Kapitalizam je izrođeni sistem

Povezani članci

• Vratite nam ponos i dostojanstvo
• Tri ratna druga
• Mesić: Ključni dokaz Haagu dostavio je Karamarko; Tuđman je znao da srpska sela gore u tri smjene
• Šokantno: Švedska televizije SVT prikazala film koji negira genocid u Srebrenici
• 100.000 šarenih laži
• POD SRUŠENIM LJESTVAMA, na plus 40

Kapitalizam je, s humanističkog nazora, izrođeni sistem koji se svakodnevno sve više izrođuje. Vođen prvenstveno profitom kao pogonskim gorivom, on ne preza u žrvanj ubaciti i najintimnije ljudske osjećaje gledajući iz svega izvući materijalnu korist, skrivajući se i iza krinke navodnih ljudskih prava.

Piše: Ladislav Babić

Suvremena tehnologija i ljudska mašta imaju zajedničku crtu – sposobne su zamisliti i ostvariti gotovo sve što im se prohtije. Ipak, s primjenom njihovih produkata stvari se uveliko kompliciraju. Čovjek je – ili bi barem trebao biti – gospodar svojih proizvoda i, dakako, sebe sama. Svemu što stvori ili izmašta, nastoji dati primjenu, prečesto na štetu svoju i društva. Upravo ta činjenica dovodi u sumnju našu sposobnost gospodarenja samim sobom. Sposobnost razlikovanja korisnih od štetnih učinaka često dolazi u koliziju sa vlastitim egoističnim zahtjevima bez obzira na moguću štetu po druge; mogućnost koja se tijekom povijesti prečesto aktualizirala. Svaki realizirani produkt tehnologije kao i potencijal ljudske mašte koji se često zadržava samo unutar „zidova“ njegove psihe, može imati različitu upotrebnu vrijednost. Vodimo li se samo tim zahtjevom, onda nož podjednako korisno može služiti za rezanje kruha kao i klanje vlastite ljudske braće. Kako je takva zamisao ponajčešće – sem u periodima kad virus neuračunljivosti zahvati goleme populacije (nedavno viđeno na ovim prostorima) – strana normalnom ljudskom biću, jasno je da potencijalnu upotrebu svega postojećeg – u stvarnosti ili u ljudskoj mašti – moramo prije realizacije „izvagati“. Vaga koja mora donijeti odluku o (ne)primjeni odgovarajućeg proizvoda ili postupka u određene svrhe, zove se etika – a njena praktična realizacija u ljudskom društvu je moral.

        Odavno je znano da individualni i društveni moral dobrano zaostaju za eksponencijalnim razvojem znanosti i tehnologije. S podjednakim razlozima kao u davna vremena i danas se ubija, pljačka i siluje, što u pojedinim momentima historije biva pravdano alibijem ratnih djelovanja. Zločin u miru, postaje gotovo pravilo u ratu, bez obzira na kriterije koji reguliraju ratna djelovanja (vrhunac licemjerja – rat, sam po sebi zločinačka djelatnost, biva „reguliran“ navlačeći time na sebe krinku legalnosti, unatoč tome što ga osuđujemo s bezbroj najčešće beskorisnih proglasa i rezolucija). Tome svjedoči i činjenica da beznadno maleni broj ratnih zločinaca, silovatelja, pljačkaša i profitera biva ikada dovedeno pred lice pravde; dapače – mnogi od njih zasjednu najviša upravljačka mjesta države, samo promijenivši retoriku i način djelovanja. Možda ih je puna ulica u kojoj živimo, a i u svom neboderu možemo naći par „ispravnih građana“ koji su ovladali savršenim mimikrijskim sposobnostima.

        Pre neki dan su u Engleskoj i Walesu sklopljeni prvi, zakonski legalizirani istospolni brakovi, nakon što je kraljica još prošle godine dala placet na njih. Sličan zakon postoji i u Škotskoj, dok je katolički sjevernoirski parlament blokirao donošenje srodne mjere (katolici su uvijek papskiji i od samog Pape). Mnogo puta sam se izjašnjavao u prilog LBGT populacije i branio njihovo zakonsko izjednačavanje u gotovo svim pravima sa heteroseksualcima; iz tog razloga se ne smatram homofobom, premda lično nimalo ne preferiram njihov tip uzajamnih (seksualnih) odnosa. Nisu svi ljudi isti, srednji vijek je daleko iza nas (hm!), na području realizacije ljudskih prava postignut je značajan razvoj, pa zašto bismo ograničavali izražavanja i realizacije svih ljudskih stremljenja? Prije no nastavim, dat ću odgovor: jer nije etički realizirati sve što se može zamisliti! Što je daklem natjeralo individuu koja se ne smatra homofobičnom, na preispitivanje nekih aspiracija takvih veza? Kaže se, kako

„ova reforma nije znatnije uzdrmala britansku javnost jer istospolni parovi već imaju ista roditeljska prava kao heteroseksualni: mogu usvajati djecu, koristiti medicinski potpomognutu oplodnju i zamjensku majku, uz uvjet da ona za to ne prima naknadu.“,

za razliku od one francuske gdje je bila praćena žestokoim polemikama i protestnim skupovima, da ne spominjem konzervativnu Hrvatsku sa referendumskom odlukom koja je postala sastavnim dijelom Ustava. Lično bih gay parovima pružio sva zakonska prava u pogledu izjednačavanja bračnog statusa, nasljeđivanja, prava i obavezu na uzdražavanje partnera i sličnih, uz pažljivo kritičko razmatranje onih spomenutih u citatu, od koji neka teško da bih dao i heteroseksualnima.

        Svako ljudsko biće posjeduje prirodna – često i ozakonjena – prava, legitimna samo ako nisu ostvarena na račun trećih osoba. Poželi li pojedinac ili bračni par lutku, ima širok izbor: od medvjedića Tedija do Barbike i njenog partnera Kena – pa, tko voli nek izvoli! Pravite kolekciju medvjedića i inih lutkica po izboru i u broju kojemu je tek vaša kolekcionarska nezajažljivost granica. No, da li je ljudsko dijete isto što i lutka, maltene roba s polica kapitalističkog „slobodnog“ tržišta – samo poželiš i želja ti biva ispunjena!? Konzervativci često iznose jednu tvrdnju, čestu metu sprdnji i izrugivanja suviše uspaljenih ljevičara: svako dijete ima apriorno pravo na oba roditelja! Razmotrimo taj nazor, vodeći računa da dijete nije lutkica, s kojom se smije po volji igrati kako tko to poželi. Postoje konvencije o pravima djeteta, te „crveni telefoni“ na koje se ono može obratiti smatra li da mu ih roditelji povređuju. U svim slučajevima koji obuhvaćaju dilemu između želja roditelja i dobrobiti djeteta, trebalo bi odlučiti u korist potonjeg, što nipošto ne znači da dijete ima pravo svojim zahtjevima ucjenjivati roditelje.

        Dakako da, slijedom nesretnih okolnosti, ima djece bez oba ili jednog roditelja, kao i onih koja uslijed njihova razlaza po prirodi stvari žive (možda i naizmjence) kod jednog od njih. Ako jedini živi roditelj ostvari ozakonjenu homoseksualnu vezu, čini se kako je prirodno da bez nekog posebnog postupka usvajanja zadrži i svoje dijete – svaka druga solucija bila bi nasilje nad roditeljskim pravom. U slučaju rastavljenih roditelja, kad jedan stupi u homoseksualnu vezu, trebalo bi prednost dati onome s kojim je dijete jače emocionalno vezano, ukoliko isti ne pokazuje socijalno neprihvatljive oblike ponašanja (sam homoseksualizam nije socijalno neprihvatljiv) prema svom potomku (teško da bi se tada dijete vezalo uz njega), ili – ukoliko se tako dogovore – na naizmjeničnu skrb. Svakako da je slučaj nedostatka oba roditelja najintrigantniji, i tu bi trebalo pričekati na usvajanje od strane homoseksualnog para do vremena kad se djetetu može – bez diskriminatornih zlonamjernih podmetanja i u skladu sa njegovim godinama – objasniti razliku između buduće obitelji i one njegovih vršnjaka, kakvih će uvijek biti mnogo više. Uz malu „sitnicu“ u svim slučajevima – obavezno pribavljen pristanak djeteta na novi status, kojega je on ponajmanje uzročnik. „Svježi“ homoseksualni parovi, bez poputbine svojih potomaka iz ranijih heteroseksualnih veza, ne bi trebali imati zakonsko pravo na „korišćenje medicinski potpomognute oplodnje i zamjensku majku“. Zašto? Pojednostavljeno – zato što se ne smije sve što se i može! No, pokušajmo detaljnije.

        Korišćenje medicinski potpomognute oplodnje trebalo bi biti prepušteno heteroseksualnim parovima – u zakonskoj ili nelegaliziranoj vezi – iz spominjanog razloga, što svako planirano dijete ima apriorno pravo na majku i na oca. Još točnije, na poznavanje svojih roditelja, te njihovu zajedničku skrb. Tu nikakvu ulogu ne igraju pritajeni homofobni stavovi, već naprosto činjenični niz prirodnih okolnosti. U suvremenom društvu prečesto se krivo tumači jednakost muškaraca i žena. Radi se (ili bi se trebalo raditi) o socijalnoj, ekonomskoj i političkoj ravnopravnosti – i ničemu više. Zauvijek ostaje na snazi biološka, praćena fiziološkom nejednakošću dvaju spolova. U slučaju prava muških gay parova na potpomognutu medicinsku oplodnju – gdje bi iznajmljena žena donor bila oplođena spermijem jednog od partnera – s fiziološke strane je stvar jasna. Najzdravija hrana, koja u prvoj fazi djetetova života najviše doprinosi njegovom tjelesnom i umnom razvitku, je majčino mlijeko. S obzirom da muškarci nisu sposobni – niti će u bliskoj budućnost to biti – dojiti dijete, solucije bi bile otrgnuti ga od sise biološke majke, stavivši ga na umjetnu ishranu i uskrativši moguće razvojne prednosti, ili imati ženu u najamnom statusu dojilje dok dijete ne prestane sisati. Kako se to nerijetko zbiva i u njegovoj trećoj godini, moguće je shvatiti kakve bi sve psihičke veze uspostavljene između unajmljene majke i djeteta bile prekinute njegovim oduzimanjem u korist muškog para, te kako bi se to odrazilo na psihologiju djeteta. Naravno, neke žene bi prihvatile takvu ulogu bez emocionalne povezanosti sa vlastitim plodom kojeg su iznijele iz čistog koristoljublja, po principu: naručeno – isporučeno! Želimo li stimulirati nepotpuni psihički razvoj takve djece i igru s njima po hladnim tržišnim pravilima, ma i isključili novac iz svega?

        Kod ženskih parova, spominjani fiziološki argument ne igra ulogu, jer se pretpostavlja da bi majka bila jedna od partnerica, ali ostaju na snazi ostali. Pojednostavljeno, ako niste biološki disfunkcionalni – u kojem slučaju bi medicinski potpomognuta oplodnja riješila problem (uz pretpostavku postojanja raznospolnog partnera, jer dijete ne smije biti lutkica kojom ispunjavamo vlastiti život uskratom drugog roditelja) – parovi bi trebali odlučiti: jesu li primarniji njihovi istospolni seksualni apetiti ili želja za djetetom; jednoga bi se po vlastitoj volji – u čemu bi im pomogao zakon – trebali odreći. Postoji izreka koja govori da „ne možeš imati ovce i novce“. Daklem, sama mogućnost potpomognute medicinske oplodnje ne bi trebala automatski značiti i njenu primjenu u svim slučajevima. O tome bi morala brinuti etika međuljudskih odnosa. Često zastupnici prava homoseksualnih parova – u koje i ja spadam – u prilog svojim zahtjevima ističu činjenicu prirodnosti tih odnosa, jer oko 10% ljudi pokazuje istospolne sklonosti. Tim više čudi što u svojoj nekritičkoj zaslijepljenosti previđaju drugu, podjednako prirodnu činjenicu: za dijete su u 100% slučajeva uvijek potrebni mama i tata! Posve nebitno što je razvoj znanosti omogućio razna sofisticirana zaobilaženja do nedavno jedinog procesa stvaranja novog života i prividnu nepotrebnost drugog roditelja, jer – upravo o etičnosti takvih postupaka i raspravljamo.

        Slijedeći primjer (djelomično netom razmatran) – neovisan o seksualnoj orijentaciji, s obzirom da je tehnički izvediv u svim slučajevima, pa i za osobe bez partnera – ilustrirajmo ironičnim pitanjem: je li žena klokan, ili ljudsko biće? Kengur u čiji tobolac možemo utrpati sve što nam se prohtije, pa odatle izvaditi kad zaključimo da je poskočni sisavac izvršio svoj zadatak? Sasvim je izvjesno da suvremene biomedicinske nauke omogućuju tzv. „majčinstvo na iznajmljivanje“ – bilo ono besplatno ili plaćeno. Izvan ili u tijelu biološke majke koja zbog nekog poremećaja ne može nositi plod tijekom uobičajenih devet mjeseci, izvrši se oplodnja jajašca, te se onda za nošenje oplođene jajne stanice unajmi dobrovoljka (njezina maternica!?) – takozvana zamjenska ili surogat majka – koja to čini rad materijalnih ili humanih razloga (recimo, postoji slučaj kad je majka nosila i porodila dijete vlastite kćeri). Takve se stvari već događaju svuda oko nas, ali i ratovi, ubojstva, pljačke, silovanja,…, se zbivaju – pitanje je samo, je li to etično. Odmah na početku treba odbaciti diskriminirajuće stavove prema tako rođenoj djeci, koja ni najmanjeg utjecaja nisu imala na svoje začeće i način rođenja.

        Čime argumentiram sumnju u etičnost takvog postupka, izuzmem li uvjerenje da žena zaista nije, niti bi se trebala koristiti kao klokan? Prvi je razlog opet fiziološki. Uobičajilo se u suvremenog čovjeka uvjerenje kako su geni sve: ta on/ona ima moje gene, te Hrvati se od ostalih razlikuju po genima, te dobio je Nobelovu nagradu jer ima „dobre gene“,… – čak i neki vrhunski intelektualci, dobitnici spomenute nagrade, daju spermu na čuvanje u posebne banke, da se iskoriste za umjetnu oplodnju zbog stasanja generacije „nadljudi“ (eugenički pristup koji demantira atribuciju „vrhunski intelektualci“!). U drugom planu, ako ne i smetnut s uma, je utjecaj okoline; u rođene djece temeljem psihosocijalnih utjecaja roditelja i društva, u još nerođenih pak zbog fizioloških faktora sredine u kojoj prebivaju. Kroz pupčanu vrpcu plod prima hranjive tvari od zamjenske majke i izmjenjuje sa njom razne fiziološke faktore, ugrađuje ih u sebe, razvija se i raste! Uzme li se u obzir i prirođena psihološka sklonost trudnica svome plodu (bez obzira što zamjenska majka razumski shvaća da nije njen), jasno je da situacija nije tako jednostavna kao: uložio sam svoje, i sad uzimam natrag svoje vlasništvo. Dijete koje nakon rođenja biva prepušteno (bilo je slučajeva kad su zamjenske majke to odbile učiniti) svojoj biološkoj majci, nije više sasvim njeno, osim u čistom „vlasničkom“ smislu! Ako bismo ove primjedbe mogli smatrati bioetičkog karaktera, slijedeća je čisto etička.

        Kapitalizam je, s humanističkog nazora, izrođeni sistem koji se svakodnevno sve više izrođuje. Vođen prvenstveno profitom kao pogonskim gorivom, on ne preza u žrvanj ubaciti i najintimnije ljudske osjećaje gledajući iz svega izvući materijalnu korist, skrivajući se i iza krinke navodnih ljudskih prava. Neka nas ne zavara formulacija „mogu… koristiti… i zamjensku majku, uz uvjet da ona za to ne prima naknadu.“. Sa logičkog aspekta, kakva je razlika prima li ili ne prima surogat majka novčanu naknadu? Danas, kad to u mnogim zemljama gdje se provode takvi postupci nije zakonski regulirano, za pretpostaviti je da većina žena pristavši biti „klokanice“, to ne čine iz humanističkih (osim kad se radi o bliskoj rodbinskoj povezanosti), već se vode materijalnim, i prečesto egzistencijalnim razlozima. Vodi li zakonodavac više računa da sve ne preraste u dobar biznis, zanemarujući pritom utjecaj cijelog posla – jer to nije doli posao – na dijete? Uostalom, kao što se promijenilo suvremeno gledanje na prostituciju, netom što je legalizirana uveden je porez za one koji se žele baviti takvim biznisom. Jesmo li sigurni da kapitalistička država, u svojoj nezajažljivosti, neće odobriti i plaćeno zamjensko majčinstvo kako bi ga mogla oporezovati? Porez se uvodi s opravdanjem da svatko tko se bavi poslovnom djelatnošću kojom zarađuje hljeb svoj nasušni, mora dati doprinos društvu jer koristi njegovu infrastrukturu (ceste, mostove, gradsku rasvjetu, javni prijevoz,… – da spomenemo samo najjednostavnije). Zamislite načas da sam nezaposlena nimfomanka, koja radi vlastitog užitka ima dnevno jednak ili i veći broj (besplatnih) mušterija kao opisana seksualna poslenica, silom zakona prebačena na legalno tržište roba i usluga. Eto, ne moram plaćati porez – barem dok se ne sjete oporezovati i moj užitak! Ima li ikakve suštinske razlike između dva prethodna slučaja, s obzirom da i ja u podjednakoj mjeri koristim društvenu infrastrukturu. Ono što želim reći je, da kapital apsolutno ne zanimaju moralne zadrške ako može izvući neku dobit, a prije ili kasnije dosjetit će se izvući je i iz zamjenskog majčinstva a možda i moje nimfomanije. On se naprosto vodi rezonom: ako je nešto moguće – učini to – a kad učiniš, dobro naplati.

        Mora se priznati da gotovo svaku izmaštanu zamisao – ako je samo u skladu sa prirodnim zakonima – čovjek uspijeva ostvariti, a gotovo nema ostvarenja koja nije praktično primjenio i u etički pogrešne svrhe. Nuklerana bomba – bačena! Bojni otrovi i nervni plinovi – upotrebljeni! Rakete – lansirane po gradovima! Bespilotne letilice – koriste se u eliminaciji političkih protivnika! Informatička elektronika – upotrebljava se u prisluškivanju milijuna ljudi! Računalni virusi – haraju našim kompjuterima! GMO hrana – potura se bez konsenzusa o njenoj neštetnosti! Može još i još i još primjera, a vi procijenite jesu li etički, ili znače prevlast nemoralne upotrebe potencijalnoga u aktuelne, nehumane svrhe.

        „Postao sam smrt, rarazarač svjetova!“, nije mogao odoljeti citirati indijsku “Bhagavad–Gitu”, Robert Oppenheimer – vođa istraživačkog projekta A-bombe – prilikom pokusne detonacije. Većina fizičara nakon tog iskustva zalagala se protiv njene primjene, a mnogi od njih su, razočarani Trumanovom odlukom o bacanju na japanske gradove, napustili bavljenje fizikom. Oppenheimera, izrazitog protivnika upotrebe A-bombe koju je pomogao konstruirati (kao i kasnijeg rada na H-bombi) nastojalo se dezavuirati kao pristašu komunizma. Albert Einstein, svojim pismom američkom predsjedniku pokretač projekta konstrukcije bombe, cijeli se život borio za nuklearno i svako drugo razoružanje. Prema dostupnim podacima, zbog svojih stavova bio je meta tajne istrage FBI-a. Julian Assange, američki zviždač koji je preko internetske stranice WikiLeaks obznanjivao materijale o „izvansudskim ubojstvima u Keniji, odlaganju otrovnog otpada u Africi, priručnike Scijentološke crkve, procedure u Guantanamo Bay-u, kao i korespondenciju banaka Kaupthing i Julius Baer,…, tajne podatke o aktivnostima SAD u ratu u Afganistanu i Iraku“, pokazujući kako sve što je moguće ne smije postati djelatno, napose ako je nemoralno, morao je pred bijesom američke administracije potražiti azil u ekvadorskoj londonskoj ambasadi. Bradley Manning, američki vojni zviždač kome je pravo na istinitu informaciju javnosti bilo važnije od lažnog domoljublja, osuđen je na 35 godina zatvora, dok je Edward Snowden bio prisiljen spas pred osvetom američke administracije zbog otkrivanja nezakonitih radnji koje su vršene širom svijeta, naći u Rusiji. To su samo neki od javnosti poznatijih ljudi koji su na vrijeme, ili tek poslije vlastitog nesretnog iskustva, shvatili da je mnogo toga moguće ali ni izdaleka poželjno ostvariti. Jedna od prvih osoba koja je svoje strahove glede toga izrazila u literanom djelu, bila je Mary Shelley sa fantastičnim romanom „Frankenstein“.

        Naknadna kajanja, sem indirektnog priznanja da su proroci imali pravo, a žrtve pale uslijed ignoriranja njihovih poruka bile besmislene, uglavnom su sasvim formalnog karaktera, sročena da operu obraze živih ignoranata pametnijih od sebe. S kojima se najčešće surovo obračunavaju kako bi mogli realizirati vlastite interese na štetu naroda. Ilustracije radi, bez pretenzija naturanja biblijskih „istina“ suvremenom čovjeku, spomenimo da su i stari narodi shvaćali kako nije sve dozvoljeno činiti, čak i ako je moguće. Naravno da su mnogi njihovi zaključci odražavali duh vremena, drugi bili sasvim krivi sa suvremenog stajališta, a treći neprimjereno dogmatizirani kao vječne istine kojih se mnogi i dandanas drže. Ima i onih koji su izdržali test vremena, poput zabrane ubijanja, krađe, lažnog svjedočenja, o poštovanju svojih roditelja,… No, dug je put od teorije do njene praktične primjene, posut nesretnim sudbinama i leševima. Većina je uvijek podložna manipulaciji, a kad im istina okolišnim putem stigne tamo kuda je po prirodi stvari namijenjena, za mnoge je već prekasno. Imao je pravo Lincoln, ustvrdivši da “Sve ljude možete varati neko vrijeme. Neke ljude možete varati sve vrijeme. Ali ne možete sve ljude varati sve vrijeme”, što je sa povijesne točke gledišta više nego sjajno – uvijek dođe čas kad većina shvati istinu. Nezgoda sa stajališta prosječnog ljudskog života je međutim u tome, da gotovo sve ljude možete varati predugo vremena. Jer, bez pretjeranog razmišljanja, prihvaćaju skoro sve što je moguće kao ono što se i smije! Zar način raspada Jugoslavije, sa posljedicama koje je izazavao, nije izvanredna ilustracija primjene ovakvog razmišljanja?

        Konačno, najskeptičnijima servirajmo jednako „skandalozni“ primjer kao s početka teksta. Kad ste zadnji puta bili u incestuoznoj vezi sa svojim najbližim rođacima? Unatoč toga što su (uglavnom) zakonom zabranjene, takve veze su raširenije no se misli. I Biblija ih je prepuna, sve dok se nije transformirala u licemjerni novozavjetni dio koji se skanjuje propitivati Isusove seksualne navade, uz crkveno anatemiziranje stvaralaca koji se poduhvate takvog preispitivanja. Siguran sam da većina ljudi nije ulazila u slične poduhvate, iako su oni vrlo lako zamislivi (i provedivi, a u dalekoj prošlosti i rašireniji, čemu indirektno svjedoče i vladanje naših evolucijskih životinjskih predaka ili porodična stabla evropskih dinasta), i teško da učesnicima pružaju manjeg užitka od uobičajenih spolnih odnosa. Često njihovu zabranu laici tumače kao posljedicu prevelike učestalosti genetskih malformacija djece rođene iz tih odnosa, što je nekada možda i važilo, no danas – kad je moguća stopostotna zaštita od trudnoće – je to nonsens. Ipak, većina se ne upušta u te veze – zašto? Po mnijenju autora, uzroke treba tražiti u dalekoj prošlosti, iz prije spomenutog razloga ali i iz pribojavanja glave patrijarhalne porodice od mlađih seksualnih takmaca u vlastitoj obitelji. Što je slijedom indivudalne i društvene evolucije poprimilo karakter etičkog načela kojega se (uglavnom) pridržavamo. Čovjek je biće evolutivnih promjena, a one na nekom stupnju razvoja mogu uzrokovati sasvim drukčije kvalitativne osobine od izvornih. Poznato je da malena djeca prolaze kroz prolaznu životnu fazu pokazivanja seksualnog interesa za roditelje. Zrelo ljudsko biće prihvaća tu činjenicu prirodnim oblikom svog sazrijevanja ili čak psihičkog atavizma koji biva prevaziđen, dok bi čitatelj – ako već do sada nije – trebao izvući pouku:

Ne smije se sve što se može!

        Neki se ljudi groze podređenosti politike etici, jer bi to kao vodilo u stravično stanje društva, njegovo robovanje navodno imaginarnim načelima – kako oni shvaćaju teoriju morala. Upravo suvremena politika, posebno u ovim krajevima skoro sasvim lišena etičkih principa, pokazuje neosnovanost takvog stava. Ne samo nju, svaku ljudsku djelatnost moramo graditi – ne na kvazietici tipa licemjernih katoličkih dogmi, ne po principu moralističkih osuda djelovanja i ponašanja, već na temeljima otvorenim preispitivanjima i mogućim promjenama u skladu sa ljudskim spoznajama. Spoznajama (a one nisu samo znanstvenog, već i etičkog karaktera), a ne interesima. Možda je moj interes da naslijedim starijeg brata, ali ono što me sprečava da ga ubijem nije zakon – već ljudski moral baziran na humanističkim etičkim načelima. Jednostavnijim riječima – bratska ljubav. Etiku je nužno ugrađivati u zakone, koje će uvijek – toga moramo biti svijesni – dobar dio ljudi izigravati. Svakako bi idealno stanje društva predstavljala toliko razvijena svijest njegovih članova i sposobnost razlikovanja dobra od zla, da se život ne bi morao ograničavati paragrafima. No, nije li nas tako ohola tvrdnja i „istjerala iz Raja“ u svijet gdje svojim nesnalaženjima, razmimoilaženjima, svađama i nespojivim svjetonazorima, svakodnevno dokazujemo – uključujući i ovaj tekst – da smo se precijenili?