ENG
Kameni svijet
Autor/ica 👤Boris Pavelić
Povezani članci
Izravna je i uzajamno uzročna veza aktualnoga pretvaranja fizičkog nasilja u legitimnu političku metodu i onoga što ministar kulture zove »depolitizacijom« muzejskoga postava u Spomen-području Jasenovac. Jer, ako »depolitizirate« genocid – ma što depolitizacija genocida uopće mogla značiti – motiv za zločin »oslobodit« ćete njegove zloćudne srži, i učiniti, primjerice, ono što je Marko Jurič, pod krinkom televizijskoga voditelja, učinio nedavno, organizirajući televizijski razgovor o tome »treba li dekriminalizirati ustaštvo«. A kada ste učinili to – »depolitizirali« genocid i »dekriminalizirali« ustaštvo – učinit ćete ih legitimnima kao i bilo koju drugu političku ideju; omogućiti, dakle, da fizičko nasilje – ta sama bit ustaštva i nacizma – postane legitimno političko sredstvo.
Piše: Boris Pavelić, novilist.hr
Kako to izgleda u svakodnevici, uvjerili smo se u posljednjih nekoliko dana: Ante Tomić i njegovi prijatelji na vlastitim glavama, a cijela javnost u formi cinične relativizacije koju je ministar kulture uspio zbiti u dvije kratke rečenice. Ali, kako s nasiljem već biva, to nipošto nije sve. Tri dana nakon što je opravdao napad na Tomića, proglasivši ga posljedicom piščevih novinarskih tekstova, Zlatko Hasanbegović otišao je na premijeru filma Jakova Sedlara o logoru Jasenovac, koji završava, prema zgranutim svjedočenjima vjerodostojnih gledatelja, potjernicama za liberalnim novinarima, piscima i intelektualcima kakve se u Hrvatskoj odavna nisu vidjele. I? Kako je sve to komentirao ministar kulture? S odobravanjem. »Ovakvi filmovi su korisni jer govore o brojnim tabu temama«, akademskom je ravnodušnošću komentirao Zlatko Hasanbegović. Kako tu izjavu shvatiti drukčije nego kao poruku da je ubuduće poželjno pozivati na odstrel svakoga koga samoproglašeni čuvari većinskih vrijednosti – Jakov Sedlar i Hrvoje Hitrec u ovome slučaju – proglase nepoželjnima i opasnima za naciju?
Zato je važno boriti se za istinu o jasenovačkome logoru i ustaškim zločinima – da bismo onemogućili samovolju i pretvaranje nasilja u dopuštenu političku metodu. Zato židovska zajednica – osim osobnih razloga povrijeđenih obiteljskih sjećanja – danas odbija sudjelovati u državnoj komemoraciji Jasenovca: ona svojim prosvjedom dobronamjerno upozorava da vlast hotimično ruši mukotrpno građene brane koje nasilju priječe da postane samorazumljivo. Jer, kada postane – a tu smo granicu već prešli – nema više mira, nema zdravlja, nema spokoja, nema slobode, nema demokracije, nema često ni života. Nema ih ni za koga, a ne samo za manjinu, kako se u tišini svojih intima tješe pripadnici većine. Jer, u diktaturi nasilja, većina je obična iluzija: tko pripada većini odlučuje onaj tko drži batinu.
Tek rijetke reakcije potpore sugeriraju da hrvatsko društvo nije sposobno razumjeti razmjere, važnost i doseg simboličkoga čina kojim je Koordinacija židovskih općina odbila sudjelovati u ovogodišnjoj državnoj komemoraciji žrtvama ustaškoga logora smrti. Ne pamtimo da se takvo što dogodilo igdje u poslijeratnoj Europi. U društvu prihvaćenih demokratskih vrijednosti takav bi alarm odjeknuo poput bombe, i izazvao neusporedivo gromoglasnije reakcije nego što su ove kojima svjedočimo. Paradoks je, međutim, u tome što se takav bojkot u društvu učvršćene demokracije ne bi ni mogao dogoditi. Činjenica, dakle, da zajednica koja u Hrvatskoj danas jedva još postoji – a čije je nepostojanje posljedica zločinačke ideologije koja opet dobiva pravo građanstva – upravo očajničkim upozorenjima pokušava opomenuti društvo na klopku koju samu sebi priprema, svjedoči o tome da je Hrvatska već uvelike odmakla na putu pretvaranja vlastite demokracije u amorfnu zbrku socijalnih slučajnosti, od kojih je nasilje – fizičko, simboličko, političko, ideološko… – tek jedna među mnogima.
Vlast, dakle, ne kani graditi istinsku građansku demokraciju, društvo raznovrsnosti i slobode izbora, nego neku vrstu nacionalpopulističke diktature utemeljene na toleriranju nasilja, izmišljenoj povijesti i ekstremno konzervatiziranoj sadašnjosti. Ušutkivanje Jasenovca simbolički je zaglavni kamen te nakaradne građevine. Ova vlast ne želi ono što je htio neimar Bogdan Bogdanović, koji je svoj kameni cvijet uzdignuo sa željom da se s vremenom, i s malo sreće, pretopi u šareni svijet za sve ljude. Ne; ova vlast hoće obrnuto – da se hladni beton kamenoga cvijeta izlije natrag u bolnu jasenovačku zemlju. Ova vlast hoće – kameni svijet.
Autor/ica 👤Boris Pavelić
