Kako je diktator Tuđman dijelio činove: Sinu Miri za rođendan poklonio čin generala
Povezani članci
- Jahali smo za Had
- Tomislav Jakić: OD VELEIZDAJNIKA DO HEROJA (I NATRAG)
- Esad Bajtal: Koji se to još režim u svijetu dogovorio sa svojim rušiteljima?
- Viktor Ivančić: O krastavcima
- Tri generala i solidarnost u zločinu
- Anketa: Građani Sarajeva žele punu ravnopravnost za gej osobe: Smiješno je da u 21. vijeku ti ljudi imaju problema zbog svoje seksualne orijentacije
Svibanj 1995: početak tzv. treće i završne etape Domovinskog rata, kojom su oslobođena okupirana područja u Posavini, zapadnoj Slavoniji, na Banovini, Kordunu, u Lici i sjevernoj Dalmaciji. Mnogi ne znaju da je tog svibnja sin Franje Tuđmana, Miroslav, slavio svoj 49. rođendan. Nije okrugla brojka, ali on ga pamti jer se njegova majka Ankica potrudila da bude poseban. Priča zapravo počinje dvije godine prije rođendana, kada je tata Franjo 140-orici tadašnjih političkih i inih moćnika, civila, dodijelio činove počasnih časnika.
Bio je među njima i Ivo Sanader, koji je na nedavnom početku suđenja za ratno profiterstvo razbjesnio prave branitelje pozivajući se na svoj čin pukovnika HV-a; pritom je zaboravio naglasiti da je taj čin pričuvni i da ga je dobio služeći Tuđmanu, a ne domovini. Da je bivši premijer s aktivnim sudjelovanjem u ratu imao doticaja koliko i Miroslav Tuđman s relevantnošću u političkoj areni sada, najbolje ilustrira podatak da postoji samo jedna Sanaderova fotografija u odori HV-a i to ona na postrojavanju za prisegu.
Šušak jedno, Tuđman drugo
Dakle, razlika između počasnog i redovnog čina je enormna, a tu je i mala sitnica – uz pričuvne, odnosno počasne činove ne idu nikakva materijalna prava, za razliku od djelatnih. Djelatni čin znači da je osoba u aktivnom sastavu Oružanih snaga, a plaću prima prema Uredbi o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe, objašnjavaju iz Ureda predsjednika. U Ministarstvu obrane kažu kako na visinu iznosa plaće djelatne vojne osobe utječe radni staž proveden u službi, mjesto stanovanja (prirez) i osobni odbitak (broj djece ili uzdržavanih članova obitelji) te osobni koeficijent, pa nisu u mogućnosti navoditi konkretne iznose. Prema dostupnim podacima, neto plaća aktivnih generala je između deset i 16.000, a mirovine se kreću u rasponu od osam do 13.000 kuna. Ured predsjednika nije želio komentirati dodjelu čina general-bojnika Miroslavu Tuđmanu jer, kažu, “analiziranje i komentiranje načina rada i odluka prethodnih predsjednika nije u djelokrugu njihova rada i odgovornosti”.
U Tuđmanovo su doba najviši činovi bili rezervirani za najlojalnije, tako i Sanadera, a da su poslušnici, bolje rečeno “počasnici”, srcu mili, ali krv je krv, najbolje je znala supruga i mama Ankica, po upućenima najzaslužnija za čin djelatnoga general-bojnika koji je njezinu sinu dodijeljen 24. svibnja 1995., samo dan prije rođendana. Iz dokumenata koje posjedujemo vidljiva je zanimljivost: Gojko Šušak htio je da se Miroslavu Tuđmanu dodijeli čin pričuvnoga, dakle počasnog general-bojnika, no Franjo Tuđman tu je odluku istoga dana poništio i dodijelio mu čin djelatnoga. Ono što je Šušak ujutro odlučio, Franjo Tuđman je popodne poništio, i to na zakonski krajnje upitan način. Promaknuvši sina iz čina brigadira (koji je dobio 1992.) u čin general-bojnika, Tuđman stariji omogućio mu je da preskoči nekoliko stepenica i godina službe. Suvišno je napomenuti da takva brzopotezna unapređenja drugima nisu bila moguća.
Majčina intervencija
Prema Zakonu o službi u Oružanim snagama, Miroslav Tuđman mogao je najprije biti promaknut u čin brigadnoga generala (najniži generalski čin), i to samo uz visoku stručnu spremu, odgovarajuću vojnu školu i ako je u činu brigadira proveo četiri godine – što on, brigadir od 1992., nije ispunjavao – a general-bojnik mogao je postati tek ako je brigadni general bio najmanje tri godine.
O promociji Miroslava Tuđmana postoje, dakle, dva dokumenta: jedan je potpisao tadašnji ministar Šušak, drugi Franjo Tuđman, vrhovni zapovjednik. Oba su donesena isti dan, a obojica se potpisnika pozivaju na 135. stavak Zakona o službi u OS RH (koji je stupio na snagu nešto više od mjesec dana prije rođendana Miroslava Tuđmana 1995.), u kojem se kaže da vrhovni zapovjednik dodjeljuje niže i više časničke činove te činove generala/admirala na prijedlog i uz ovlaštenje ministra obrane. U dokumentu kojim je mlađi Tuđman promaknut ne spominje se takav ministrov prijedlog, a nema ni obrazloženja zašto mu je čin dodijeljen; na njemu je tek jedan potpis, onaj Franje Tuđmana. Misterij je zašto je Šušak tog dana namjeravao Miroslavu prilijepiti titulu pričuvnog časnika, tim više što je znao da se kojekakvi činovi dodjeljuju uglavnom po slovu Franje Tuđmana, a ne po slovu zakona.
Neslužbeno se, pak, može čuti da je Franjinoj odluci ponajviše kumovao pritisak supruge Ankice, koja je sina time naumila počastiti za rođendan: ta nije valjda mogla dopustiti da njen prvijenac bude u društvu pričuvnih general-bojnika u kojem su, primjerice, tada bili Ivan Jarnjak, Stjepan Mesić i Vladimir Šeks, koji su činove dobili 1993. Kako je Miroslavovo promaknuće u djelatnog časnika palo u vrijeme kada se ishod Domovinskog rata već znao, nije bilo bojazni da će ga poslati na ratište.
Načela i privilegije
Oni koji bi mogli znati nešto o tome zašto se Šuškova i Tuđmanova odluka o čašćenju Miroslava Tuđmana činom general-bojnika nije podudarila, ne žele, čini se, evocirati sjećanja na tu epizodu. Današnja predsjednica DC-a Vesna Škare Ožbolt, tada jedna od najbližih Tuđmanovih suradnica, tvrdi kako ništa ne zna, niti može objasniti zašto je predsjednikovom sinu, tadašnjem čelniku HIS-a, krovne obavještajne službe, dodijeljen čin djelatnoga general-bojnika; možda joj je raspoloženost za razgovor splasnula zbog poraza na parlamentarnim izborima.
Za razliku od nje, svježim izbornim rezultatima general-bojnik Tuđman – koji nam do zaključenja ovog broja nije odgovorio je li se Šušak protivio njegovu imenovanju za djelatnog časnika – ne bi trebao biti nezadovoljan, jer se ipak uspio izboriti za saborsku fotelju. Njegov povratak visoko na listu HDZ-a dio je najave Jadranke Kosor, počasne Tuđmanove brigadirke, da se stranka vraća “najboljim temeljima izvornog programa, koji je od svakog člana tražio čestitost, rad, zalaganje i ljubav prema domovini”. Ništa od navedenog, međutim, nije bilo nužno da si pojedinci priskrbe vojne činove koji će im osigurati brojne privilegije, od viših plaća i mirovina, preko namještanja postotka invalidnosti, do prava na besplatne dionice. Bilo je dovoljno svidjeti se vrhovniku. Kada mu već nisi sin.