Kako je nestao Bosanac sa stećka

Izdvajamo

• A šta je Bosanac u inostranstvu. Radnik. Bosanac u inostranstvu radi puno. I zato ga cijene. Onda Bosanac u inostranstvu dobije nazad mrvu onog dostojanstva koje mu je na domaćem terenu oduzeto. Nije lako ne zapitati se kako to da bosanski doktori, profesori, naučnici, pa čak i poneki talentovani političar može valjati vani, a iz svoje zemlje je morao bježati.

Povezani članci

• Ljudska sloboda i žilet-žica
• Basara: Samo je Đinđićeva smrt siguran posao
• CEREK HA-HA-O-a
• Jedina opcija – revolucija!
• Na međunarodnom sajmu knjiga u Beču, promovirana nova knjiga Mile Stojića
• Božica Jelušić: Domovinska

Zemljo moja, neka ti je nazdravlje dan nezavisnosti. Da tu nezavisnost nekad i dobiješ.

Najveći problem BiH danas nije nacionalizam nego brutalni kapitalizam. To je oružje koje je samo u toku zadnjih pet godina otjeralo skoro 200.000 Bosanaca i Hercegovaca.

“Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.” Tako je pisao Miroslav Krleža o Bosancima. Mislim da u ovom djelu nije razdvajao Bosance na Bošnjake, Srbe i Hrvate. Nego, onako, đuture, između Une i Sane, Save i mora. Samo, to je bilo tada. Danas je situacija takva da malo fali prije nego što i penzioneri počnu da bježe iz zemlje.

Prije skoro tri decenije Bosanci su glasali, i na izborima dali vlast onima koji su odlučili da ih prvo usitne kao kusur, jer je sa velikom novčanicom teško, a kad imaš siću u džepu, onda to izgleda onako, malo veće. Ali eto, dalo bi se preboliti to što su usitnjeni i razbijeni kao narod, ipak su tu različite vjere u pitanju. Pa još kad se doda malo zla i pokolja u svu tu računicu, onda dobiješ dobitnu kombinaciju.

Dobitna kombinacija u ovom slučaju nema veze sa narodom, narod je u toj računici samo glasačko tijelo. Ako ga se dobro zastraši, on će glasati onako kako je dogovoreno, a onda- posao kao i obično. Dobitna kombinacija odnosi se na to da narod kojem je oduzeto svako dostojanstvo radi i ne buni se.

Robuju tako danas Bosanci u vlastitoj zemlji svaki dan. Ne robuju “anamnjima”, oni su tamo, preko entitetske ili zamišljene kantonalne linije. Ali uredno robuju šefovima i poslodavcima kojima je jedina ideja vodilja da se zaradi što je moguće više para za gazdu. Gazda sjedi negdje drugo, pa mali šefovi moraju sami da bičuju uposlenike ne bi li ovi što bolje robovali. Oni malobrojni kočoperni ni ne moraju da rade u takvim uslovima. “Ako nećeš ti, ima ko hoće”. I tako, godina za godinom, u strahu za vlastitu egzistenciju robuje se za platu koja jedva da može pokriti mjesečni kredit za stan i hranu. Ali ako se pobune, nema ni to, pa ljudi ćute.

Da se slučajno ne bi dosjetili da im i nije baš dobro, redovno im se servira po porcija hoće-neće biti rata, referendumi, koji već entiteti i slične nebuloze. A ovi to sve gutaju ne vidjevši da su se od onog Bosanca sa stećka pretvorili u nešto što više nije ni sjena sebe.

I tako nesretni svaki dan odlaze na posao na kome ih maltretiraju i zlostavljaju i na kome nema niko da ih zaštiti. Jer ko da ih štiti kad su gazde poklopile i sindikate i pravosuđe.

Tu se Bosanci dosjete i pođu odlaziti. Profesori Engleskog sjednu polako u klupe i počnu učiti Njemački. Ko nema diplomu zdravstvenog radnika, lijepo je kupi, i put pod noge.

A šta je Bosanac u inostranstvu. Radnik. Bosanac u inostranstvu radi puno. I zato ga cijene. Onda Bosanac u inostranstvu dobije nazad mrvu onog dostojanstva koje mu je na domaćem terenu oduzeto. Nije lako ne zapitati se kako to da bosanski doktori, profesori, naučnici, pa čak i poneki talentovani političar može valjati vani, a iz svoje zemlje je morao bježati.

Eto tako se dočekaju i značajni istorijski datumi. Zemljo moja, neka ti je nazdravlje dan nezavisnosti. Da tu nezavisnost nekad i dobiješ.

Ilustracija: Šukrija Meholjić