Kada smo bili ratnici

Povezani članci

• Naša stranka: Insistiramo na zabrani negiranja genocida
• Vladavina strahom ima za cilj vladavinu strahom!
• Kud plovi ovaj brod, kapetane Milanoviću?
• U HRVATSKOJ VRLO MALO LJUDI RAZMIŠLJA O BIH
• Bitka za Vodice
• Stjepan Mesić: Pravo da šutim, nemam

Piše: Dino Prohić

U filmu Kosa ima scena u kojoj jedan od hipika daje definiciju Vijetnamskog rata: To je kada bijeli čovjek šalje crnog čovjeka da ubija žutog čovjeka, braneći zemlju koju je bijeli čovjek oteo od crvenog čovjeka.

Kod nas su proljeće i ljeto nekako neraskidivo povezani sa obilježavanjem ratnih događanja. Od početka aprila, pa negdje do sredine maja obilježavamo seriju godišnjica ratnih događanja. Ima tu svega: od 6. aprila pa preko 2. i 3. maja, dođemo do dana Oslobođenja 9. maja. Jasno, u jeku su i pripreme za obilježavanje stote godišnjice I Svjetskog rata, 28. juna. I tako dok ne dođe na red Sutjeska i Neretva, najsvjetlije tačke naše borbe za slobodu.

A upitamo li se ikada koja je, ustvari, suština svih ratova?

U jednom od ranijih postova sam spomenuo kako bi u BiH trebalo staviti moratorij na diskutovanje razloga i karaktera rata. Evo i zašto.

Postoji u svijetu grupa ljudi koji se na razne načine bave istraživanjem mira. Oni to tako zovu, a u suštini ne rade ništa drugo osim što istražuju ratove, valjda u nadi da će nekada biti u stanju da otkriju mehanizme koji dovode do ratova, pa da će ih tako zaustaviti.

Sjedio sam tako na predavanju jednog od viđenijih stručnjaka na ovom polju, a on je crtao koncentrične krugove na tabli, pa kroz sredinu tih krugova povukao dvije ukrštene linije. Linije su trebale da predstavljaju granice između bogatog sjevera i siromašnog juga, kao i između istoka i zapada. Naravno, u presjeku tih linija je bilo Sarajevo. Reče taj profesor koji predaje na pet svjetskih univerziteta da nije ni čudo da se kod nas stalno dešavaju ratovi, jer, bože moj, mi smo na raskrsnici svega.

Htio je da iskoči iz kože kad sam ga upitao za ekonomske razloge rata. Reče mi da sam naivan, i da ne razmišljam dovoljno studiozno. Dugo smo tu debatirali, i razišli se svako za onog drugog misleći da je naivan.

Kada pogledam unazad, i kada napravim inventuru mrtvih iz mog okruženja, vidim da ratovi baš i nisu naklonjeni sirotinji. Skoro niko do onih koje sam nekada poznavao i koji su poginuli u ratu nije spadao u srednju klasu, a o bogatijima da i ne pričam. Svi oni koji su poginuli u raznim uniformama, ili su ubijeni (recimo u KPD Foča) su bili siromašniji stalež. Ono nekoliko imućnijih koji su nastradali ne zaboravljam, ali je u oba primjera koje znam više riječ o nesretnom slučaju.

U drugu ruku, oni koji su bili imućniji su ili pobjegli vani, ili prošli ogrebanih koljena ali čitave glave.

Rat kao takav, bez obzira o kom ratu se radilo jede male a goji bogate. Ima tu raznih primjera, koje svi znamo. Lično znam ljude koji su iz rata izišli mnogo bogatiji nego što su to ranije bili.

Ja za ovo godina što imam još nisam upoznao nikoga ko mi je rekao da je dobrovoljno otišao u rat. Čak ni oni koji su braneći golu egzistenciju pristupili vojskama ne vide u tome elemente dobre volje. Radilo se o borbi tipa preživjeti ili nestati. Usudio bih se tvrditi da je 95 posto ljudi na svim stranama u ratovima prisiljeno da učestvuje. Naravno, to učešće je vezano za dobrobit onih 5 posto kojima rat donosi bogatstvo.

Na koji god rat pogledamo, jasno je da su oni na vrhu uzmali kajmak, a svi ostali su bili samo sredstvo za bogaćenje. Tako je bilo u krstaškim ratovima, srednjevjekovnim ratovima, I i II Svjetskom ratu, Vijetnamu, Koreji, ali i u našim seljačkim bunama. U Iraku je stvar još jasnija, tamo se suština čak ni ne sakriva nekim patriotskim bajkama. Poljski kontigent u Iraku je jasno rekao: Mi smo ovdje samo zbog para.

Znajući da je to tako, postavlja se pitanje dokle će naivni narod pristajati na pravljenje fame oko ratova. Nama naši ratovi nisu donijeli ništa dobro. Nikome od mase, ali zato jednom malom sloju jesu donijeli bogatstvo. Šta onda tu ima da se slavi? Da slavimo to što su slali Srbina da ubija Bošnjaka (ili Hrvata) da bi pet ljudi iz Srbije došlo na Forbesovu listu? Da stvore RS koja nije u stanju svojim građanima obezbijediti osnov za život? Promijenite slobodno predznak, rezultat je isti. To što su Bošnjaci “sačuvali” BiH, i nije nešto za pohvaliti se ako ta ista BiH svom građaninu ne obezbjeđuje čak ni bijelu šengensku listu, da makar može napustiti zemlju.

Šta mi to slavimo (ili osporavamo)?

Drugi svjetski rat? Kada se šačica partizana digla protiv Nijemaca i izginula u mnogo većem broju nego što bi to bio slučaj da smo kao ostali narodi sjedili i čekali kraj rata.

Prvi Svjetski rat? Događaj koji je Srbiju koštao 25 posto vojno sposobnog stanovništva? A šta im je to, tačno donio? Pri tome mislim na običnog Srbina, građanina koji se muči i preživljava.

Ratovi su sredstvo kojim bogati povećavaju svoje bogatstvo, pri tome (često uz patriotske žvake) tjerajući ljude da ubijaju druge ljude, a i da budu ubijani. I svi su ratovi u suštini isti, bez obzira gdje se dešavali.

Sve priče o junaštvu, borbi za naciju, vjeru, komunizam, “our way of life” ili šta već ne, su jedna velika dimna zavjesa kojom se suština skriva. A suština je u tome da će uvijek biti onih koji profitiraju od rata, i ti se neće libiti da te pošalju da budeš ubica ili leš. Njima to ne znači ništa.

Zbog toga bh društvo mora da se izdigne iznad kaljuže u koju ga već vijekovima guraju i da malo zaprijeti tim gospodarima ratova. Dosta je što smo za vas ginuli, nema potrebe da nas baš svaki mjesec podsjećate na to. Moglo bi se nekome razbiti o glavu pa da ostane bez voljenog bogatstva.