Kič i patetika: Ima li kraja blamažama Ive Josipovića?

Povezani članci

• Mišo Marić: ZA SVOJU DUŠU
• Naša stranka povodom 9. januara: Procesuirati odgovorne za kršenje Ustava
• Dennis Gratz: Zašto prešućujemo postrojavanje četnika u Višegradu?
• Kad sloboda govora pređe u govor mržnje
• Jonathan Moore: BiH je suvremena i neovisna država takva će i ostati
• Medijskih sloboda najviše u Sjevernoj Makedoniji, najmanje u Srbiji

U murphologiji postoji Finagleov četvrti zakon koji kaže: “Kada se jednom posao pokvari, svako nastojanje da to popraviš samo će pogoršati stvari”. Za predsjednika Ivu Josipovića kažu da je vrstan pravnik, ali očito nije proučavao Murphyjeve zakone koji bi mu zorno pokazali kako se zapleo u vlastitu nevjerodostojnost kao pile u kučine. Za nekoliko tisuća kuna manje koliko će jednom primati kao umirovljenik sam je sebi nesretno kompromitirao ionako klimav kredibilitet. Kada je (prekasno) uvidio da je “promašio ceo fudbal” s grebanjem da mu ostane povlaštena mirovina i pred građanima i pred Vladom, smislio je (nepoznato je li sam ili nakon dugotrajnog brainstorminga njegova impresivna trusta mozgova) spasonosni kalkulantski spin i odlučio sav gnjev javnosti preusmjeriti na onu niškorist od svog prethodnika Stjepana Mesića, koji se baškari po državnim vilama i vozika u skupoj limuzini s tjelohraniteljskim mrgama dok narod gladuje. Josipović je pravi gospodin od predsjednika, nema što. Otkako je krenula priča o ukidanju povlaštenih mirovina, njegovim blamažama kraja nema.

Sabor je u ranu jesen 2004. godine jednoglasno donio Zakon o posebnim pravima predsjednika Republike Hrvatske po prestanku obnašanja dužnosti. Za taj je Zakon glasao i Josipovićev SDP-a, od Josipovića tada glasa protiv toga nije bilo čuti. Kao što ga je uglavnom bilo rijetko i vidjeti, a još manje čuti u Saboru, ali to je neka druga priča. Sada se svom žestinom obrušio na korisnika tog Zakona. Slično nešto poput glasanja protiv arbitražnog sporazuma u Saboru u jeku svoje predsjedničke kampanje kako bi se dodvorio biračima, iako se bez njega nisu mogli deblokirati pregovori. Kada je, pak, zasjeo na Pantovčak, svijet nije vidio zagriženijeg eurofila, koji je srčano sudjelovao u agresivnoj, nasilničkoj kampanji za referendum da bi se, čim je vidio odaziv na referendum, odmah proglasio ipak samo eurorealistom. Naime, trebat će i glasove više od polovice onih birača koji nisu izašli na referendum. I tako je i u ovom slučaju naš predsjednik nastupio kao podvojena ličnost, jer u pravilu ono što je rekao ujutro, poslije podne puj-pik ne važi (ako nam se posreći pa uopće išta suvislo izgovori) – napada Mesića zbog Zakona koji je i osobno podržao. No, vrag je uvijek u detaljima, pa Josipoviću, koji se i inače bezobzirno odnosi prema novcu poreznih obveznika, nije zasmetalo što je Mesić u dvije godine za svoj rad potrošio 1,5 milijuna kuna, za to ga baš briga, nego zato što je rekao istinu o njemu. A za Josipovića bolna istina Mesićevim riječima glasi: “Predsjednik koji ima stav i koji se ne boji donositi odluke (često i nepopularne) nužno stječe i neprijatelje. Stoga je neizbježno da i nakon isteka mandata ima osiguranje – i opet manje zbog sebe, a više zbog države. Naravno, lakše je stjecati bodove na ljestvicama popularnosti nedorečenošću i izbjegavanjem zauzimanja jasnih pozicija, zbog čega neće biti ni neprijatelja. Samo, jesmo li željeli i trebamo li takvoga Predsjednika?”.

U gadnoj pogubljenosti Josipoviću je ured bivšeg predsjednika kriv što narod gladuje. Besramno, kao i ucjena Vesne Pusić da umirovljenici neće dobiti svoju mjesečnu milostinju ako ne glasaju za EU. Ako će s nestankom ureda bivšeg predsjednika nestati i gladi u Hrvatskoj, prvi dižemo obje ruke za njegovo trenutačno ukidanje. No, ne bi li za iskorijenjivanje gladi u Hrvatskoj puno više učinka imala revizija ugovora države i Crkve kojoj porezni obveznici isplaćuju skoro 400 milijuna kuna godišnje, a Josipović ne da ni čuti za njihovu izmjenu. Lagodnije je pljuvati po Mesiću, nego se usuditi zatražiti razgovor s Bozanićem oko smanjenja proračunskih dotacija za Crkvu. Ako ljudi gladuju, zašto predstojnik njegova ureda ima plaću 20, a šefica kabineta 19 tisuća kuna, i zašto uopće ima i predstojnika ureda i šeficu kabineta, ako i premijer i šef Sabora imaju samo predstojnike ureda? Ako narod gladuje, zašto njegova pomoćnica za društvene djelatnosti – čiji se posao svodi na nabavku pozivnica za kazalište, kino, galerije, muzeje, koncerte, sportska događanja i ine fešte od kojih malo koju promaši – ima zamjenicu i još dvije pomoćnice? Ako narod skapava, zašto predsjednik ima i savjetnicu i povjerenika za vjerske zajednice? Istina, ti se dužnosnici izjašnjavaju kao volonteri, ali to ih nije omelo da iz proračuna uzimaju naknadu. Ako je narod na izdisaju, zašto mijenja Uredbu o svom Uredu kako bi svojim frustriranim zaposlenicima mogao podignuti plaću? Ako je narod na umoru, zašto predsjednik svako malo organizira pretenciozne tulume po muzejima i koncertnim dvoranama, od kojih je zadnji u Lisinskom za 1200 ljudi? Legitimno ćemo se, kao i Josipović o Mesićevom skandaloznim troškovima zbog kojih će država bankrotirati, upitati imaju li troškovi Pantovčaka opravdanje u funkcionalnosti? Naravno, nije riječ o gladnom narodu, do kojega je Josipoviću kao do lanjskog snijega, nego o njegovim dvostrukim kriterijima – jedan važi za njega i njegovu bratiju, a drugi za sve koji ne misle da je genijalni državnik nego sitni politikant i koje je sklon strpati u paraobavještajno podzemlje koje radi protiv njega.

Ima jedva četiri mjeseca kako je Josipović u tjedniku Forum govoreći o uredu bivšeg predsjednika poručio kako je “svakako šteta ne iskoristiti iskustvo i ugled bivšeg predsjednika. Naravno, pri tome on ne vodi svoju politiku već isključivo pomaže državnoj”. A za Mesića kao bivšeg predsjednika je kazao: “Mislim da je imao nekoliko dobrih poteza, a neki, recimo oko Libije, i nisu bili najsretniji. Uostalom, naši stavovi pa i naše politike se u nekim stvarima bitno razlikuju. No, sasvim sam siguran da ga i Vlada i ja možemo bolje iskoristiti. Od njega se može dosta tražiti, ima veliki ugled u nekim krugovima, a osobno ga doista cijenim. On je sigurno važna figura naše politike ovih dvadeset godina”. Sada mu ipak žestoko nabija Gadafija na nos, tvrdeći kako to nije bilo u interesu Hrvatske. A njegova sućut Kim Jong-unu povom smrti njegova oca najvećeg svjetskog diktatora Kim Jong-ila, koju je skrivao od domaće javnosti, Hrvatskoj je neviđeno podignula ugled diljem svijeta, i bilo je od vitalne važnosti naći se u sramotnom društvu još samo pet demokratskih zemalja koje su se kompromitirale na isti način? Objašnjenje s Pantovčaka: sa Sjevernom Korejom imamo diplomatske odnose. Imamo i s Libijom. Barem ga je o tome mogao obavijestiti neki od njegovih masno plaćenih savjetnika.

Koliko ga je dotukla Mesićeva istina govore i njegovi navodi da su Mesićeve aktivnosti od odlaska s Pantovčaka privatna stvar. Pa ako je Mesić privatna osoba koja uzurpira javni novac, što ga onda Josipović šalje kao svog izaslanika, primjerice, na Osječki proljetni sajam, na skup Rotary kluba, na Forum udruge antifašista, partizana i povijesnih instituta jadransko-jonskih gradova, na susret s gradišćanskim Hrvatima u Beču i razna druga događanja na kojima ga je ovlastio da nastupa i u njegovo ime? Ili će Josipovića ubuduće tako predstavljati i druge privatne osobe, recimo, njegovi stričevi, tetke, kumovi, susjedi…?

Ovdje ćemo zanemariti da je Mesić u predsjedničkoj kampanji otvoreno radio protiv Bandića, a za Josipovića, no, sasvim je sigurno da mu se po glavi sada mota ona Sanaderova o Jadranki Kosor – “svatko se može prevariti i pogriješiti, pa i ja”. Najveći poraz je u tome što Josipović još nije otkrio kako veličina državnika nije u debljini novčanika. Kako se čini, ni neće. Ali, rekao bi narod – za kojeg Josipović ulaže nadljudske napore da više ne gladuje – sam pao, sam se ubio.

tekst prenosimo sa portala Nacional.hr