Karikatura izbora

Povezani članci

• Ljubomir Živkov: Pozdrav nades-no!
• Dva Josipa sačuvala Istru i Rijeku
• Putinov rat? Ako je i bio, sada više nije
• Noam Chomsky: “Iskustva samoupravnog socijalizma, kakav je nekada postojao u Jugoslaviji, sada su putokaz radnicima u SAD-u, Španjolskoj, Argentini i drugdje”
• VIKTOR IVANČIĆ: TITOVA SLIKA
• Šetnjom mira Mostarci proslavili Dan pobjede nad fašizmom

Tko kaže da je Hrvatska ispunila sve uvjete za članstvo u Evropskoj uniji?! Dva dana prije nedjeljnih izbora, na kojima je odlučeno kojih dvanaest zastupnika će je predstavljati u Evropskom parlamentu, stiglo joj je pismo iz Vijeća Evrope. U njemu se traži da zaštiti prava transrodnih osoba, s posebnim naglaskom na priznavanje njihovih prava na promjenu spola. Svaka čast transrodnim osobama, ali ova intervencija izgleda, blago rečeno, čudno, ako ne i čudački, i to iz dva razloga.

Piše: Marinko Čulić

Vijeće Evrope je, za slabije upućene, gotovo pa nevažna organizacija, u kojoj su članovi po automatizmu sve države Evrope, osim ako baš nisu ogrezle o najcrnji totalitarizam. Općenito se smatra da mu je uloga samo to da bude predvorje u kojem buduće članice EU-a “vježbaju” sudjelovanje u toj puno važnijoj i utjecajnijoj asocijaciji, i to je prva bizarnost, jer se Hrvatsku tretira kao vježbenika svega dva i pol mjeseca prije ulaska u Uniju. Ali lako za to, da je samo to posrijedi, ne bi zasluživalo više od riječ-dvije osvrta ili ni toliko. Puno je važniji sadržaj ove namrgođene intervencije Vijeća Evrope, jer on odaje potpunu konfuziju u vodećim evropskim glavama oko toga gdje je danas Evropa i što s njom treba napraviti. Dok Evropsku uniju trese teška ekonomska kriza koja ogoljenije nego ikada govori da je to kriza sadašnjeg neoliberalnog kapitalizma, politička klasa bavi se šminkanjem i lickanjem njenog ljudskopravaškog lica. Baš kao u onoj poznatoj priči o babi, češlju i kući u plamenu. U slučaju Hrvatske, to je porodilo krajnje čudnovatog kljunaša. Nju se tretira, vidjeli smo, metodama primjerenim devedesetim godinama, kada je bila ultrakonzervativna patrijarhalna zemlja, što je danas ipak deplasirano. Zahvaljujući najviše službenoj hrvatskoj ljevici, koja se oko toga angažirala onoliko koliko se dezangažirala u socijalnim pitanjima, ova zemlja više nije primjer konzervativne zatucanosti. Štoviše, po spolnim, rodnim, seksualnim i sličnim slobodama ispred nje je, koliko uspijevam pratiti, samo manja grupa zemalja (Španjolska, Portugal, Nizozemska, Velika Britanija…), a ona je negdje u zlatnoj sredini.

Ali eto, u Bruxellesu i Strasbourgu strašno brinu da s tim u Hrvatskoj sve bude tip-top, no zato ih nije nimalo briga kako će se ona nositi s ovom krizom, što ne čudi. Ne brinu oni o toj krizi i njenim uzrocima ni u vlastitoj kući, pa su, potpuno neproporcionalno njenoj dubini, samo neznatno intervenirali da se obuzda mahnitanje financijskog kapitala, koji se sasvim odvojio i odmetnuo od realne ekonomije. A u zaštićenoj zoni nekontrolirane pohlepe bogatih ljudi i zemalja na račun siromašnih nisu učinili ni toliko. Tako je ovaj tip kapitalizma, odbijajući se suočiti sa sobom, sam sebi sazidao grobnicu, pri čemu ima neke više simbolike u tome da je prva u nju legla jedna od glavnih ideatora tog sustava, Margaret Thatcher. Ona je, vidjeli smo, ispraćena uz bučne salve obožavanja, kao preporoditeljica zapadnog kapitalističkog svijeta, što se ne može shvatiti drukčije nego da je i on prije spreman zaleći u kriptu s beatificiranom barunicom nego priznati da nešto s njim nije u redu. Dobro, neće se propast kapitalizma dogoditi tako brzo, ali on stoji stiješnjen između dva prokletstva, za koja ne znaš koje je gore. Prema jednom predviđanju, zapravo više nadi, propast će već sada, što najvjerojatnije nije točno, ali jedva da je išta bolja prognoza da će ova njegova kriza trajati još desetljećima. To znači da će se nastaviti i socijalna devastacija Evrope, koja s jedne strane jača lijeve, zasad mahom vaninstitucionalne pokrete, ali s druge strane i desne, koji u mnogo slučajeva poprimaju sve fašistoidnije oblike.

Hrvatska je tu, treba li posebno naglašavati, više nego zahvalan medij. Uz gromku šutnju Evrope, kojoj vlastita loša savjest zatvara usta, ovdje već punu godinu dana traje ofenzivna obnova radikalne, dijelom proustaške desnice, što je verificirano i na nedjeljnim izborima, a kod nas je olakšano time da to uvijek dolazi na dva paralelna kolosijeka. Jedan je, kao i drugdje, ovaj hiperindividualizirani kapitalizam, koji na kratak rok oživljava ekonomiju, ali je već na srednji potkopava, usput pustošeći i komunitarne funkcije kulture, medija, zdravstva, školstva, ekologije… Ukratko, cijelog društva, koje je Thatcherica toliko prezirala. Drugi kolosijek je taj što nacionalizam na ovim našim prostorima funkcionira kao relativno autonomna sfera koja, kada joj se namjeste političke okolnosti, plane poput šumskog požara, od afrički siromašnog Kosova do evropski bogate Slovenije. Zato je i moguće da se u Hrvatskoj jedne nedjelje održavaju izbori za Evropski parlament, a samo tjedan prije nešto što bi trebalo biti sušta suprotnost tome – masovni protesti protiv ćirilice. No kada se sve zbroji, ti rogovi u vreći zapravo čine logično zaokruženu cjelinu koja se, osim u detaljima, ne razlikuje bitno ni od onoga što gledamo unutar EU-a.

Naprosto, treba uzeti pameti da ova Evropa u koju Hrvatska za desetak tjedana ulazi nije ona ista Evropa s kojom je prije desetak godina započela pregovore. Ova je druga, bez sumnje, gora. Toliko gora da iz Milanovićevog SDP-a – a on je, isto kao i HDZ, najposlušniji paž Bruxellesa – već ogovaraju EU da je postala produžena ruka krupnog kapitala, puštajući da propadaju temelji solidarnosti među ljudima i državama. Da vas ne prevari, to ne znači puno, ako uopće išta znači. Rečeno je to vrlo proračunato, u okviru kampanje za EU-izbore, tek toliko da se pokaže kako SDP, kao, razumije razloge sadašnjeg masovnog bunta u mnogim zemljama Evrope (kod kuće je već druga priča). A osim toga, strogo je limitirano i time što je okrenuto prvenstveno protiv desnih, konzervativnih stranaka, dakle izravnih konkurenata koji su na vlasti u većini evropskih zemalja. Zato je glavni problem hrvatske političke klase, koja nema pojma kako izaći na kraj s krizom kod kuće, što sada to svoje neznanje izvozi i u Evroparlament. To se, uostalom, sasvim rječito pokazalo na ovim prvim EU-izborima, na kojima je HDZ postigao najveći uspjeh time što je preokrenuo srozavajuće trendove u anketama. Ali su zapravo i on i SDP teško poraženi činjenicom da su očajnim odazivom birača ovi izbori pretvoreni u karikaturu.

Taj odaziv aritmetički precizno govori o čemu se ovdje radi. Kao što hrvatska politička klasa odlazi u Evroparlament bez ikakve strategije aktivnih i suvislih očekivanja, tako ni birači više ništa ne očekuju od nje. Kraj priče.

Novossti