Katalonska demokratizacija Bosne

Izdvajamo

• Shvatili su Katalonci sasvim dobro da njihovo „neotuđivo pravo na nezavisnost“ ima izuzetnu moć stvaranja novih vibracija unutarnjeg razvoja i demokratizacije cijele Španjolske, što ima određujući značaj za dalji razvoj Katalonije. Kataloncima svakako nije bilo na umu da svoju nezavisnost ostvaruju kroz razaranja i ubijanja zato su i uputili zahtjev/molbu našim balkanskim lokalnim političkim liderima da ne stavljaju znak jednakosti između „katalonske nezavisnosti“ i „balkanskog separatizma“, pošto se tu radi o potpuno različitim razumjevanjima i shvatanjima prava i sloboda čovjeka. Kako će to sve da shvati Mariano Rajoy Brey i njegova vlada u Madridu ostaje da se vidi.

Povezani članci

• Zlatko Dizdarević: SILA KAO POREDAK
• PREDSTAVA “BRAŠNO U VENAMA“ OTVARA SEPTEMBARSKI REPERTOAR SCENE MESS
• Marinko Čulić: Srpski vođa Ivo
• Je li dodikoljublje nadvladalo žrtvoljublje?
• Danas svečana ceremonija dodjele nagrade i priznanja 23. Internacionalnog sarajevskog sajma knjige i učila
• DOBA JEDNOUMLJA

Foto: ecpmf.eu

Tamo gdje se negiraju i gaze ova temeljna ljudska prava i slobode, tamo gdje je značajnije biti pripadnik vjerske ili nacionalne grupe nego biti ljudsko biće, tamo gdje pravo na rad isključivo ovisi od članstva u nacionalnim političkim partijama ili vjerskim udrugama, gdje je pravo na obrazovanje svedeno na mogućnost kupovine diplome na svakoj seoskoj pijaci, gdje se pravo na zdravstvenu zaštitu svodi u ravan mogućnost podmićivanja ljekaru, gdje pravičnost sudske presude ovisi od stepena podmitljivosti suca ili sutkinje, gdje preživljavanje  običnog čovjeka ovisi od njegove brzine primicanja kontejneru za smeće ili u boljem slučaju vratima od  narodne kuhinje, tamo gdje je korupcija, nepotizam i organizirani kriminal postao instrument vladanja političkih elita koje čine grupe tajkuna čija politika vladanja se svodi isključivo na „vještinu mogućeg pljačkanja budžeta“…, secesija nije ništa drugo do  instrument nove prevare, pljačkanja i razaranja sopstvenog naroda a sve to u ime onih koji vladaju sa njim. Otuda u ovakvim okolnostima secesija ne samo da nije pravno dozvoljena, već predstavlja najveću moralnu degradaciju prava i sloboda čovjeka kao ljudskog bića.

Mada nema naznaka ni nagovještaja da bi referendum u Kataloniji mogao imati značenje definitivnog razvoda sa Šanjolskom, to nije smetalo našim lokalnim separatističkim liderima da upute čestitke Kataloncima na odvajanju od Španije videći svoje sunarodnike kao Katalonce koji se bore za svoju sopstvenu samostalnost i nezavisnost a sebe kao harizmatične populističke lidere poput Carles-a Puigdemont-a koji je stao na čelo katalonskog referendumskog odlučivanja. Međutim, na putu njihovih stalnih referendumskih manipulacija, pljačkanja sopstvenog naroda, stvaranja stalnih tenzija sa novim izglednim sukobima, razaranjima, i komadanja zajedničke države, teško da se može naći nešto zajedničko sa katalonskim referendumom.

Iz te njihove imaginarno-maglovite katalonsko-bosanske šeme, koja je brzo odbačena od samih Katalonaca, lokalni separatisti izveli su zaključak o punoj legitimnosti njihovog  „pravu na secesiju“ na njihovom hirovitom putu priključenja „svojim“ matičnim nacionalnim zajednicama/državama, projicirajući njihovo historijsko i neotuđivo pravo da samostalo i potpuno slobodno odlučuju o svojoj budućnosti ne vodeći pri tom ni najmanje računa o pravima i interesima pojedinaca i to upravo onih u čije ime istupaju.

U kontekstu tog historijskog i neotuđivog prava  “prava naroda na samoodređenje uključujući i secesiju” kao refleks najvišeg stepena zaštite prava i sloboda čovjeka, što je i unijeto u Povelju UN, i u brojne druge obavezujuće dokumente ove međunarodne organizacije, lokalni separatisti traže put disolucije sopstvene države u kojoj kroz njenu stoljećnu historiju nije bilo takvih ili sličnih zahtjeva i to bez ikakve garancije da će običnom čovjeku biti bolje, da će živjeti sa više ljudskog dostojanstva i digniteta u toj novoj separiranoj enklavi.

Šta je nesporno a šta je sporno u tim permanentnim zahtjevima za secesiju bosanskih  enklava, što proizvodi stalne tenzije i strahove od novih sukoba, novih preseljenja, novih etničkih čišćenja i novih masovnih ubijanja, sa čime se stvara klima općeg ludila i frustracije u kojoj se gubi svaka nada i vjera u ljudski razum i dignitetet čovjeka. U tom ludilu i frustracijama lokalnih separatista, svaka ideja o građanskim, političkim, socijalnim, ekonomskim, kulturnim pravima pojedinca dovedena je do apsurda i besmisla. U toj igri općeg ludila, u kojoj caruje pravo grupe (nacionalne ili vjerske, svejedno) da se uzdigne iznad prava i sloboda pojedinca/čovjeka stvara se carstvo diktature, siromaštva i kriminala, u kojem caruju pojedinci sa željama bogova da vladaju sa životima svojih podanika.

Ako Katalonci imaju pravo organizirati referendum o nezavisnosti (a trebalo bi da imaju takvi kakvi su), zašto to ne bi imali i naši separatisti? Ako se to pravo osporava Kataloncima zašto to isto pravo ne bi moglo osporiti i našim separatistima? Po čemu bi Katalonci mogli imati više ili manje prava? Da li se ovdje radi  o dvostrukim  standardima u međunarodnom pravu ili je nešto drugo u pitanju? I zaista pitanje je: koje su to bitne razlike između referenduma o nezavisnosti Katalonije i referenduma o secesiji kojima se stalno prijeti Bosni i Hercegovini?

Ako čak ostavimo po strani najmanje spornu činjenicu da je to kolektivno „historijsko i neotuđivo pravo“ naših separatističkih enklava izniklo upravo na zgarištu prava i sloboda čovjeka, na zgarištu ljudskog morala i digniteta čovjeka, što inherentno vodi moralnom i pravnom isključenju prava korišćenja tog kolektivnog „neotuđivog prava“, ostaju druga brojna pitanja na koja je potrebno podsjetiti lokalne nacionalne lidere koji su udruženi u permanentnom razaranju prava i sloboda čovjeka u njihovoj zajedničkoj državi i u njihovim nacionalnim zajednicama, što im oduzima svaku legitimnost posezanja za ovim kolektivnim pravom kao instumentom zaštite prava i sloboda pojedinca.

Svako posezanje za pravom na secesiju prethodno traži razmatranje pitanja dosegnutog stupnja garancija fizičkog i moralnog integriteta čovjeka (bez obzira na njegovu rasnu, kulturnu, nacionalnu, vjersku  ili rodnu pripadnost),  ostvarene jednakost i slobodu pojedinca i dosegnutog životnog standarda  pojedinca u zajednicama koje traže separiranje. Traži se uvid u ostvareni nivo prava na obrazovanje, prava na  materijalnu i zdravstvenu zaštitu porodice i djece, dosegnuti nivo prava na rad i zaposlenje, prava na kulturnu i rodnu jednakost i zaštitu, i ostvarena konzumacija brojnih drugih prava koja pripadaju pojedincu kao ljudskom biću,  što čine moralni i pravni temelj  kolektivnog  „prava na secesiju“.

Tamo gdje ta prava nisu zagarantirana i ostvarena, pravo na secesiju, kao garancija višeg stupnja sloboda i prava čovjeka ne može se postavljati kao pravo. Otud pravo na secesiju nije samo pravo već i obaveza i sposobnost onog ko bi da se separira, da ostvari i obezbjedi viši stupanj ekonomskog i kulturnog ljudskog digniteta od onog što mu je garantirano i ostvareno u „zajedničkoj“ državi od koje želi da se separira.

Tamo gdje se negiraju i gaze ova temeljna ljudska prava i slobode, tamo gdje je značajnije biti pripadnik vjerske ili nacionalne grupe nego biti ljudsko biće, tamo gdje pravo na rad isključivo ovisi od članstva u nacionalnim političkim partijama ili vjerskim udrugama, gdje je pravo na obrazovanje svedeno na mogućnost kupovine diplome na svakoj seoskoj pijaci, gdje se pravo na zdravstvenu zaštitu svodi u ravan mogućnost podmićivanja ljekaru, gdje pravičnost sudske presude ovisi od stepena podmitljivosti suca ili sutkinje, gdje preživljavanje  običnog čovjeka ovisi od njegove brzine primicanja kontejneru za smeće ili u boljem slučaju vratima od  narodne kuhinje, tamo gdje je korupcija, nepotizam i organizirani kriminal postao instrument vladanja političkih elita koje čine grupe tajkuna čija politika vladanja se svodi isključivo na „vještinu mogućeg pljačkanja budžeta“…, secesija nije ništa drugo do  instrument nove prevare, pljačkanja i razaranja sopstvenog naroda a sve to u ime onih koji vladaju sa njim. Otuda u ovakvim okolnostima secesija ne samo da nije pravno dozvoljena, već predstavlja najveću moralnu degradaciju prava i sloboda čovjeka kao ljudskog bića.

U kontekst ovih naših separatističkih ludovanja u kojima je vidlljivo samo sve veća mržnja,  siromaštvo, korupcija, nepotizam, glad, neimaština, gdje organizirani kriminal lokalnih vlasti i političkih partija i njihovih lidera izrasta u potisnu snagu „neotuđivog prava na secesiju“  nacionalnih/vjerskih zajednica  …, teško je smjestiti ovo isto pravo Katalonaca.

Premda čine svega 16% od ukupnog španjolskog stanovništva oni participiraju sa 20% u nacionalnoj ekonomiji Španjolske. Sa BNP od 314 milijardi dolara godišnje i sa BNP per capita od 35,000 dolara, Katalonija je najrazvijeniji region u Španjolskoj u metalurškoj, farmaceutskoj, kemijskoj, prehrambenoj i turističkoj industriji sa višim životnim standardom od Italije, Izraela ili Južne Koreje. Katalonija proporcionalno najviše doprinosi punjenju centralnog španjolskog budžeta sa najmanjim povratom financijskih sredstava, mada uživa najviši stepen kontrole sopstvenih financijskih izvora. Ima najniži stepen nezaposlenosti (13.2%) u Španjolskoj gdje nezaposlenost doseže čak do 17.2%.. Veliki broj mladih obrazovanih ljudi iz cijele Španjolske danas je zaposleno u katalonskim korporacijama i ustanovama. Imaju najbolje škole umjetnosti i najbolje univerzitete u Španjolskoj, iz kojih je iznikao jedan od najpoznatijih slikara čovječanstva svih vremena Salvador Dali, jedan od najpoznatijih arhitekata svijeta Antonio Gaudi, jedna od najpoznatijih operskih pjevačica  u svijetu Montserrat Caballé koja će učiniti Gran Teatre u Barseloni jednom od najpoznatijih  operskih kuća u modernoj Evropi. Imaju BARSELONU najbolji fudbalski tim na svijetu koji je izrastao u ponos i opsesiju cijele sportske Španjolske i cijelog svijeta.

Mada je historijski nacionalni identitet Katalonaca više puta bio grubo pogažen i unižavan od strane raznih španjolskih imperatora, oni nikad nisu iskazali interes biti separirani od Španije u bukvalnom smislu. U svojim brojnim nastojanjima ostvariti što viši stupanj nezavisnosti i autonomije, tražili su više prostora za sopstveni razvoj, što je podrazumjevalo i viši stupanj demokratizacije Španjolske kao njihove države. Time je katalonski separatizam izrastao u određujuću potisnu snagu unutarnje demokratizacije i razvoja Španjolske, što ima izuzetno velikog značaja za ovu zemlju. To će se i sada eksplicitno pokazati organizacijom referenduma o nezavisnosti, a zatim odlukom da se priroda i obim te nezavisnosti odredi u pregovorima sa centralnom vladom Španjolske kroz zahtjev za više prostora za brži  tehnološki i ekonomski razvoj Katalonije, dakako i za dalje demokratsko otvaranje Španjolske.

Shvatili su Katalonci sasvim dobro da njihovo „neotuđivo pravo na nezavisnost“ ima izuzetnu moć stvaranja novih vibracija unutarnjeg razvoja i demokratizacije cijele Španjolske, što ima određujući značaj za dalji razvoj Katalonije. Kataloncima svakako nije bilo na umu da svoju nezavisnost ostvaruju kroz razaranja i ubijanja zato su i uputili zahtjev/molbu našim balkanskim lokalnim političkim liderima da ne stavljaju znak jednakosti između „katalonske nezavisnosti“ i „balkanskog separatizma“, pošto se tu radi o potpuno različitim razumjevanjima i shvatanjima prava i sloboda čovjeka. Kako će to sve da shvati Mariano Rajoy Brey i njegova vlada u Madridu ostaje da se vidi.

I tako ostaje nada da bi naši lokalni političari separatisti i oni drugi definitivno mogli naučiti iz ove „katalonske lekcije“ da je neotuđivo „pravo na secesiju“ izuzetno moćno oružje unutarnje demokratizacije i razvoja nacije i države samo ako se svede na funkciju ostvarenja temeljnih prava i sloboda čovjeka, a ne u ravan ostvarenja interesa nacionalnih/vjerskih političkih lidera i političkih stranaka u čijim percepcijama ovo kolektivno pravo ne znači ništa drugo do nove sukobe, nova preseljenja, i nove pljačke sopstvenog naroda.