnih članica), nakon što se Kina nije htjela odreći partnerstva s Rusijom, dapače sve ga je više naglašavala, što se Zapad primjetnije poigravao s Tajvanom kao s asom u krajnje opasnoj igri nadmetanja s Pekingom, na Zapadu su prelomili: glavni je neprijatelj Kina i Kinu treba skršiti, jer ona ugrožava ‘naše demokratske vrijednosti’ (Rishi Sunak, novi britanski premijer), masovno krši ljudska prava, prijeti destabilizacijom cijeloj indi-pacifičkoj regiji i da dalje ne nabrajamo. Dakle, pitanje je: kako skršiti Kinu?

Ovo što slijedi niz je zaključaka i pretpostavki, koliko logičnih, toliko oslonjenih i na čvrste indicije, ali bez konačnih i nepobitnih dokaza. Pretpostavke, dakle, koje vrijeme može bilo potvrditi, bilo opovrći. Kako, međutim, smatramo zanemarivom mogućnost da će ih tjedni i mjeseci što su pred nama opovrći, čini nam se kako ima smisla iznijeti ih već danas.

Kako i zašto (uvijek to isto pitanje: zašto?) skršiti Kinu? Na pitanje: zašto, lako je odgovoriti. Zato što bi Kina, zaokupljena vlastitim problemima, pritisnuta – ovako ili onako – od strane Zapada, bila prisiljena dići ruke od Rusije. Time bi bilo olakšano, prvo, slamanje Rusije koja na dugi rok, prepuštena sama sebi, ne bi mogla parirati ujedinjenom Zapadu (pri čemu joj simpatije Trećeg svijeta ne bi bile puno od koristi) i, drugo, ‘posvetiti’ se slamanju Kine u idućoj fazi, jer se nakon sloma Rusije Kina ne bi imala na koga osloniti (ni njoj političke simpatije Trećega svijeta ne bi mogle bitno pomoći). Ostvarenjem i prvoga i drugoga cilja bio bi otvoren put prema konačnom inauguriranju Sjedinjenih Država (s Evropskom unijom i dalje u ulozi skutonoše) kao jedine i neprikosnovene svjetske super sile s ‘bogomdanim’ pravom uređivanja svijeta po svojoj mjeri.

Sada dolazi pitanje: a kako to ostvariti? I dalje smo, naglašavamo, na terenu pretpostavki. Polazna je točka politika tzv. nulte stope tolerancije prema zarazi, što je Kina nastoji (i do sada je i uspijevala) provoditi drakonskim mjerama, blokiranjima višemilijunskih gradova, prekidanjem prometa, pa i golom prisilom. Naravno, da ‘iza kulisa’ u Kini raste nezadovoljstvo tim potpunim poremećajem dosadašnjeg normalnog života, pogotovo što to traje već pune dvije godine. Nezadovoljnom, frustriranom čovjeku, prisiljenom da ostaje danima, pa i tjednima unutar svoja četiri zida, nerijetko lišenom i opskrbe osnovnim namirnicama, malo ili ništa znači podatak da je broj umrlih od covida19 u Kini neusporedivo manji od onoga u Sjedinjenim Državama (gdje je umrlo više od milijun ljudi!) Usporedi li se broj umrlih s brojem stanovnika, Kina je najvjerojatnije najuspješnija zemlja u borbi s pandemijom. Taj podatak, međutim, naglasimo još jednom, malo znači čovjeku blokiranom u stanu, odnosno kući, bijesnom i na rubu živaca. I taj prosječni, iznervirani Kinez potencijalno je najjače oružje u destabiliziranju Kine.

Pa kada se dogodi da u požaru u jednoj od blokiranih zgrada u jednome od blokiranih gradova pogine nekoliko ljudi, je li teško lansirati glasinu kako bi oni ostali na životu da su vatrogasci na vrijeme stigli i imali pristup do nebodera; a nisu – zbog blokade? I je li teško tu glasinu proširiti društvenim mrežama? Ne, ni jedno, ni drugo nije teško i jedno i drugo je napravljeno. Sjeme nezadovoljstva koje je klijalo pojedinačno, uspješno je presađeno u masu na ulicama i raširilo se Kinom. Usamljene demonstracije protiv mjera rigorozne borbe s pandemijom događale su se i do sada. Sada, međutim, prvi se puta čuju zahtjevi da vođa države i Parije, Xi Jinping odstupi i da se Komunistička partija odrekne svoje uloge vodeće snage u društvu. Nikada do sada u Kini tako nešto nije zabilježeno.

Svjedočimo li još jednom ‘ukradenom’ protestu (kao što je bio slučaj i u Siriji, i u Ukrajini, da ostanemo samo na ta dva primjera)? Vrlo vjerojatno, pogotovo ako se pogledaju snimke demonstracija što ih zapadne televizije maksimalno eksploatiraju i ako se na njima uoči kako u skupinama demonstranata postoje pojedinci koji izvikuju parole, što ih mnoštvo onda prihvaća. U pitanju je organizacija; i to nije pretpostavka, to je očito. Kineski mediji, kako oni namijenjeni domaćoj javnosti, tako i oni usmjereni prema svijetu, o prosvjedima šute. Danima. Očekivano, mada ta šutnja u eri interneta i društvenih mreža nije više nikakav jamac uspješnosti sakrivanja bilo čega od javnosti. No, publicitet što ga prosvjedi dobivaju na Zapadu, solidariziranje službene Amerike s prosvjednicima, već citirana izjava britanskog premijera, sve to govori da su stvar u svoje ruke uzeli stručnjaci i da primjenjuju već spomenuti oprobani i uspješni recept ‘krađe’ nezadovoljstva i njegovoga kanaliziranja u smjeru koji onim prvim nezadovoljnicima nije bio ni na kraj pameti.

Što bi se postiglo destabiliziranjem Kine? I još jednom: na terenu smo pretpostavki. Kao prvo, Rusija bi ostala bez snažnog oslonca, a – kao drugo – Kina bi ostala bez partnera u kojega bi se, ma koliko on bio možda čak i oslabljen – mogla pouzdati. Ukratko: sudbina rusko-kineskog partnerstva bila bi zapečaćena. Što bi značilo da Zapad može mirno ‘dovršiti posao’ s Rusijom, svesti je u one okvire što su mu prihvatljivi (regionalna sila, bez ikakvih globalnih ambicija), ili čak – u najoptimističnijem scenariju (iz zapadne perspektive – naravno) – dezintegraciju Rusije. Nakon toga na red bi došla Kina, mnogonacionalna zemlja koja ionako povremeno ima problema sa zatomljenim, odnosno potisnutim nacionalizmom ovoga, ili onoga naroda, da pri tome Tibet ostavimo po strani. Drugim riječima: kreatorima ‘novoga svijeta’ smiješila bi se i mogućnost dezintegracije Kine.

Koliko god sa stanovišta i međunarodnoga prava i ljudskosti sadašnje ponašanje Rusije u odnosu na Ukrajinu nije prihvatljivo (pri čemu se ne bi smjelo zaboraviti ni ponašanje Kijeva kroz niz godina prema svojim rusofonim stanovnicima, a pogotovo prema pobunjim oblastima na istoku zemlje), koliko god da kineska politika posvemašnje kontrole stanovništva i radikalnog suzbijanja svakoga nezadovoljstva, pogotovo dovođenja u pitanje društvenog poretka, nije kompatibilna zapadnim standardima, toliko je istina da postojanje i Rusije i Kine (bez obzira na to kakve su) predstavlja značajnu (zapravo: jedinu) branu uspostavljanju hegemonije vodeće sile Zapada nad cijelim svijetom.

S toga stanovišta politika slamanja Rusije i Kine nije prihvatljiva, jer ona vodi svijet u kaos neviđenih razmjera i ostavlja na sceni samo jednog ‘glavnog glumca’ koji je do sada mnogim svojim postupcima pokazao i dokazao da te svoje glavne uloge nije dostojan. Dapače, da je u njoj opasan.

Zaključka ovome razmišljanju ne može biti, jer dobrim je dijelom zasnovano na pretpostavkama, a donositi čvrste zaključke na osnovi pretpostavki bilo bi i neozbiljno i neodgovorno, koliko god da se takvo ponašanje uobičajilo u svijetu u kojemu živimo. Završimo ipak sa činjenicama. Činjenica je, prvo, da je Kina na udaru; drugo, da Peking to shvaća i da se s time neće pomiriti. Govori o tome izjava predsjednika Xi Jinpinga kako su Rusija i Kina ‘ojačale komunikaciju i koordinaciju’ te ‘demonstrirale snažnu otpornost kinesko-ruske energetske suradnje i široke razmjere sveobuhvatnog kinesko-ruskog partnerstva u koordinaciji za novu eru.’ I treća je činjenica, a što je očito iz ove izjave, inzistiranje na ‘koordinaciji (kinesko-ruskoj) za novu eru’. Pametnome dosta.