Kilava država na žetone i žetončiće

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 17.10.2019. u 13:05

Povezani članci

foto: Jutarnji List

Hrvatski premijer Andrej Plenković je u izvješću o stanju nacije – američkom plagijatu, koji se u RH otprije neku godinu zove izvješće o radu vlade u prošlih godinu dana – u tzv. Visokom domu je potegnuo „adut iz rukava“ da bi anulirao u javnosti razloge za tzv. cirkularni štrajk u osnovnim i srednjim školama te najavljeni u visokom obrazovanju: ponudio je prosvjetnim sindikatima, ali i svima ostalim u državnim i javnim službama, povećanje osnovice plaća za 6,12 posto u tri obroka od siječnja 2020. To je za 0,1 posto više no što traže prosvjetari, ali su ga sindikati glatko odbili budući da ponuda ne rješava temeljni problem: povećanje najnižeg koeficijenta za složenost posla u državnim i javnim službama. Razlike bi ostale na učiteljsku štetu, jer dva posto po obroku na 100 kuna u opipljivoj kešovini nije isto što i dva posto na 500 ili 1000 kuna. Sindikati pak drže da ponuda može biti polazište u pregovorima o povećanju osnovice. I ništa više ili manje. Nisu ih impresionirali ni ukrasni dodatci Plenkovićeve ponude: povećanje neoporezivog dijela plaće s 3800 na 4000 kuna i obećanje (nepoznatog iznosa) o povećanju minimalne plaće, uz uvjet da se – radi pokrića tih izdataka – odustaje od obećanog u HDZ-ovoj predizbornoj kampanji sniženja PDV-a s 25 na 24 posto.

Piše: Marijan Vogrinec

Nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ i – nekima nažalost – dvadesetak već godina (od 2000., s kraćim prekidom zbog afere s pijanstvom) izborno suđeni svakom četvrtom žitelju RH, jer ima prebivalište u Zagrebu, Milan Bandić, sada je iskoristio i prosvjetni štrajk za „moj obračun s njima“, pa to što je, kao, stao na stranu učitelja, a protiv ministrice Blaženke Divjak i osramoćenog dijela bivšeg HNS-a u promiskuitetnom braku s HDZ-om na vlasti samo je krinka za višekratno već kompromitiranu strategiju tzv. opasnih namjera. Naravno da Bandić nije otkrio Ameriku tvrdnjom na brzinski sazvanoj presici kako država ima novca za učitelje i da HNS-ova ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak neće biti upamćena po reformskoj sposobnosti i rezultatima pozitivnih promjena u najvažnijem resoru za budućnost jedne zemlje, da je kurikulno-reformska tzv. škola za život masovan i unaprijed propao eksperiment s cijelim naraštajima djece i mladeži. Prvog dana tzv. cirkularnog štrajka u osnovnim i srednjim školama do ispunjenja zahtjeva o šest posto višem koeficijentu za složenost poslova u toj djelatnosti – što vlada u postupku mirenja sa sindikatima nije prihvatila – Bandić je u svom osebujnom stilu poručio premijeru Andreju Plenkoviću: „Lupite šakom o stol i riješite problem još danas“. Učiteljima veće plaće, zaslužuju, ministrici Divjak odmah ispisati „mostovsku“ otpusnicu iz vlade, a HNS najuriti iz vladajuće koalicije.

Glede i u svezi, je li, učitelja, dok se štrajk još grijao kao prijetnja na tihoj pregovaračkoj vatri, pokazao je kako riješiti učiteljski problem: za 700 je kuna ili 17 posto povećao od 1. rujna plaće učiteljima u školama, kojima je osnivač Grad Zagreb. Za posljednjeg je glasanja u tzv. Visokom domu iz „tehničkih razloga“ ostavio sat-dva svojih 13 žetončića izvan sabornice i pripremljene HDZ-ove odluke nije bilo moguće prihvatiti, jer više nije postojala vladajuća tzv. stabilna većina. Bila izravna poruka premijeru: „Bez zastupničkih ruku mojih iz Kluba Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti, koalicijska vlast više ne funkcionira, pa…“ HDZ-ovi su šefovi Kluba zastupnika Branko Bačić i Hrvatskog sabora Gordan Jandroković mogli samo gutati knedle, muljati novinarima nebuloze tipa sve je u redu, sve je pod kontrolom, iako su se strah i neizvjesnost dali rezati nožem. HNS Ivana Vrdoljaka je, pokazalo se, apsolutno nevažan koalicijski adut, ako Bandić povuče ručnu unatoč tomu što formalno nije član neprirodne družbe na vlasti. Ali, ne bez vrlo opipljive računice, vladi drži fenjer.

Samaritanac Milan Bandić

Realno, uzevši u obzir stanje zdravlja i odnose na razmrvljenoj političkoj sceni RH, Plenković i Bandić zapravo bez konkurencije vladaju državom i jedan bez drugoga ne mogu se održati u sedlu, odnosno jedan drugom interesno su najveći (ne)prijatelji. „Naš Milan“, kako su mu svojedobno tepali na Radiju Sljemenu, politički je lisac koji bolje od konkurenata znâ kada i kako treba zategnuti uže oko vrata saborskoj tzv. stabilnoj većini, jer je u prednosti u odnosu na premijera: može izvoljevati i ucjenjivati, pa priprijetiti ili se ulizivati (uglavnom javnim novcem) kad procijeni da mu to donosi političke bodove i bilda javni rejting, može i vrijeđati novinare jer znâ zašto institucije vlasti moraju ostati kuš. Premijeru to nije dopušteno, jer kao prvi/najodgovorniji za državu nema komociju Bandićevog odstupa ni u stranci niti na radnomu mjestu. Uvijek je lakše zahtijevati, nego dati, ali i dati je lako, ako radi osobnog dobitka daje – tuđe. Kao u slučaju kada zagrebački učitelji fasuju „Bandićevih“ 17 posto veće plaće dok toj branši vlada nudi dvaput po dva posto, a sindikati neizvjesnim (!?) štrajkom žele izboriti tek šest posto.

Samaritanac Milan Bandić s natprosječnim osjećajem za pravdu? Ma dajte… Prije će biti – odavna ga prepoznali oponenti iz civilnog društva i dijela političkog spektra, ad hoc inicijativa za obranu od devastacija grada, arčenja javnog novca, neukusa, etc. – natprosječan, svim mastima premazan politički poduzetnik populističkih manira. Kao toliko puta dosad i ne samo uoči izbora. Koji sâm sebi javno pripisuje znanja i sposobnosti veće od onih što se stječu na najprestižnijim svjetskim univerzama, gdje bi „mogao predavati politiku i ekonomiju“. Ako i kada treba, Bandić će s ideološki ucrnjenim Zlatkom Hasanbegovićem prognati maršala Josipa Broza Tita s najljepšeg trga u hrvatskoj metropoli, a potom s Maršalom na reveru i viđenim antinacifašistima marširati Jarunom te sa saborskim zastupnikom romske i tucet inih narodnih manjina graditi muzej u Uštici u spomen na ustaški genocid nad Romima. Pojest će snijeg sa Zimskom službom, lopatati ga na igralištu u Kušlanovoj, penjati se na Sljeme, u čizmama gaziti blato po Kozari boku, ali i spavati u istražnom apartmanu s rešetkama u Remetincu…

Nema toga što „naš Milan“ ne zna i ne može ili netko od pretendenata na njegov tron/utjecaj zna i može bolje. Učestalost njegovih mandata (šesti u tijeku) u gradu s proračunom – blizu 10 milijardâ kuna godišnje – većim od svih lokalnih/regionalnih samouprava zajedno i standardom građana o kojem će najveći dio RH još dugo samo sanjati, daje toj prepotenciji i neku težinu. Makar ona i neugodno vonjala po navodno cca 200-3000 prijava i tužbi što ih institucije koje samo rade svoj posao navodno drže u ladicama, pardon – u postupku. Neke su već zastarjele. I još će neke.

Bandić, nije tajna, ima velike, neki tvrde megalomanske, milijarde nečeg vrijedne planove s tzv. Zagrebom na Savi, zagrebačkim Manhattanom ili Gradom u Gradu na cca 1,1 milijuna četvornih metara elitnog prostora u koji je nakon potpisivanja tajnog memoranduma za posjeta glavnom gradu Emirata odlučio pripustiti vreće arapskih petrodolara (tvrtka Eagle Hills milijardera Mohameda Ali Alabbara), ali mu je na putu, smeta mu graditeljski ministar i vladin potpredsjednik Predrag Štromar (HNS), jer poprijeko gleda na njegove zamisli o ciljanoj promjeni GUP-a Zagreba. „Ostvarit ću to, pa makar poginuo!“ – inati se velikom građanskom otporu tom projektu. Neizravno prijeti i premijeru i vladi. Na svoju je ruku već premjestio na savski nasip golem betonski križ u spomen na posjet pape Ivana Pavla II., seli Hipodrom i igralište NK Lokomotive, želi sravniti sa zemljom Zagrebački velesajam… „Imao sam čast otići 60 kilometara u pustinju najbogatijem čovjeku Dubaija“, zborio je gradonačelnik Zagreba, opijen Alabbarovim bogatstvom, „koji je težak 6,5 milijardi tisuća dolara, ponovit ću: šest i pol milijardi tisuća dolara. Znate li vi koje su to pare!?“

E, sad će tu neki Štromar – gubitnik na varaždinskim izborima za župana, koji bi potom morao na burzu rada da nije u ime Ivana Vrdoljaka (znanog po bagateliziranju „Plenkovićeve Titanik-vlade“) ispisao HNS iz SDP-ova tabora te ga upisao u vladajuću HDZ-ovu koaliciju i izazvao dramatičan raskol u stranci. Viđeniji su narodnjaci osnovali stranku Glas. Predrag Štromar je kod Plenkovića honoriran sinekurom ministra graditeljstva i vladina potpredsjednika, a formalno nezavisna je HNS-ova Blaženka Divjak postala ministricom znanosti i obrazovanja. Vrdoljak se obreo u koalicijskoj Koordinaciji, a petero lojalnih saborskih zastupnika (četvero, po prebjegu potpredsjednice Marije Puh među žetončiće Milana Bandića) poslušno je nastavilo dizati ruke u korist HDZ-a. Veći broj nižerangiranih lojalaca se udobno uhljebilo u državnim poduzećima, ministarstvima, agencijama, etc., sve do skandalom prozvanog ovih dana zbog sukoba s djelatnicima HNS-ovog direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Dubravka Ponoša.

„HNS će zadnji izaći iz koalicije (sad prijete premijeru, ako prosvjetari ne dobiju veće plaće, op. a.), jer su slatke foteljice potpredsjednika vlade, ministrice, državnih tajnika, Janafa, itd.“ – ruga se Bandić družbi koju se i prije raskola posprdno u politici i javnosti nazivalo trgovačkom strankom. „Korbačem će ih tjerati iz vlade, jedino korbačem! Mi ne govorimo da ćemo izaći iz koalicije, jer nismo ni potpisali nikakav ugovor, osim suradnje na projektima. Ovo je (reforma školstva, op. a.) projekt nad projektima, projekt na kojem inzistiramo. Ne uvjetujemo ništa, jer to je za razumnog čovjeka conditio sine qua non, to je uvjet svih uvjeta, ne moj prema premijeru ili Stranke rada i solidarnosti prema HDZ-u, vladajućoj stranci vladajuće koalicije, nego u ime pameti, u ime hrvatske budućnosti, u ime naše djece. Za prioritete zemlje mora biti novca, a prioriteti su demografska obnova, obrazovanje, rad i zapošljavanje.“

Prosvjetni je tzv. cirkularni štrajk jamačno dobro sjeo svim akterima u inače disfunkcionalnom političkom sustavu – ma kako ga se svi groze, osim roditeljima koji „razumiju učitelje“, ali nemaju kamo s djecom, te prosvjetara kojima populistički manipuliraju i vlast i sindikati – jer će biti najkomotnije istjerivati „razum i pravdu“ preko tuđih leđa i na tuđi račun. Nitko tu nije osobito ozbiljan, kakvim se prikazuje javnosti i onima s druge strane barikade. Da je HDZ-u uistinu stalo do odgoja i obrazovanja kao državnog prioriteta No. 1, tzv. kurikularnu reformu ne bi prepustio HNS-u, gotovo beznačajnom koalicijskom partneru, gdje projektni stožer vode dvojica inženjera (Vrdoljak – elektrotehnika, Štromar – graditeljstvo) i Blaženka Divjak, sveučilišna matematičarka iz Varaždina. Da je HNS-u i ministrici stalo do toga što Milan Bandić populistički demagogizira frazom o „hrvatskoj budućnosti u ime naše djece“, problem učiteljskih plaća bio bi riješen netom po preuzimanju projekta tzv. škole za život.

Žetončići samo trebaju kihnuti…

SDP-ov potpredsjednik i bivši ministar zdravstva Rajko Ostojić precizira: „Da je htjela, da je razmišljala, da je imala sluha, da je htjela pomoći učiteljima, ministrica je problem plaća mogla riješiti u svibnju prošle godine kada je potpisala granski kolektivni ugovor“. To otprilike tvrdi i Bandić, ali iz sasvim drugih razloga. SDP-u je važno opstruirati HDZ, ma kako dobre poteze vlada povlačila, a Bandiću disciplinirati HNS i ministra graditeljstva radi nezajažljivih interesa, je li, glede i u svezi megalomanije s arapskim petrodolarima radi ostvarenja zagrebačkog Manhattana. HDZ treba namignuti Predragu Štromaru, a on zažmiriti na Bandićeve ideje o promjeni GUP-a grada Zagreba. Pa, ako ne ide milom… Žetončići samo trebaju kihnuti, pa će premijer Plenković smjesta posegnuti za aspirinom, a dok je njihova zdravlja, imun je na sva (ne)moguća HNS-ovih kihanja i šmrcanja. Jer, treba li birati između četiri i 13 (zastupničkih ruku), uvijek je probitačnije imati 13. Itekako su toga svjesni i Bandić i Plenković, ali i Vrdoljak i Štromar, kojih više nema izvan promiskuitetnog braka s HDZ-om. Zato HNS neće izaći iz koalicije ni Štromar blokirati izmjene GUP-a.

„Ne razmišljam o ministru Štromaru“, kazao je Milan Bandić televiziji N1 Hrvatska, „bolje je da on razmišlja o gradonačelniku Zagreba, jer svi su ministri zahvaljujući 13 ruku Stranke rada i solidarnosti, ali neka svatko radi svoj posao. Nitko ne treba strahovati, a gradonačelnik još manje. Treba samo raditi i biti istinski partneri na dobrobit građana grada Zagreba i građana Hrvatske. Stranka na čijem sam čelu ne traži fotelje, nego bolji život za građane. Bio bih sretan da i ljudi izvan Zagreba žive kao građani Zagreba. No, dok se ne razbole ili ne počnu kihati zastupnici Stranke rada i solidarnosti (kao što su neki dan upozoravajuće sat-dva kihali izvan sabornice i time urušili tzv. većinu, spriječili glasanje, op. a.), ministri su na funkciji. Ako bi zastupnici otišli na ručak jedan petak kada se glasa, više nisu ministri. Ali ja o tome ne razmišljam, ne treba o tome razmišljati, nego kako nešto zajedno napraviti, a ne jedan drugome napakostiti. Mi međusobno ovisimo kao partneri. Ja nikada ništa ne uvjetujem (sic transit, op. a.), ali neću ni prihvatiti da uvjetuju drugi. Bez 13 ljudi iz Stranke rada i solidarnosti nemaju većinu u Saboru, ne može proći nijedna točka, to je istina, ali ne znači da ćemo mi to napraviti. Očekujem partnerski odnos i razumijevanje.“

Poruka više no jasna svima, u svim nišama društveno-političke piramide o tomu kako funkcionira država na žetončiće, tko koga drži za neku stvar i kakva su pravila igre kad „u ime i na korist budućnosti naše djece nitko nikoga ne ucjenjuje“. Pa ni žetonskim kihanjem, je li, niti šmrcanjem? Na toj je valnoj dužini i HDZ-ova poruka HNS-u kako se ne da impresionirati prijetnjom o izlasku iz koalicije i neglasanjem za proračun za 2020. ne budu li prosvjetarima povećane plaće, jer Plenković komotno može kupiti zamjenske žetončiće. I opet je tog petka sve O.K. Na suhom kruhu ostat će i demokracija, ne samo Vrdoljakovi luzeri, izgubi li premijer živce – a ionako ih više gotovo i nemao – pa učiteljima uvede radnu obavezu i time naprasno ugasi tzv. cirkularni štrajk. Dokazano vjeran svim stranačkim šefovima, jedini „vitez“ (čuvara Groba jeruzalemskog) u tzv. Visokom domu, potpredsjednik Željko Reiner „viteški“ je podboltao demonstriranu HDZ-ovu sigurnost u stabilnost saborske većine i navodnu spremnost na prijevremene parlamentarne izbore: „Hoćemo li uzeti novac liječnicima i medicinskim sestrama, vatrogascima, policajcima, vojnicima… da bismo dali nekom drugom (učiteljima, op. a.)?“ Gadna demagogija.

Ne treba uzeti jednom siromahu da bi se dalo drugom siromahu, ali uzeti preplaćenom da bi se dalo potplaćenom, e to bi bilo u redu. I moglo bi se, da je političke svijesti i savjesti. Kao što se „Vitez“ Reiner nije sjetio prazne sabornice, gdje se ni za kakav građanima koristan rad – čak sa šegrtskom školom te urođenim smislom za bezobrazluk i prostakluk, mjesečno inkasira između 18.000 i 25.000 kuna. Sjedio u klupi, ne sjedio. K tomu pravo na dužnosničkih šest (puna plaća) plus šest mjeseci (pola plaće), dok se „siromah“ ne snađe za posao. Ako nema pravo na povlaštenu mirovinu, što ni u jednom od ta dva prava ne vrijedi za tzv. običnog šljakera, učitelja ili medicinsku sestru kojima poslodavac iz bilo kojeg razloga prekine ugovor o radu. I pola saborske plaće previše je u odnosu na cijenu složenosti posla, stručnu spremu i zadaće učitelja, triput manje plaćenog od „uvaženog zastupnika“. Manje i od radnika u ugostiteljstvu i turizmu, građevini, etc.

Ima se gdje uzeti kad bi se baš moralo uzimati, a ne mora se. Tek, valja pošteno odraditi državne prioritete. „Vitez“ se također nije sjetio ni triju najpovlaštenijih kategorije korisnika javnog novca, koje „ne smije“ ili se ne usudi dirati nijedna vlada – političari, ratni veterani i Katolička crkva – iako ne pridonose gospodarskom razvitku i ne pune državni proračun, osim zanemarive participacije u PDV-u. Država na žetončiće ne samo da nije kadra naći zajednički nazivnik između potreba i mogućnosti nego ni prioritete, koji uistinu jamče tzv. budućnost našoj djeci. Ne radi se samo o Bandićevim žetončićima, kojima može iskamčiti od HDZ-a praktično što god želi, jer i premijeru i stranci drži glavu iznad vode, nego i o žetonima iz interesne/trgovačke zbrda-zdola koalicije što udobno participiraju u HDZ-ovoj vlasti „radi stabilnosti zemlje“. Sic transit.. A vlast je slast, kažu. Bez te bi koalicije jedan Branimir Glavaš, Branko Hrg, Darinko Kosor, Radimir Čačić, Milorad Pupovac, Furio Radin, Milorad Batinić, etc. bili marginalci plutajućih zastupničkih ruku što pojedinačno nikom ne trebaju niti bi što značile. Opstaju u politici samo zahvaljujući milosti stranačkih krojača prolaznih mjesta na listama i relativnom izbornom pobjedniku. A svi imaju apetite, koje premijer ne može utažiti ni da raspolaže dvostruko debljom kesom javnog novca. I zato država na žetone iritantno trokira te po logici stvari ne može funkcionirati.

Pitanje za milijun eura: koga će se premijer Plenković odreći, pa makar riskirao prijevremene parlamentarne izbore – Vrdoljaka i Štromara zbog ucjene učiteljskim plaćama i tzv. školom za život ili Milana Bandića s 13 njegovih žetončića zbog ucjene promjenom GUP-a radi Manhattana na Savi? Baš nijednog, jer ucjenjivačima najmanje odgovara srušiti vladu. Svi će se, je li, kao svaki put dosad, lijepo dogovoriti, prodati javnosti neku mutavu foru o tomu kako odgovorno rade za dobrobit građana Zagreba i RH te pustiti HDZ-ovu koaliciju da odradi mandat do kraja. Jalov mandat, mandat na žetone i žetončiće, ali…

Premijerova vreća darova

Premijer je u izvješću o stanju nacije – američkom plagijatu, koji se u RH otprije neku godinu zove izvješće o radu vlade RH u prošlih godinu dana – u srijedu u tzv. Visokom domu potegnuo „adut iz rukava“ da bi anulirao u javnosti razloge za tzv. cirkularni štrajk u osnovnim i srednjim školama te najavljeni u visokom obrazovanju: ponudio je prosvjetnim sindikatima, ali i svima ostalim u državnim i javnim službama, povećanje osnovice plaća za 6,12 posto u tri obroka od siječnja 2020. To je za 0,1 posto više no što traže prosvjetari, ali su ga sindikati glatko odbili budući da ponuda ne rješava temeljni problem: povećanje najnižeg koeficijenta za složenost posla u državnim i javnim službama. Razlike bi ostale na učiteljsku štetu, jer dva posto po obroku na 100 kuna u opipljivoj kešovini nije isto što i dva posto na 500 ili 1000 kuna. Sindikati pak drže da ponuda može biti polazište u pregovorima o povećanju osnovice plaća u javnim i državnim službama. I ništa više ili manje od toga. Nisu ih impresionirali ni ukrasni dodatci Plenkovićeve ponude: o povećanju neoporezivog dijela plaće s 3800 na 4000 kuna i obećanje (nepoznatog iznosa) o povećanju minimalne plaće, uz uvjet da se – radi pokrića tih izdataka – odustaje od obećanog u HDZ-ovoj predizbornoj kampanji sniženja PDV-a s 25 na 24 posto (cca 1,8 milijardâ kuna).

Premijerova nova vreća novogodišnjih darova ostala je nezakrpana baš na najosjetljivijem mjesto, što je dignulo tlak prosvjetnim sindikatima: on je otvoreno priznao da su koeficijenti za složenost poslova nepravedni te bacio foru kako će osnovati ekspertno povjerenstvo koje će ih analizirati i predložiti rješenje prihvatljivo svima. Drugim riječima, neće učiniti ništa do novih parlamentarnih izbora, nego kani i dalje razvlačiti/odugovlačiti očitu nepravdu. Sindikati su mu odgovorili s presice samo koji sat kasnije: „Nastavljamo cirkularni štrajk do ispunjenja naših zahtjeva o povećanju koeficijenta za složenost poslova za 6,11 posto“. I točka. No, rekosmo, koalicija se time neće ugroziti, pa će i HNS prljavo igrati do kraja. Njegov šef Kluba saborskih zastupnika Milorad Batinić izjavio je novinarima da je njegova stranka zadovoljna Plenkovićevom ponudom te nastavlja koalicijsku suradnju – „kao da se ništa nije dogodilo“. Bljak. Sad je na redu i Milan Bandić s paketom „projekata od koristi za Zagrepčane i sve hrvatske građane“. Sic transit. Budući da baš nikom nisu na pameti prijevremeni parlamentarni izbori, jer vlast je slast, profesionalcima i jaka strast, glavnim ovnovima iz HNS-a i Stranke rada i solidarnosti neće ni sklisko brvno uistinu biti sudbonosan izazov.

Ljudi smo, je li, dogovorit ćemo se.