Kemal Mahić: Sunovrat obrazovanja u Kantonu Sarajevo

Povezani članci

• Sporna metodologija: Cjelokupan popis stanovništva doveden u pitanje
• Šta čekate, što me ne uhapsite?
• Izrael uputio protestnu notu BiH: Povucite odluku o imenovanju škole po Mustafi Busuladžiću
• PUTIN OSLOBAĐA BEOGRAD
• Politika infantilizacije = infantilizacija politike
• Ima li kraja?

foto: radiobombonica.com

Ako realiziraju „racionalizaciju“, škole u Sarajevu će biti „bijeda bijedine bijede“. Postojeća vlast i njena uprava je i dalje na nultoj godini dvadesetprvog stoljeća.

Za sve prosvjetne radnike (učitelje, odgajatelje, nastavnike, profesore) UČENIK i STUDENT je centar vasione! Tako je u onim zemljama i državama koje drže do svoga dostojanstva i koje žele da budu među prvima na ljestvicama obrazovanja svoje djece. To se može uočiti na rang listama svjetskih zemalja koje ulažu novac i volju u modernu edukaciju koja tim zemljama zagarantirano nudi prva mjesta (Finska, Estonija, Danska…).

Dok se u svijetu događaju revolucionarne promjene u obrazovanju, dotle u Bosni i Hercegovini, pa samim tim i u kantonu Sarajevo dolazi do sunovrata obrazovanja i školstva, što za posljedicu ima „tavorenje“ i tapkanje u mjestu.

Stvar je, osim novca, u percepciji šta i kome nudi obrazovanje. Od nulte(0) godine (čitaj 1995.) ministri obrazovanja u kantonu Sarajevo su mislili da su oni „centar svemira“, pa su u komunikaciji sa onima zbog čega su postavljeni za ministre, pokazali i pokazuju aroganciju i primitivizam koji je u pojedinim godinama graničio sa prostaštvom.

Isto ponašanje susrećemo kod direktora osmogodišnjih i srednjih škola. Oni su sami sebi dovoljni misleći da su učenici u školama isključivo radi njih. Takav im je odnos i prema zaposlenicima. O tome svjedoče sjednice Odjeljenskih i Nastavnih vijeća na kojima preovladava „mrtvo more“ i monolozi jedne osobe. Kada se neko usudi da ima drugačije mišljenje „sjednice se prekidaju“ i tako liče kao jaje jajetu sjednicama Vlade FbiH.

Treći segment takvog odnosa prema učenicima i zaposlenicima je Prosvjetno-pedagoški zavod Sarajevo, koji po „papirima“ postoji ali kojeg na terenu i djelu niko ne primjećuje. Vjerovatno se čeka da direktorica PPZ-a skupi dovoljno godina staža za penziju, pa će nestati nekada časni PPZ Sarajevo. Ono „su čim“ oni djeluju su broj opravdanih i neopravdanih izostanaka, crtanje raznih tabela – ukratko kao Zavod za statistiku. Ukinuli su (u dosluhu sa Vladom) sve oblike savjetovanja, seminara, druženja i dodatne edukacije nastavnog kadra.

Od nulte (0) godine kroz Ministarstvo obrazovanja su prodefilovali razni likovi koji nisu imali svoje (lične) stavove niti vizije, nego su mislili „tuđom glavom“ a iza leđe su imali „suflere“ i „šaptače“ raznih platformi političkih stranaka koje su predstavljali. Spomenimo redom Safeta Halilovića, Esmu Hadžagić, Emira Turkušića, Kešo Safeta, Mehmedića, Suljagića, Oručevića(?!), Damira Marjanovića, Čedomira Lukića(?!), Kozadru(?!), pa pauza od godinu i pol ministra kojeg je zamjenjivao šef pisarne u Ministarstvu i na kraju tekućeg Elvira Kazazovića.

Jedni nisu dali razgovarati sa sobom, drugi nisu surađivali sa socijalnim partnerom-sindikatom, treći su kršili Kolektivni ugovor (započeo Mehmedić), četvrti su nazivali profesore đubradima (Turkušić) itd.

Jedina svijetla tačka ovog nepreglednog niza ministara obrazovanja je g. Safet Kešo, onaj kome srednjoškolski profesori i zaposlenici trebaju podići spomenik. Njegovo najvažnije djelo je potpisivanje Kolektivnog ugovora sa sindikatom srednjeg obrazovanja. On je tim dokumentom vratio dignitet prosvjetnim djelatnicima i učinio ih ponosnim što su izabrali sveto zanimanje – prosvjetni radnik!

Vlada KS i Ministarstvo obrazovanja KS, povezani kao, nokat i meso, iznenadili su prosvjetne radnike (maj 2015) jednim pamfletom koji bi trebao suspendirati sva prava koja imaju zaposleni u osnovnom i srednjem obrazovanju (interesantno u tom pamfletu nema Visokog obrazovanja! Znakovito!).

Naziv ovog tkz. dokumenta je: “Program rada racionalizacije bzdžeta Ministarstva obrazovanja, nauke i mladih KS…“

Dakle, od nulte godine (1995.) do tekuće 2015. – 20 godina po njihovom kalendaru, ovaj papirić se sjetio da očuva stabilnost i likvidnost budžeta, preko leđa prosvjetnih radnika. Predhodne dubioze koje su blago rečeno, legalne otimačine punih 20 godina, žele se „izravnati“ putem ukidanja osmogodišnjih škola, putem povećanja broja učenika u odjeljenjima (25), putem otpuštanja noćnih čuvara, ekonomista i drugih koji nisu u nastavi. Kao mjere štednje navodi se“printanje u „economodu“, sakupljanje starih tonera, prodaja papira otkupljivačima…

Pominje se odlazak nastavnog kadra u penziju (65 godina plus staž). Interesantno ne spominje se odlazak direktora u penziju pod istim uslovima.

Ovaj megalomanski „konstrukt“ štednje mogla je Vlada KS riješiti Odlukom o smanjenju sredstava grantova ove i budućih godina (do novih izbora) i tako onima koji ulaze u škole (učenici i nastavno osoblje) obezbjediti normalno funkcioniranje škola i evropsku edukaciju učenika. Inače, grantovi su „đavo“ za špekulacije i malverzacije.

Ako realiziraju „racionalizaciju“, škole u Sarajevu će biti „bijeda bijedine bijede“.

Postojeća vlast i njena uprava je i dalje na nultoj godini dvadesetprvog stoljeća.