Kasim iz Vinkovaca

Izdvajamo

• Da, vratio se, sram ga budi, pa još i javno nastupa, diže na noge publiku diljem bivše države svojim nježnim baladama, pa je još i kazalište Ulysses osnovao zajedno sa suprugom Lenkom Udovički, u kojemu godinama majstorski igra svoga Kralja Leara, i piše knjige, i svojom vječnom blagošću ispraća prijatelje koji odlaze daleko od razuzdane nacionalističke gomile, tamo na onaj svijet, pa će sjetnim recitalom ispratiti i prijatelja nam, urednika Ferala i pjesnika Predraga Lucića. No čemu uopće podsjećanje na taj, tek jedan od mnogih grubih nasrtaja na Radu Šerbedžiju? Jesmo li doista mislili da su se stvari promijenile zadnjih godina? Ili će biti da su ostale iste kao i 90-tih kada će Šerbedžija na skupu u Zagrebu moliti za mir i zajedništvo, ili u Beogradu s piscem Mirkom Kovačem činiti isto, da bi Kovaču razbili glavu, a Mirko se zapitati: “Što će biti kad svi zašutimo? Tko će govoriti suvislo?“ Malo nakon toga Kovač napušta Beograd i odlazi u Rovinj, Šerbedžija u Ljubljanu, London, pa u Ameriku. I obojica su proglašeni izdajnicima. Svaki u svojoj sredini.

Povezani članci

• HDZ-ov dugi marš u prošlost
• Fatima Redžepović: Ratni zločinci bolje žive od svojih žrtava
• Francis A. Boyle:Zamijenite Holbrookeov genocidni Dejtonski ustav!
• Welcome to Jasenovac
• Alisa Mahmutović i Dubravko Lovrenović: Maloljetni sociopati i dalje mogu nekažnjeno nastaviti uništavati živote školskih kolega
• Ostavite nam nasmijanu prošlost na miru

„Strašno je da ovdje ima toliko talentiranih i vrijednih ljudi, a da smo mi ipak uspjeli zaratiti s vlastitom braćom. Uz sve naše talente mi smo ostali zaostali, čim smo se mogli krvavo pobiti na kraju 20 stoljeća. Bitange, eto što su ti koji su zavadili običan narod i nije važno tko je više stradao, jer nismo smjeli dozvoliti da itko izgubi život u Jugoslaviji. Nepravedno oduzet život je svemirska katastrofa. Nismo se mogli civilizacijski nositi s povijesnim trenutkom.“

Tko se normalan ne bi složio s ovim pacifizmom glumca Rade Šerbedžije izgovorenim prije pet godina na promociji njegove knjige u Beogradu? Da, u normalne spada ona golema Radina publika koja hrli na njegove koncerte u svim državama bivše Jugoslavije, ali ona nažalost nije putokaz, ona ne određuje političke tokove, niti može poništiti vječnu nacionalističku mržnju koja u Hrvatskoj prati toga velikog umjetnika. Pa je tako ministar branitelja u ovoj vladi – ranije vođa one veteranske horde koja je plinskim bocama skoro dvije godine obarala vlast socijaldemokrata – Šerbedžijine riječi doživio kao „krajnje neprimjerene“, izdao još i saopćenje, to jest istu mantru o uvrijeđenim „braniteljima koji su obranili RH od oružane srpske agresije…“ Te svjesno potaknuo reakciju uvijek spremnih predatora iz milijun paradržavnih udruga koje su od Ministarstva policije tražile zabranu Radinog koncerta u Zagrebu, „a zbog ozbiljne ugroze sigurnosti prouzročene revoltom branitelja zbog javnih istupa Šerbedžije“. I onda uz tu otvorenu prijetnju i zahtjev za zabranom rasprodanog koncerta, od Državnog odvjetništva zatražili pokretanje kaznenog postupka i izricanje zabrane Šerbedžijinog javnog djelovanja na teritoriju RH najmanje pet godina.

Falangi je Rade odgovorio ukazujući da je njegov istup bio isključivo pacifistički, bez ikakvih implikacija na branitelje i domovinski rat, te od ministra zatražio ispriku. Koja naravno nije stigla, nego nova prijetnja kako Ministarstvo branitelja „ima obavezu čuvanja vrijednosti i stečevina legitimnog, oslobodilačkog Domovinskog rata…“ Čuvati od koga? Od umjetnika, permanentno ugrožene sigurnosti, kojemu nacionalistička sitnež ne može oprostiti da je porijeklom Srbin, potom da je veliki umjetnik, a najviše to da se nakon prisilnog egzila, izložen 90-tih istoj fašističkoj mržnji, „usudio“ vratiti u državu u kojoj je rođen, gdje je živio i izgradio se u ponajvećeg glumca s ovih prostora.

Da, vratio se, sram ga budi, pa još i javno nastupa, diže na noge publiku diljem bivše države svojim nježnim baladama, pa je još i kazalište Ulysses osnovao zajedno sa suprugom Lenkom Udovički, u kojemu godinama majstorski igra svoga Kralja Leara, i piše knjige, i svojom vječnom blagošću ispraća prijatelje koji odlaze daleko od razuzdane nacionalističke gomile, tamo na onaj svijet, pa će sjetnim recitalom ispratiti i prijatelja nam, urednika Ferala i pjesnika Predraga Lucića. No čemu uopće podsjećanje na taj, tek jedan od mnogih grubih nasrtaja na Radu Šerbedžiju? Jesmo li doista mislili da su se stvari promijenile zadnjih godina? Ili će biti da su ostale iste kao i 90-tih kada će Šerbedžija na skupu u Zagrebu moliti za mir i zajedništvo, ili u Beogradu s piscem Mirkom Kovačem činiti isto, da bi Kovaču razbili glavu, a Mirko se zapitati: “Što će biti kad svi zašutimo? Tko će govoriti suvislo?“ Malo nakon toga Kovač napušta Beograd i odlazi u Rovinj, Šerbedžija u Ljubljanu, London, pa u Ameriku. I obojica su proglašeni izdajnicima. Svaki u svojoj sredini.

I traje ta „izdaja“ šupljeg, bezvrijednog ali opasnog nacionalizma, evo sve do danas, kada se Radi opet zabranjuje koncert, ovoga puta u Vinkovcima, na sjeveru Hrvatske, gradiću u kojemu je odrastao i kojemu se stoga posebno radovao. Koncert je bio zakazan za 15. studenoga, danima prije ujedinjenog, martirološkog bilježenja pada Vukovara, kada se mrtvi koriste za stezanje nacionalističkih okova, pa je gradonačelnik Vinkovaca, dakako član vječno vladajućeg HDZ-a, zaključio kako nije primjereno da u dane kada svi imaju plakati pjeva čovjek osnovano sumnjiv jer je Srbin i jer je „kriv“ zato što je uoči rata idealistički uzalud nastojao zaustaviti pokolj etničkih plemena.

Elem, nacionalistička se farsa ponavlja, pa će taj sitni hadezeov gnom, čelni čovjek Vinkovaca, uz slaganje organizatora Festivala glumca na čijem je zatvaranju Rade trebao imati već rasprodani koncert, kazati kako održavanje koncerta „u tjednu kada se prisjećamo najveće tragedije hrvatskog naroda i odajemo počast žrtvama Vukovara nije primjereno“ i nastaviti u sličnom tonu podle etničke cenzure. A što ćemo sa smijehom, pjesmom u festivalskim filmovima?

Svakako, spodobe mraka izgnale su proslavljenog umjetnika iz rodnoga grada. Kao da Radina antiratna poema o ubijenom Kasimu iz Vinkovaca – „A na kojoj je strani bio? Ma nije, kažu, taj puške nosio, nekog je klinca na biciklu vozio“ – nije primjerenija svakoj komemoraciji od etno-huškačkih govora političara. Ali jest! Osim u državi kojom vlada partija čiji vođe rata vidjeli nisu, ali je ipak „kultura“ rata jedina koju uzgajaju. I koja stalno plodove daje.

Mladina.si