Kako je Salma Hayek postala slučaj “žrtva” u balkanskom kontekstu

Izdvajamo

• "Kako pobogu te glumice koje pokazuju svoja tijela da budu žrtve seksualnog nasilja? Pa one su uz pomoć svoje seksualnosti i uspjele!" Već formulacija ovog pitanja jasno ukazuje na glavno žarište problema, a to je da se ženska seksualnost kao takva povezuje s moraliziranjem i sramotom. S druge strane, muška seksualnost je potpuno obrnuto sramotna samo kad je nema, kad je impotentna. Ne priča se recimo previše da su zlostavljači mahom oženjeni muškarci i uzorni očevi. U osnovi ovi dvostruki kriteriji dovode do toga da ženska seksualnost postaje vrlo skupa moneta u društvenoj dominaciji.

Povezani članci

• Javni medijski servis kao okupirano javno dobro: Kako je Radio televizija RS-a, dio javnog servisa BiH, izvještavala o protestima
• Sorensen: Želimo da se BiH priključi EU i tu smo da pomognemo u ostvarenju toga
• Samir Fazlić: Grad Sarajevo se zamjera Pamuku da ne bi Erdoganu
• KO SIJE BIJEDU, ŽANJE GNJEV
• U petak počinje osma Gitarijada „Na putu za jug“
• U svijetu ove godine ubijeno 67 novinara

Foto: Aesthetic Screen Grabs

Je li Salma Hayek, ili bilo koja slavna glumica, problem kojim se napose trebamo baviti? Nije, ali je svakako paradigmatski primjer nerazumijevanja fundamentalnih društvenih problema. Pozivati se u svrhu relativiziranja na marksističku prizmu problema ili slobodu govora više podsjeća na praznu floskulu ili ego-trip onih koji si vole tepati da stvari gledaju šire jer njihova kvazi-suberzivna analiza nažalost ne ide dalje od “ali nije isto” i ostaje zarobljena u staroj ideologiji koju ne žele ili (još) ne mogu prepoznati. Naša je dužnost da pitanje seksualnog nasilja i ravnopravnosti žena ne postane stvar elita, ali je nedvojbeno da su nam upravo (hollywoodske i naše) glumice pomogle da Metoo pokret dobije šire razmjere i da se neke promjene ubrzaju za bar nekoliko desetljeća i na tomu im hvala. Ono na čemu, evidentno je, još trebamo raditi je društvena podrška, a u tome nam može pomoći samo puno(!) edukacije.

Nedvojbeno je da su se u posljednjih nekoliko godina napravili veliki pomaci u artikuliranju problema seksualnog nasilja i zlostavljanja. Međutim, stvari ipak ne idu tako glatko, a neki oblici relativiziranja u javnom prostoru su tomu dokaz. Slučaj Salme Hayek u ovom smislu služi za uvođenje dihotomije između autentičnih žrtava seksualnog nasilja i onih koje po njima to nisu. Posezanje za primjerom glumica i/ili konkretno Salme Hayek moglo se čuti od izjava hrvatskog predsjednika Milanovića, preko gledanih televizijskih emisija i društvenih mreža sve do neformalnih razgovora. Pa iako se čini da Milanović još jednom, ovaj put preko leđa žrtava, provokacijom samo podiže prašinu (u čemu očito uspijeva jer je trenutno prema anketama najpopularniji političar u Hrvatskoj), pokušajmo razumjeti zbog čega ovakve izjave uspijevaju rasplamsati šire narodne mase.

Ovakav tip uvođenja razlika paradigmatski je primjerak zaostatka patrijarhalne i seksističke ideologije kojeg se čak i neki načelno emancipirani akteri teško rješavaju. No poznata je stvar da je ideologija najjača tamo gdje se čini transparentnom, a kritika najteža kada uključuje samokritiku. U osnovi, ovaj tip stava najčešće razotkriva neki oblik prljave savjesti i/ili strah od nužnog dekonstruiranja vlastitog (macho) identiteta. Potisnuta krivnja proizvodi frustraciju, a svaka frustracija traži svoju metu. 

Moralizacija

“Kako pobogu te glumice koje pokazuju svoja tijela da budu žrtve seksualnog nasilja? Pa one su uz pomoć svoje seksualnosti i uspjele!” Već formulacija ovog pitanja jasno ukazuje na glavno žarište problema, a to je da se ženska seksualnost kao takva povezuje s moraliziranjem i sramotom. S druge strane, muška seksualnost je potpuno obrnuto sramotna samo kad je nema, kad je impotentna. Ne priča se recimo previše da su zlostavljači mahom oženjeni muškarci i uzorni očevi. U osnovi ovi dvostruki kriteriji dovode do toga da ženska seksualnost postaje vrlo skupa moneta u društvenoj dominaciji.

Dopustimo da postoje neki granični slučajevi svjesnog «ukorištavanja» vlastite seksualnosti pa ipak to nije problem kojim se bave svi oni koji kritiziraju seksualno nasilje i ova logička zamka je uzročnik mnogih nerazumijevanja. Kada dihotomisti ovo koriste kao argument u relativiziranju seksualnog nasilja, oni ne samo da govore o slučajevima u kojima nasilja nije ni bilo, nego na pojmovnoj razini zamagljuju razliku između nemoralnog postizanja cilja i moraliziranja oko ženske seksualnosti (što se ne događa u slučaju muškaraca). Dihotomisti tako naoko kritiziraju ovo prvo, iako im je zapravo trn u oku ovo drugo. Drugim riječima, inzistirajući tobože na nekoj ljudskoj kvarnosti, gotovo nekim magičnim obratom, oni otvaraju prostor za moraliziranje oko ženske seksualnosti i posljedično za relativiziranje seksualnog nasilja. 

Pitanje moći

Pitanje moći drugi je argument u kontekstu propitkivanja dostojnosti “žrtava” da budu žrtve. Pa tako možemo čuti da su spomenuta Salma Hayek, kao i druge bogate i slavne glumice, zapravo bile u poziciji moći te ih stoga ne treba uzimati u obzir. Pa ipak ono što zastupnici dihotomije žrtva/”žrtva” zaboravljaju jest da su i danas, a pogotovo dvadeset i više godina unazad, muškarci oni koji drže sve najmoćnije pozicije u filmskoj industriji. Harvey Weinstein u vrijeme snimanja Fride, spornog filma na kojem su Hayek i Weinstein surađivali, ima reputaciju doslovno hollywoodskog boga, pa je jasno da je njegov položaj moći uvelike nadilazio moć bilo kojeg glumca, a osobito glumice. Naravno, ukazivanje na socijalne, rasne ili ekonomske razlike unutar problematike seksualnog nasilja je iznimno važno, ali promjena socijalnog konteksta ili količina novca koja je u igri nažalost ne umanjuje njegovu učestalost. Pa tako umjesto da se pitamo kako je moguće da je Salma Hayek bila žrtva seksualnog uznemiravanja pored toliko novca i slave, trebali bismo naprotiv osvijestiti da čak ni Salma Hayek pored toliko novca i slave nije mogla izbjeći seksualno uznemiravanje.

Složit ćemo se da su perverzne razlike u ekonomskoj moći Hollywooda i običnih ljudi, ali dovoditi tu problematiku, kako to radi Milanović, u vezu sa ženskim seksepilom je klasični seksizam. Dapače, upravo oni koji zaodjenuti u tu ideološku paradigmu klikaju po pornografskim sadržajima tako omogućuju vrtoglava kapitaliziranja u Hollywoodu. Jedno zapravo hrani drugo pa je otvoreno pitanje tko učinkovitije podupire kapitalističko cvjetanje. Ono što neki akteri u javnoj diskusiji ne mogu (ili ne žele) shvatiti je transverzalnost ovog problema koji ne poznaje granice društvenih slojeva upravo zato što su ideološki obrasci vezani za žensku seksualnost i razlike u (ekonomskoj) moći žena i muškaraca (bili) prisutni unutar svih njih. Utoliko to (kvazi)marksističko stavljanje klasnog iznad rodnog pokazuje granice svog kritičkog dosega. 

Demoniziranje

Zašto nije prekinula suradnju jer ostajanje u spomenutoj je dakako jasan dokaz da je sve to radila zbog zarade i slave? Glumica u Fridi nije samo utjelovila svoju sunarodnjakinju nego je bila i suproducentica filma. Problemi i uznemiravanja počinju nakon potpisanih ugovora koji američkom mogulu omogućuju raznorazne oblike manipulacije, između ostalog i da glumici oduzme rad na filmu koji je izvorno njena ideja. Hayek, uzgred budi rečeno, nije pristala ni na kakav oblik seksualnog odnosa s Weinsteinom. Dapače, ona je napravila ono što su mnoge žene radile stoljećima u sličnim situacijama, pretrpjela je sve pritiske, prijetnju smrću i niz drugih neugodnosti. Postavlja se pitanje je li problem ambicija (lijepih) žena jer mi se čini da bismo nekom muškarcu u sličnoj situaciji zapravo čestitali dok ženski uspjeh svodimo na puku demonsku zavodljivost.

Prijavljivanje i društvena podrška

Ne odustaju dihotomisti pa se pitaju, zašto nije prijavila? Od svega navedenog najteže je probaviti ovu opasku. To je kao da pitate robove zašto nisu prijavili svoje robovlasnike. Analogija je pretjerana, ali su odnosi snaga i važnost podupiruće ideologije u oba slučaja bili slični. Kao što su muškarci interiorizirali mnoge mizogine paradigme, tako su i žene usvojile brojne psihološke obrasce koji nisu manje ideološki. Istina, nije uvijek lako shvatiti suptilnost nekih oblika mikro nasilja koji u društvu perpetuiraju nejednakost i stvaraju podlogu za teža i ozbiljnija zlostavljanja, ali je njihovo razumijevanje neophodno za promjene. Neki su tomu dorasli, neki nisu.

Na koncu, znači li to da nitko više ništa ne smije reći, a da odmah ne bude optužen za relativizaciju? Jesmo li pod prijetnjom nekog feminističkog totalitarizma? No, nije isto postavljati pitanja i relativizirati. Relativizacija je kada pitanjima insinuirate da se neko seksualno nasilje može opravdati ili tolerirati. Međutim, seksualno nasilje nema opravdanja kao što nema ni recimo ubojstvo. Netko može pokazivati, pa čak i trgovati svojim seksepilom, ali svejedno ne smije trpjeti seksualno nasilje. Samo što se dihotomisti ne uspijevaju riješiti starih paradigmi koje su to dopuštale i opravdavale. Nije slučajno da su se kola slomila upravo na lijepim glumicama jer se one u društvenoj svijesti lako povezuju sa sumnjivim moralom. No ne zaboravimo da su isti tretman i osudu za nemoralno ponašanje u prošlosti imale i mnoge druge, odnosno sve žene koje su se usudile djelovati u javnoj sferi ili na bilo koji način dovesti u pitanje rodne stereotipe. Patrijarhalni poredak tako vrlo vješto manipulira stigmatiziranjem ženske seksualnosti u svrhu održavanja statusa quo.

Je li Salma Hayek, ili bilo koja slavna glumica, problem kojim se napose trebamo baviti? Nije, ali je svakako paradigmatski primjer nerazumijevanja fundamentalnih društvenih problema. Pozivati se u svrhu relativiziranja na marksističku prizmu problema ili slobodu govora više podsjeća na praznu floskulu ili ego-trip onih koji si vole tepati da stvari gledaju šire jer njihova kvazi-subverzivna analiza nažalost ne ide dalje od “ali nije isto” i ostaje zarobljena u staroj ideologiji koju ne žele ili (još) ne mogu prepoznati. Naša je dužnost da pitanje seksualnog nasilja i ravnopravnosti žena ne postane stvar elita, ali je nedvojbeno da su nam upravo (hollywoodske i naše) glumice pomogle da Metoo pokret dobije šire razmjere i da se neke promjene ubrzaju za bar nekoliko desetljeća i na tomu im hvala. Ono na čemu, evidentno je, još trebamo raditi je društvena podrška, a u tome nam može pomoći samo puno(!) edukacije.