Kako se osvajalo hrvatsko tržište: Italija i Austrija “širile” se uz asistenciju Ljubljanske banke

Baš kao što od objave knjige Hrvoja Šarinića sve novine više manje otvoreno pišu, ako ne već o dogovorenom, a ono o ratu s elementima dogovora. Dakako, govorimo o Domovinskom i ostalim ratovima na ovim prostorima od 1990. godine naovamo. Tako je danas Božo Dimnik, predsjednik hrvatsko-slovenskog društva prijateljstva izjavio, a SEEbiz to prenio, kako još jedna od situacija toga vremena iza sebe ima rep komplota.

Slovenski su političari odbili isplaćivanje devizne štednje hrvatskim građanima prilikom disolucije pod utjecajem snažnog lobija talijanskih i austrijskih bankara. Pokušao sam se uhvatiti u čuđenju, ali mi ne ide! 

Ali, krenimo redom. Vlada RH je u ovim predpristupnim vremenima, prije nekoliko dana otvorila pitanje nenaplaćenih štediša unatoč tome što su raniji sazivi Vlade pristali na to da se to svede, na pitanje podjele zajedničke imovine. Kao da  Ljubljanska banka nije zaseban financijski subjekt! Naravno, Vlada je reterirala vrlo brzo te su slovenski dužnosnici izrazili veliko zadovoljstvo, nasuprot početnoj neugodi. Reteriranje Vlade nipošto nas ne čudi jer ipak njihov je cilj svidjeti se međunarodnoj zajednici, onoj briselskoj pogotovo, stoga retern možemo i očekivati svuda osim prema vlastitim građanima.
Ono što nikako ne čudi je objašnjenje Bože Dimnika vezano uz razloge i interese talijanskih i austrijskih banaka za ovakvim marifetlucima. Naime, one ne bi imale šansu ulaska na hrvatsko tržište ukoliko bi Ljubljanska banka ostala u Hrvatskoj i ostala vjerodostojna. Ne čudi niti njihov utjecaj na političare jedne mlade države, a ne čudi niti to što upravo iz tih krugova dolaze vlasnici hrvatskih banaka. 

Pašk Kačinari, poznati zagrebački zlatar, već godinama dokazuje kako je upravo on suvlasnik najveće domaće banke. Posljedično tomu, on i suradnici dokazuju kako upravo iza talijanskih i austrijskih banaka koje su ušle u vlasničku strukturu hrvatskih banaka stoje osobe iz Hrvatske i drugih ex-jugoslavenskih republika. Oni su prema tom scenariju novcem koji je ostao u inozemstvu kupovali hrvatkse banke, a dokupljivali depozitima koji su ostali u Hrvatskoj, a koji su se “zagubili”. Uostalom o tome su pisane ozbiljne analize i knjige, jednu je napisao i kolumnist ovoga portala, a između ostaloga i o tome se vodi i postupak protiv bivšega premijera Ive Sanadera koji je, gle čuda, pristao na to da se pitanje štediša rješava temeljem podjele zajedničke imovine. 

Sličnu situaciju s bankama imamo i u Srbiji. Možda se na najnovijoj presudi beogradskog trgovačkog suda najbolje vidi kakvu je moć imala Ljubljanska banka u bivšoj državi. Na stranu sada to što tamo djeluje Nova ljubljanska banka koja je za područje Srbije sljednik Ljubljanske banke, a za područje Hrvatske to nije(!), no ugovor s početka osamdesetih godina 20. st. kaže kako će svaka banka svoje devizne pričuve čuvati kod Ljubljanske banke koja će ih pak plasirati u inozemstvo. Presuda koju spominju ovih dana je poništenje potraživanja na ime toga ugovora Nove ljubljanske banke prema Kosovskoj banci. Mediji se u Srbiji pitaju nisu li sredstva koja su ostala u Ljubljanskoj banci, vraćena u državu putem kupovine banaka za talijanskih i austrijskih banaka. 

Sjećam se kako su mnoge obitelji tih 1990-ih godina bile na rubu bankrota, a neke otišle i u bankrot pokušavajući posuditi novac od lihvara na ime te štednje za nabavku naoružanja za obranu Domovine. Ako su informacije Bože Dimnika i ljudi oko Paška Kačinarija točne, a naknadna nam pamet i cijeli zbir “slučajnosti” govore kako jesu, ispada kako ne samo što su štediše kreditirali kupce banaka u kojima će kasnije ponovno štediti nego će sami sebe namiriti iz zajedniičke imovine bivše države koja je po definiciji narodna. Na, kraju čini se kako, na ovim prostorima, ne bi trebalo biti mjesta bilo čijem čuđenju pa niti onome slovenskog predsjednika Danila Tuerka. 

Tekst uz dozvolu autora prenosimo sa portala SEEbiz.eu