Kataklizma novinarstva: zašto sumnjati u laž?

Izdvajamo

• Vratimo se na RTRS, tu Dodikovu medijsku lutku za penetriranje vlastitih ideoloških fantazmi, koja čak i takva – neljudska – skršena pred svijetom, svjedoči da nije vrijeme zatvaranja očiju pred fašizmom posluženim u informativnom formatu. Da istina oslobađa, rekao bi možda Iskus Krist, ali budući da istina vodi iza rešetaka, bilo je važno u Republici Srpskoj medijski je učiniti nevidljivom pa čak i antidržavnom. Istina je, stoga, postala laž. A laž je postala najuzvišenija ideja pred kojom se srpski narod u RS klanja, pred kojom treba uspravno da stoji, čijoj se veličini treba da divi, i u čiju misiju na smije i ne treba da sumnja. To je kriterij odanosti i srpstva, kriterij lojalnosti i predanosti.

Povezani članci

• Dario Hajrić: Čelo na prst
• Klerofašizam
• Čedomir Petrović: VOĐA
• Prva crta bojišlise
• MOST OVER TROUBLED WATER
• Papa Burduš i Moamer al-Asad

I sve to vrijeme dok se manjinska kritička javnost, ako je od nje još išta ostalo, sablažnjava nad tom etno-nacionalističkom logikom medijskog sunovrata, tamo u redakcijskim komorama pripremaju se novi dnevnici, novi politički magazini, novi prilozi kao materijal za privikavanje na doba post-istine u kojem činjenice nemaju težinu.

Piše: Nikola Vučić

Na osnovu analize u godišnjem izvještaju o stanju u medijima (v. Media Sustainability Index: Europe & Euroasia) Bosna i Hercegovina ne može se pohvaliti zavidnošću profesionalnih i etičkih standarda u novinarstvu, što je postalo predmetom sve učestalijih rasprava o medijskim slobodama, demokratskoj atmosferi, kao i političkim uticajima. Navodi se da kako su kvaliteta i vjerodostojnost novinarstva u BiH posljednjih godina dosljedno loši, dok je političko uplitanje u medijske sadržaje općenito veliko, a mediji podijeljeni po etnonacionalnim i političkim stranačkim linijama. Kataklizmičko stanje medijskog sunovrata potvrđuje se gotovo svakodnevno, a nedostatak kritičke svijesti i suodgovornosti zbog zloupotrebe moći i javnog prostora, posebno onog koji čine javni radio-televizijski emiteri, sve čini naizgled stopljenim s cjelokupnom bosanskohercegovačkom nesređenošću. Dok traju političke otimačine za monopolom nad medijskim sadržajima, čime oni postaju propagandna mašinerija – a što udžbenički potvrđuje kontrola vladajuće većine u Republici Srpskoj nad RTRS-om – građanke i građani ostaju uskraćeni za istinite i vjerodostojne informacije od servisa koji bi im trebao biti na raspolaganju. Ulogu javnih emitera, dok traje potpuna kontrola nad njima, preuzimaju komercijalni mediji kojima javnost sve izraženije poklanja svoje povjerenje.

Zakletva na laž: mediji u službi propagande

Da je osvajačka borba za medijskim prostorom ambicija etno-nacionalističkih politika već desetljećima, svjedoči i neumorno konsekventna, floskulativna, strateški manipulativna i ideološki markirana tlapnja političkih predstavnika Hrvata u Bosni i Hercegovini o neophodnosti pokretanja kanala na hrvatskom jeziku u koju su politički oci iz Hrvatskog narodnog sabora BiH upregnuli i kvazi-intelektualno krilo za artikulaciju poželjnih naracija s ciljem legitimacije ove naizgled demokratske borbe za vlastitim televizijskim kanalom[1]. Ciljevi, međutim, nisu ni demokratski, ni u interesu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini – kakvim se zagovaratelji blaženo predstavljaju. Budući da se čežnja za pokretanjem medijskog kanala u okrilju javnog radio-televizijskog servisa izraženije javlja u doba predizbornih kampanja već više od petnaest godina, kada se posegne za hadezeovskom autoviktimizacijskom logikom o ugroženosti, ojađenosti, obespravljenosti, majoriziranosti i podređenosti, opravdanim se čini postaviti retoričko pitanje – da li je doista u interesu naroda kanal koji bi bio sluganski naklonjen prvom u Hrvata, lideru HDZ-a Draganu Čoviću, i njegovom političkom establišmentu suodgovornom za devastaciju privrede i etike u javnom prostoru?

Upravo i zaključak Hrvatskog narodnog sabora o ovom pitanju iz 2017. godine kojim se poručuje kako bi na tom kanalu bili prisutni sadržaji koji “afirmativno konotiraju i reproduciraju društveni, nacionalni i kulturni identitet Hrvata u BiH i čine ga prisutnim, vidljivim i prepoznatljivim u bosanskohercegovačkom pluralnom javnom i medijskom prostoru, te afirmiraju društvena i politička prava Hrvata kao konstitutivnog naroda” prokazuje namjeru ovih političkih struktura da pod plaštom borbe za vidljivost Hrvata u javnom prostoru promoviraju zapravo politiku HDZ-a BiH. Zahtjevom za odvojenim kanalom nemoguće je zagovarati nekakvu pluralnost, već isključivo partikularnost i želju da se hrvatski narod u Bosni i Hercegovini izolira iz cjelokupnog ambijenta u nekakav, kad već ne realni, onda barem imaginarni treći entitet koji konotira sa mokrim snovima o uspostavi Herceg Bosne, tvorevine kojoj je posljednji čavao zakucao Haški sud pravomoćno presudivši zloglasnim liderima za udruženi zločinački poduhvat. Dok, međutim, traje tiha čežnja za kanalom (koja će dijabolički glasna postati u vrijeme nove borbe za vlašću), politika Dragana Čovića je ponudila alternativu: pokrenuta je Televizija Herceg Bosne, finansirana iz budžetskih kasa općina sa hrvatskom većinom, čime je pučanstvo dobilo priliku informirati se putem Dnevnika u kojem dobro veče želi Milan Šutalo u čije uredničke i voditeljske kompetentnosti, kao i etičke postulate apsolutno nema razloga sumnjati. On se sa Hrvatskog medijskog servisa, koji je i pokrenut da bi bio na usluzi Čovićevoj ganituri i njihovoj misiji antibožanske naravi, ponovo preselio na male ekrane. I ondje će, za pretpostaviti je, ostati do nekog novog, boljeg, ljepšeg preseljenja.

Vratimo se na RTRS, tu Dodikovu medijsku lutku za penetriranje vlastitih ideoloških fantazmi, koja čak i takva – neljudska – skršena pred svijetom, svjedoči da nije vrijeme zatvaranja očiju pred fašizmom posluženim u informativnom formatu. Da istina oslobađa, rekao bi možda Isus Krist, ali budući da istina vodi i iza rešetaka, bilo je važno u Republici Srpskoj medijski je učiniti nevidljivom pa čak i antidržavnom. Istina je, stoga, postala laž. A laž je postala najuzvišenija ideja pred kojom se srpski narod u RS klanja, pred kojom treba uspravno da stoji, čijoj se veličini treba da divi, i u čiju misiju na smije i ne treba da sumnja. To je kriterij odanosti i srpstva; kriterij lojalnosti i predanosti.

I sve to vrijeme dok se manjinska kritička javnost, ako je od nje još išta ostalo, sablažnjava nad tom etno-nacionalističkom logikom medijskog sunovrata, tamo u redakcijskim komorama pripremaju se novi dnevnici, novi politički magazini, novi prilozi kao materijal za privikavanje na doba post-istine u kojem činjenice nemaju težinu.

[1]    S obzirom na to da je jezik središnji argument za pokretanjem kanala, konsultirali smo 2016. godine lingvisticu Snježanu Kordić koja je rekla: “Budući da je jezik zajednički, politički predstavnici se ne mogu pozivati na različit jezik kako bi tražili zaseban kanal. Trebaju iskreno reći da žele svoj kanal kako bi imali monopol na selekcioniranje sadržaja i tako još više nacionalistički zadojili Hrvate u BiH.” (v. opširnije u intervjuu iz 2016.)