Kako je propao projekt hrvatske države

Povezani članci

• Božica Jelušić: O STARCIMA I PRAVU NA LUDOST
• U povodu hapšenja generala Jovana Divjaka
• Gojer režira na Splitskom ljetu
• Hrvatska faktički ne priznaje BiH
• Božica Jelušić: Večernja saga o duši
• FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (8)
  Kordić: Moji ljudi, dobri kršćani, nikad ne bi počinili masakr u Ahmićima

Goleme novce i dvadeset šest godina svojih bijednih života dali su Hrvati za svoju tisućljetnu državnu pravicu, šezdeset milijardi eura hipotekarnog kredita podigli su za veličanstvenu nacionalnu državu sa svim onim zgodnim UNESCO-ovim detaljima, a od svega imaju samo ljupku, starinsku chubby-chic državicu za ukras.

Najprije su novine objavile demografske projekcije Ujedinjenih naroda, po kojima će stanovništvo Hrvatske već za koju godinu pasti ispod četiri milijuna ljudi – do 2050. na tri i pol, a do kraja stoljeća na jedva dva i pol milijuna stanovnika – pa rezultate istraživanja globalne konzultantske tvrtke Ernst & Young, prema kojima je Hrvatska uvjerljivo najkorumpiranija zemlja jugoistočne Europe, a na koncu i najnovije podatke Eurostata, po kojima je Hrvatsku po bruto društvenom proizvodu i takozvanoj stvarnoj individualnoj potrošnji ove godine službeno prestigla čak i Rumunjska, čiji je BDP po glavi stanovnika prije samo deset godina bio gotovo dvostruko manji od hrvatskog. U tih deset godina Hrvatska se pak nije pomakla ni za decimalu, spustivši se na samo dno ljestvice, kao pretposljednja od dvadeset osam članica Europske unije: u ovom trenutku – javile su novine – gora od nas ostala je još samo Bugarska.

Onda su prošlog petka novine javile da je iz NASA-inog svemirskog centra Kennedy na Floridi Bugarska u svemir lansirala prvi geostacionarni satelit BulgariaSat-1, koji će pružati komunikacijske i televizijske usluge za Europu, sjevernu Afriku i Bliski Istok.

Ukratko – da rezimiramo – jedina članica Europske unije siromašnija i bjednija od Hrvatske lansirala je u orbitu prvi komunikacijski satelit i postala punopravnim članom ekskluzivnog svemirskog kluba.

Dalje je bilo lako: već sutradan, u subotu, u Hrvatskoj je svečano obilježen Dan državnosti, a na misi za Domovinu u zagrebačkoj katedrali kardinal Josip Bozanić istaknuo je deset poguba što prijete duši hrvatskog identiteta, od odvajanja života od otajstva Božjeg dara, i nerazmatranja Božjeg plana u traženju istine o svojoj povijesti, do odvajanja hrvatske kulture od kršćanskog svjedočanstva.

Ovogodišnji je Dan državnosti tako, iako prilično nejubilaran i neokrugao, po novome kalendaru dvadeset šesti, a po starome bogami već i dvadeset sedmi, ispao dobrom prigodom da se svede saldo četvrtstoljetne te, kako se zove, hrvatske državnosti, i službeno konstatira kako je divovski historijski projekt hrvatske države veličanstveno – propao.

Jednostavno, stvar nije uspjela.

Hrvatska država ne radi.

Napravili su Hrvati, istina, sve po onim višejezičnim uputama za sastavljanje i upotrebu: tisućljetni san, državna pravica, veličanstveni Domovinski rat, slavne bitke, gradovi heroji, zastave, grbovi, garda, vojska, prvi nacionalni parlament, nogometna reprezentacija, nova nacionalna mitologija, nova slavna povijest, nove tradicije, brončani spomenici, lente, vitezovi, plemstvo, čuvari državnog pečata, Društvo Hrvatskog Zmaja, Gospa Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška o hrvatskom ramenu, poduzetništvo, slobodno tržište, NATO, sve do posljednjeg vijka, sastavili su Hrvati svoju malu, slavnu i lijepo dizajniranu IKEA vintage-državu, provjerili još jednom je li sve kao na slici u brošuri, uključili je u Ujedinjene Narode, pritisnuli „ON“ i – ništa.

Pritisnuli su Hrvati dugme još nekoliko puta, OFF-ON, OFF-ON, a Hrvatska ni a ni be: ona mala zelena žaruljica ne daje nikakve znakove života.

Država im, jebiga, ne radi.

Goleme novce i dvadeset šest godina svojih bijednih života dali su Hrvati za svoju tisućljetnu državnu pravicu, šezdeset milijardi eura hipotekarnog kredita podigli su za veličanstvenu nacionalnu državu sa svim onim zgodnim UNESCO-ovim detaljima, a od svega imaju samo ljupku, starinsku chubby-chic državicu za ukras, da im stoji u regalu uz onu keramičku balerinu iz Čehoslovačke.

Dvadeset sedam godina nakon što su uzeli sudbinu i državu u svoje ruke, Hrvati već odavno nemaju koga kriviti za to. Dvadeset sedam godina nema više Jugoslavije i komunista, dvadeset dvije godine prošle su od rata, dvadeset dvije od tih dvadeset sedam godina Hrvati su dakle u potpunom miru sami odlučivali kako će i što dalje, petnaest puta za to vrijeme izlazili na slobodne i demokratske izbore, petnaest puta sami, da im nitko ništa nametao niti ih ni na što silio nije, birali su Hrvati tko će ih voditi, i svih petnaest puta važno im je bilo jedino tko je na glasačkom listiću najveći Hrvat i katolik, tko će biti pokrovitelj na Bleiburgu, tko će biti na misi za Domovinu, a tko u loži u kockastom dresu: ukratko – ja se ispričavam na lošem hrvatskom – tko ima veći hrvatski kurac.

Počeli su Hrvati zajedno s Rumunjima i Bugarima, prve demokratske izbore onoga su proljeća 1990. raspisali gotovo istog dana kad i Rumunji i Bugari: dvadeset sedam godina kasnije, Rumunji udvostručuju svoj BDP i masovnim demonstracijama smjenjuju Vladu zbog pokušaja dekriminalizacije lakših oblika korupcije, Bugari lansiraju u svemir svoj prvi satelit, a Hrvati kod kuće na Simpovom kauču iz 1990. gledaju malo turske serije, malo na N1 pregovore oko ploče „Za dom spremni“ u Jasenovcu, a malo na Skypeu unučad u Irskoj.

Neće se Hrvatima to svidjeti – i nije da ih ne razumijem, nije lako u tim godinama, od stoljeća sedmog, priznati da si bio budala – ali dvadeset sedam dugačkih, uzaludnih godina sasvim je dovoljno vremena za shvatiti i priznati kako je projekt hrvatske države bio kolosalna greška. Nije ni to, najzad, najgore što se živu čovjeku može dogoditi, niti je nezabilježeno u historiji, propadali su i mnogo veći i ozbiljniji projekti od hrvatske države. U razvoj i proizvodnju novog višenamjenskog borbenog aviona F-35 Lightning, samo posljednji primjer, Amerikanci su uložili su desetak puta više novca nego Hrvati u razvoj svoje nacionalne države, pa ga je na prvim manevrima stara „šesnaestica“ napravila malim letećim majmunom. Događa se, rekoh, i najboljima, pa kako neće Hrvatima.

U svih hiljadu i pol godina napravili su oni jedva dvije svoje države, a ne znaš koja je uzaludnija: jednu drvenu, pomoćnu nacističku državicu, i jednu plastičnu za ukras, u obliku sakristije. Jednostavno, Hrvati nisu za to, nije im bog dao talenta za državu i državnost. Imaju za te stvari dvije lijeve ruke – dobro, desne – pa im Republika izgleda kao da su je radili Pat i Mat iz onog popularnog čehoslovačkog crtića A je to: baš kao da su na buvljoj pijaci našli odbačeni, probušeni bojler, gipsani grb, plastično raspelo, komplet kineskih gedora, stari Klaićev pravopis iz 1942. i stari bubanj perilice rublja, pa krenuli sastavljati državu.

Nije sramota to priznati, nije država za svakoga – nemaju je ni Baski, ni Škoti, ni Pridnjestrovljani – i ne trebaju Hrvati stoga namah očajavati: imaju oni dara za druge stvari, rijedak dar imaju, recimo, za loptačke sportove, borilačke vještine, klađenje, trgovinu, ribolov, višeglasno pjevanje, ima toga koliko hoćeš, svaki je hobi jeftiniji, bolji i korisniji od nacionalne države. Da su, recimo, tih dvadeset sedam godina i pedeset milijardi eura uložili u udruge građana i njihove hobije, bila bi Hrvatska do sad svjetska prijestolnica Wiehlerovih goblena, a Dinamo bi barem jednom prošao skupinu Lige prvaka. Čak i Dinamo u osmini finala Lige prvaka, naime, imao bi više smisla od hrvatske države.

Republika Hrvatska neuspio je projekt, i valja to konačno hrabro i pošteno priznati. Hrvatska država ne funkcionira. Ne radi. I džabe Hrvati sveudilj, očiju ostakljenih nekakvom nejasnom i posve nerazumljivom nadom, pritišću ono dugme i bez daha gledaju u mrtvu zelenu žaruljicu. Prije će, naime, ona keramička balerina iz regala odskakutati na smjenu straže na Markovu trgu, nego što će im hrvatska država isplatiti penziju. Jednostavno, ne znam kako to još reći, Republika im ne fercera. Džabe.

Ne treba je odmah baciti, ne kažem to – neka je u regalu, može biti zgodan poklon malome za krizmu – ali treba se okrenuti drugim stvarima. Na primjer – da ne kažu kako uvijek samo kritiziram i ne nudim rješenja – fidget spinner. Jednako kao i hrvatska država dugo se, posve besmisleno i uzaludno vrti, i jednako kao i hrvatska država baš ničemu ne služi.

A košta samo dvadesetak kuna.

N1