Kako poraz zvati pobjedom

Izdvajamo

• Govorkalo se kako nakon »jednokratnih napada« 14. aprila na red dolaze politika, pregovori, diplomacija, smirivanje, mudrost...Ispalo je obećanje – ludom radovanje! Za Macrona je, recimo, najvažnije da je »ravan Putinu...« Za Trumpa niko više ne zna ko mu je važan a ko nije. Teme ga ne interesiraju, već samo pojedinci, za i protiv njega. Theresa May bi da se vrati kao imperija na nekada »njihov Bliski istok«...

Povezani članci

• Strah od katarze
• Nacionalisti, vjerski fanatici, komunisti, i ovo 5% Evropljana
• U toku akcija SIPA-e kodnog naziva “Čarli”: Privedeno više osoba zbog organiziranog kriminala
• Model Lora
• Demokratska cijena smrti
• I BAN JELAČIĆ BI PODRŽAO PUPOVCA              

Jedna stranica povijesti je pri kraju. Do jučer vječiti pobjednici danas su gubitnici. To ne bi morao biti kraj svijeta čak ni za njih da su spremni za racionalnu podjelu svjetskih poraza i zajedničke benefite od mogućih sutrašnjih, zajedničkih pobjeda. Gabariti gubitnika, ljudski i politički to, nažalost, ne mogu da podnesu. Poraz se mora pobijediti po svaku cijenu, lažima, prevarama, sljepilom ili lukavošću, a svakako silom. Uz uvjerenje da se time dokazala i veća pamet nego kod ostalih. Eto kapitalno tankog mjesta u cijeloj igri. Jer »veliki« više nisu veliki kao nekada. Dolaze i drugi. I to se ne može preboliti.

Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska, uz neupitnu podršku većine svojih posilnih, vojnu operaciju u Siriji minule subote proglasili su pobjedom. Bizarno, Francuzi i Englezi pokazali su veći ushit time nego ključni igrač u storiji, Amerikanci. Rusija sa saveznicima nije pokazala nikakvu euforiju mada sa saveznicima nije poražena. Posebno i važno – ne dugoročno. Assad je reagirao onoliko koliko je očekivano. Pobjedničke radosti iskazao je narod na ulicama Damaska. I privrženost režimu. Ruska vojna alijansa utvrdila je »šta i kako dalje«.

Crne slutnje zvaničnih pobjednika sa Zapada, a posebno onih malih uz njihovo skute imaju osnova. Ruski saveznici sada će dobiti i ona oružja od Moskve koja nisu imali. Uz ostalo i S-300 anti-raketne sisteme što su noćna mora svakom napadaču sa brodova i iz aviona. Uz mnoge druge »alatke« koje su do sada uglavnom služile za prepadanje i odvraćanje. Priča nije završena.

Dokaz kako napadači vjeruju da su pobijedili jesu uslovi koji se sada postavljaju Rusiji na političkoj sceni. Tako London u UN-u ultimativno isporučuje četiri uslova Moskvi »za mir u Siriji«. Sva četiri polaze od etablirane logike: Sve što kažemo je neupitna istina. Ako se i dokaže suprotno, to ništa ne mijenja i zove se »fake news«. Dakle, veli Karen Pierce, stalna predstavnica GB u UN-u, da prvo, sirijski program hemijskog oružja mora biti zaustavljen, a zalihe uništene. O najmanje šeszdesetak dokazanih hemijskih napada od strane terorista i o njihovim laboratorijama i »proizvodima« isporučenim sa Zapada, ni riječi. Ne pominje se više ni potvrda svjetske organizacije za borbu protiv hemijskog oružja kako je sve sirijsko u vezi sa time uništeno 2014.

Drugi uslov je doista providan, mada zvuči humano i logično: Odmah zaustaviti neprijateljstva u skladu sa svim rezolucijama VS UN-a! Izglasavanih sedam godina. Jasno, ekskluzivni izvor neprijateljstava je samo Assad. Teroristi i oni što su ih izmislili sebe radi i doveli u Siriju ne pominju se. ISIL, Al Nusra ili onaj Jaish Al Islam iz Doume tamo, kao da biju bitku za oslobađanje Sirije i mir u svijetu!

Naivnima je posvećena treća tačka: Poziv na »povratak u pregovarački proces u Ženevi«. Podrazumijevaju se najmanje dvije stvari, sasvim izvan realnosti u Siriji. Prvo je da Ženeva, onako kako je sve ovo smišljeno od početka a protiv Sirije, Rusije, Irana i njihovih partnera – za ženevski sto dovodi kao priznate, amnestirane i legalizirane predstavnike svekolikog zla koje se nakotilo u Siriji. Naravno u ime »demokratizacije«, znači svrgavanja tamošnjeg režima. Riječ je o pozivanju na pregovore između predstavnika države članice UN-a, ma koliko se kosa na glavi dizala mnogima povodom njih, i klasičnih terorista koji su odigravali ulogu »proxy« armija u korist onih što bi da u Siriji beskonačno uzimaju ono što su uzimali decenijama, pa počelo da im se izmiče. Mnogi resursi i stara a sada i novotkrivena nalazišta nafte i plina. Prijetnja je i tamošnje samosvjesno podizanje na noge i oslobađanje koje postaje glavna prepreka za dotadašnju pljačku.

Direktna i najvažnija posljedica ovog zahtjeva nije budući mir jer njega ne može biti sa teroristima pregovaračima i njihovim mentorima. Posljedica je ubijanje procesa u Astani, alternativno pokrenutog u trokutu Moskva – Ankara – Teheran. Ma koliko internih razlika među njima bilo, proces smirivanja među onima koji su to doista željeli tamo je dogovoren i započeo. A to je jedino što očuvanje starih profita ne dozvoljava. Ova »tačka tri«, kako je zamišljena i ponuđena, zato je vraćanje u igru poraženih i održavanje rata po svaku cijenu.

Istina je da ima pukotina u taboru »pobjednika« i pored svega ima. Čak i među vodećim političarima, senatorima i ministrima zemalja koje su raketirale Siriju u zoru 14. aprila. Usaglašenu mantru o tome ko je pobio svoje civile, posebno žene i djecu, niko među njima ne dovodi u pitanje. Dokazi će se tražiti i sigurno obezbijediti kasnije, ako nekoga još interesiraju. Ničemu više ne služe svjedočenja druge vrste. Ni legende svjetskog novinarstva Roberta Fiska odatle, ni Pearson Sharpa, američkog novinara mreže OAN (»One American News«) iz Doume, ni priznanje učesnika u podvali sa hemijskim napadom čuvenih »humanitaraca« Bijelih kaciga, snimci hemijskih postrojenja u skloništima Jaish Al Islam u Doumi itd. itd.

Za promatrača sa strane koji iole znaju nešto o svjetsko poretku, međunarodnim odnosima, diplomaciji i pregovaranju, dešavanja u koja je svijet Sirijom duboko uronjen sasvim su blizu nečemu što bi pripadalo međunarodno političkoj neuro-psihijatriji, kada bi tako nešto postojalo. Šalama nema mjesta, u pitanju ljudski životi, ako to išta još nekome znači.

Dokle je evo došlo: Procedurama, obavezama i pravilima povodom sukoba ili ozbiljnih sumnji o kršenju svjetski utvrđenih normi, danas se de facto izruguje svako onaj ko je uvjeren da mu sila na to daje pravo. Temeljem pukih iskonstruiranih optužbi i bez elementarno dokazanih argumenata podižu se avioni i rakete, razara, uvode sankcije… Stvaraju se nove geo-političke realnosti uz nova pozicioniranja i dugoročno eliminiranje »neprijatelja«. Tu kao da nema kraja. Evo tek sedmicu nakon Doume, hladno se nabacuje kako će Assad sigurno ponoviti isti napad, samo sada u Idlibu. Idelno za optužbu unaprijed jer je u pitanju posljednji bastion hiljada najgorih terorista koje valja spašavati. Samo dan nakon ove »natuknice«, iz US Kongresa eto poruke da se »ne isključuju nova bombardovanja Sirije u ponovljenom hemijskom slučaju«. A slučaj je eto najavljen i apsolutno je nebitno ko je, temeljem čega, uz kakve informacije već neopozivo »naslutio« novi Assadov zločin. Istovremeno, britanski establišment sa Theresom May i ministriom Johnsonom, satjerani u ćošak manipulacijama u »potvrđeno ruskom trovanju agentna Skripala«, guraju očitu neokolonijalnu i neoimperijalnu ambiciju dalje kroz usta svog čovjeka u OPCW koji »potvrđuje« ono što prethodno britanska specijalizirana laboratorija negira kao dokaz da je otrov za agenta došao iz Rusije!

Ambiciozni Macron, potpuno egzaltiran vlastitim dolaskom »na scenu« saopštava novinarima: »Dao sam nalog za udare na Siriju kako bi Putina podsjetio da i Francuska postoji…« Šta drugo kazati nego da jadnije dokazivanje postojanja Francuske, države prebogate istorije i grandiozne kulture i civilizacije, Pariz vjerovatno nije imao. Opsesija novih pukih prolaznika kroz povijest koji bi da preko noći budu sultani, Napoleoni, Churchilli…doista bi bila groteskna kada ne bi koštala toliko nevinih ljudskih života.

Da u kompletniom raspadu svjetskog sistema kakav je ne tako davno postojao nisu u pitanju tek pojedinačni ispadi pogrešnih ljudi na pogrešnim mjestima, pokazuje i to koliko im ta »pogrešnost« ide od ruke, pa bezumlja postaju politika. Uz uvjerenje da su unaokolo svi budale pa im se može prodati svaki apsurd. Tako, eto, i mlađani nestrpljivi saudijski prestolonasljednik, opasno uronjen u krv sirijske drame sa mnogim plemenskim liderima unaokolo, odjednom treba da posluži Trumpu da se izvuče iz gliba tako da sve to liči na rješenje a tek njegov interes. I da ostane u igri iako bi se kao »povukao iz Sirije«. Formiranje »arapskih snaga« za kontrolu sjevernog dijela Sirije u kojem će se zaštiti svi mogući teroristi uz pomoć zemalja direktnih proizviođača terorizma, uvreda je elementarne pameti.

Govorkalo se kako nakon »jednokratnih napada« 14. aprila na red dolaze politika, pregovori, diplomacija, smirivanje, mudrost…Ispalo je obećanje – ludom radovanje! Za Macrona je, recimo, najvažnije da je »ravan Putinu…« Za Trumpa niko više ne zna ko mu je važan a ko nije. Teme ga ne interesiraju, već samo pojedinci, za i protiv njega. Theresa May bi da se vrati kao imperija na nekada »njihov Bliski istok«…

Jedna stranica povijesti je pri kraju. Do jučer vječiti pobjednici danas su gubitnici. To ne bi morao biti kraj svijeta čak ni za njih da su spremni za racionalnu podjelu svjetskih poraza i zajedničke benefite od mogućih sutrašnjih, zajedničkih pobjeda. Gabariti gubitnika, ljudski i politički to, nažalost, ne mogu da podnesu. Poraz se mora pobijediti po svaku cijenu, lažima, prevarama, sljepilom ili lukavošću, a svakako silom. Uz uvjerenje da se time dokazala i veća pamet nego kod ostalih. Eto kapitalno tankog mjesta u cijeloj igri.

Jer »veliki« više nisu veliki kao nekada. Dolaze i drugi. I to se ne može preboliti.

Novi list