Karamarkovi neobranjivi autogolovi

Povezani članci

• Cenzura na bosanski način
• UZ 27. JULA DAN USTANKA NARODA HRVATSKE
• Dobrodošlica ratnom zločincu Dariju Kordiću u Mostaru: ‘Čekamo te Dario! Junak Herceg-Bosne’
• FTV I BHT1: NE DAMO UNU!
• Nerzuk Ćurak: Razarajući predrasude
• Najbolji neprijatelji

Predsjednik HDZ-a našao se u logičkom procijepu kad je iza vukovarske ćirilice i Bruxelles, kojem se HDZ u vezi lex Perković poklonio kao nikada dosad, malone do crne zemlje, i ne može tek tako okrenuti kabanicu

Piše: Marinko Čulić, T-portal

Nakon što se mjesecima mučila s pitanjem što će Milanovićevoj vladi džumbus oko Lex Perković, evo Hrvatskoj nove zanimacije. Je li kompromisom Banskih dvora i vrha Europske unije zbilja stavljena točka na ovu priču, ili slijede neki, vrag zna kakvi, nastavci. Po svemu sudeći trakavica je zbilja završena. Nekako mi izgleda da Neven Mimica koji tvrdi da je sve gotovo ne bi riskirao da se nakon što si je iskomplicirao život u Zagrebu zbog navodnog glasanja za sankcije Hrvatskoj, sada još zamjeri novim poslodavcima u Bruxellesu širenjem lažnog optimizma.

Ne daju se, međutim, ni protivnici ovakvog viđenja. Uhvatili su se izjave Vivianne Reding da će Hrvatska biti pomno nadzirana u preuzetoj obavezi oko povlačenja lex Perković, što bi, neovisno o političkim pobudama iz koji se tako tvrdi, morala biti voda na mlin Tomislava Karamarka. Ali, gle, izgleda da njemu takva pomoć više ne treba. Sve do kompromisa Milanovića s Barrosom tražio je izvanredne izbore, čak najavio i hitno glasanje o povjerenju Milanovićevoj vladi, a onda od toga odustao i prebacio to na vrijeme kada se bude donosio novi hrvatski budžet. Možda već smišlja izliku da i tada ostavi parlamentarni mač u koricama.

Konzervativni poraz

Što se dogodilo? Pa, po svemu sudeći šef HDZ-a izgubio je taktički rat živaca s Milanovićem, jer je previše nade polagao u Redingovu. Jest da su ona i njeni suradnici slali poruke Zagrebu vrlo slične HDZ-ovim, na prvom mjestu to da sadašnja hrvatska vlast štiti vinovnike komunističkih zločina. A budući da u vrhu EU dominira Karamarkova stranačka svojta, konzervativci, izgledalo je da su ondje zbilja spremni bezrezervno stati na njegovu stranu. Ali, kako Karamarko tvrdi mnogo više od ovoga, da se u Hrvatskoj u udbaškoj režiji zapravo restaurira ‘odlomljeni ostatak Jugoslavije’, to je po svemu sudeći i za želudac onih u Bruxellesu bilo previše.

Točno je da ondje vole popustiti novim članicama EU koje dolaze iz istočnoevropskog prostora, gdje se antikomunizam zbog iskustva pod Sovjetima još jako nosi, a antifašizam je zbog izraženog kolaboracionizma u Drugom svjetskom ratu na sve nižoj cijeni. Ali da im baš toliko treba popustiti, ni to ne bi bilo pametno, evropska antifašistička ljevica je i bez toga dovoljno potisnuta i umalo pa ponižena. Zato su radije popustiti Milanoviću. On ih je očito pritisnuo uvjerljivom činjenicom da su išli niz dlaku Karamarku oko lex Perković, a ni slovom nisu zucnuli protiv toga što je HDZ orkestrirao ‘čekić-revoluciju’ protiv ćirilice u Vukovaru. I zbilja, prvo jesu, drugo nisu.

Ćirilično čerupanje

I tako su u Bruxellesu, iako preko volje, jer imaju dovoljno problema s nacionalističkim inačicama vukovarskih čekićara i kod kuće, pozdravili postavljenje dvopismenih natpisa u Vukovaru. A Karamarko je dobio novu muku. Pa on je već pokrenuo vukovarsku stranačku mašineriju da izmjenom gradskog statuta ukloni ćirilicu, što je, doduše, vrlo dvojbeno, jer je najveći dio dvopismenih natpisa u nadležnosti centralnih vlasti u Zagrebu. Ali, lako bi on s tim, to bi mu samo omogućilo da nastavi čerupanje s Milanovićem i njegovom Vladom, tj. otvori novu rundu u višemjesečnom hrvanju s njima.

Problem je što je sada iza vukovarske ćirilice stao i Bruxelles, kojem se HDZ u vezi lex Perković poklonio kao nikada dosad, malone do crne zemlje, i ne može tek tako okrenuti kabanicu. Ne može i zato što je Karamarko toliko našpanao stvar oko ćirilice da bi sada kompromis oko toga sličio na kapitulaciju, iako je on bio sasvim, sasvim realna opcija. Kada se, recimo, tražilo da se odgodi dvopismenost u Vukovaru dok tamošnji Srbi ne odustanu od odvojenih škola i vrtića, to je zvučalo dovoljno osnovano da se i to promijeni zajedno s natpisima na državnim ustanovama.

Ponavljanje ratne matrice

Ali, nakon što je izvršen juriš na ćirilićne table, Srbi su stjerani natrag u svoje jednonacionalno gnijezdo, gdje se jedino osjećaju zaštićeni od agresivnog dijela nacionalne većine. To, uostalom, nije prvi takav slučaj. Slično je i kada se Srbe zove da sudjeluju u kolonama sjećanja na vukovarske žrtve, što bi naravno bilo dobro, više nego dobro. Ali, one su sve donedavno sličile na demonstrativne i prijeteće marševe irskih protestanata kroz katoličke kvartove. A ni danas nitko s hrvatske strane nije voljan javno pozvati da te kolone budu održavane i u spomen nevinim srpskim žrtvama u Vukovaru, kojih ne samo da je bilo nego o tome postoje pouzdani svjedoci i među vukovarskim Hrvatima.

Dakle, Srbe se poziva na tješnju međunacionalnu koegzistenciju ne zato da poziv prihvate, nego da ga odbiju, a preferiraju se oni Srbi koji se na isti takav način odnose i prema Hrvatima. U osnovi, ovo je ponavljanje matrice iz ratnih devedesetih, kada su hrvatski ekstremisti najviše cijenili, čak im se i divili, isto toliko radikalne Srbe, a ekstremni Srbi isto toliko radikalne Hrvate. Bila je to svojevrsna obnova bratstva i jedinstva, ali pervertiranog tipa, s preokrenutim predznakom, s tim da je isti princip onda primijenjen i na vlastite sunarodnjake. Ako su bili tvrdi i ostrašćeni onda ih se smatralo ‘našim’, a ako su bili umjereni i koncilijantni, izoliralo ih se ili čak likvidiralo (Josip Reihl Kir s hrvatske strane, Dmitar Obradović sa srpske).

Ideologija ili mito-logija

Nije Karamarko, naravno, odgovoran za sve što se događalo u posljednjih dvadeset i više godina, ali jeste što se na rubovima vukovarskih antićirlićnih demonstracija sada prvi put čuo zahtjev da se Srbe istjera iz Vukovara i iz Podunavlja. I tu dolazi rez. I u Europskoj uniji, rekoh, kubure sa sve militantnijim nacionalizmom, zato su, da se previše ne zalete, nevoljko i ušli u ovu priču. Ali ovo u Hrvatskoj je nešto drugo, ovdje se nacionalizam rasplamsava iz pepela tek ugaslog rata, i u Bruxellesu, jasno, nisu htjeli podijeliti odgovornost za to s Karamarkom. Zato su pustili da u ovom ratu živaca ipak pobijedi Milanović, iako ih je i on zatupio tvrdoglavim inaćenjem oko lex Perković.

Inaćenje je išlo dotle da je Milanović sve pretvorio u ideološku priču, iako ona to ipak nije, što najbolje potvrđuje to da Mađarima lex Perković sada dobro dođe da izbjegavaju izručenje Hrvatskoj Zsolta Hernadija. Iako taj nema ama baš nikakve veze s ideologijom, no mogao bi s mito–logijom. Ali, Karamarkova priča je puno gora. On je zloupotrijebio povjerenje Bruxellesa toliko da je pod njegovim kišobranom ovih dana čak zatražio izbacivanje antifašizma iz hrvatskog Ustava. I kišobran se zatvorio. Između zamorno tvrdoglavog Milanovića i ovako opasno neodgovornog i nepredvidivog Karamarka, ipak je bilo lakše igrati na prvoga.