Kad život pobijedi smrt

Povezani članci

• Sarina Bakić: Kultura sjećanja je pitanje naše budućnosti
• “Prvi mart”: Britanci pokazali ozbiljnost i dosljednost prijedlogom rezolucije o genocidu u Srebrenici
• Balada o razbijenim svjetiljkama
• KRIV JE! Monstrumu Ratku Mladiću potvrđena doživotna kazna zatvora!
• Legenda o legendarnom Rođi
• Međunarodni eksperti za ljudska prava pisali načelniku Prijedora: Dozvolite izgradnju spomenika nesrpskim žrtvama

Taj dan, deveti maj je Dan pobjede nad fašizmom. Taj dan, devetog maja 1994. godine život je u Sarajevu, bar nakratko, pobijedio smrt.

Piše: Zvonimir Nikolić, balkans.aljazeera.net

Pola jedanaest uveče, osmi maj…

– Počelo je malo da me boli.

– Hoćeš li da odmah idemo gore, ili…?

– Neka još, je li ostalo šta one kafe iz paketa od Emice?

– Ima još malo, hoćeš da nam skuham?

– Hajde, ko zna kad ću opet piti kafu.

– Sad ću ja začas bubnjaru raspaliti, ima onih malih drva od neki dan.

– Vala ćemo i zapalit’ po jednu pa šta Bog da.

– Ma hoćemo, imam ja još pola kutije.

Mrkli mrak. Policijski sat već traje. Čuju se negdje potmule tutnjave od detonacija, a ja na balkonu sa dvorišne strane raspaljujem peć napravljenu od konzerve graška. Zgodna je, mala, taman da se skuha kafa na njoj, da je mir, rekli bi „ne troši puno“. Ona velika bubnjara napravljena od lima TA peći potroši ‘bruku’ drva. Naložio sam sve četiri gume od „bube“. Radi i na cipele. Ona guta sve. K’o crna rupa u svemiru.

Dok kidam 43. stranicu knjige E. M. Remarka „Tri ratna druga“ iz mamine biblioteke da pripalim vatru, upaljačem osvijetlim i pogledam u stranicu…, a to je ono nakon prvog izlaska sa Patrišom Holman, ono kad je naletio na onog debelog čovječuljka i nazvao ga „putujućim grobljem bifteka“… znam…

Samo da prođe sve dobro noćas. Možda su lažni trudovi, bolan? Možda sve prođe nakon kafe? Opet je lakše po danu. Ima ljudi na ulici…

01:30

– Meni se čini da je vrijeme da krenemo, malo su češći bolovi.

– Odoh ja da Čengu zovnem, s njim sam dogovorio, jedino je njegov auto u funkciji.

01:35

– Zamisli, Čenga morao hitno na teren juče.

– Pa šta ćemo?

– A, ne znam, hajmo pješke, nema nam druge… možda naleti kakav auto?

– Hajde, ti ponesi stvari, samo da stignemo navrijeme.

Bio je to najduži put u mom životu. Od Marin Dvora do DIP-a u bolnici Koševo gdje je tada bilo porođajno odjeljenje. Noć. Svako malo negdje padne neka granata. Čuju se meci nekog snajperiste koji očigledno nije pospan. Čovjek bi pomislio da u ovo doba i oni koji pucaju, spavaju. Oko nas su letjeli meci. Bilo je i svijetlećih. Pomislio sam, zar će i u trudnicu pucati? Možda onaj odozgo ne vidi koliki joj je stomak? Ili vidi, pa namjerno?

Lavež pasa. Uh, ima jedan čopor kod Druge gimnazije. Ona jazavičarka im je kolovođa, jednom me dobro nagarila. Samo da na njih ne naletimo…

Nigdje nikog na ulici. Samo nas dvoje.

02:15, park kod Druge gimnazije

– Možeš li?

– Ma mogu, ali mi je sve teže.

– Evo samo još malo, prošli smo dvije trećine puta.

– De ne laži Boga ti… k’o da ja ne znam gdje smo.

– A znam da znaš, nego ja ‘nako.

– Uh… ovo sad već pravo boli, kao da je krenula beba.

– Čekaj sekundu.

– Šta to kopaš po džepovima?

– Tražim onu malu bateriju, hm… gdje li sam je ostavio, Boga pitaj.

– I šta će ti baterija?

– Pa kažeš da je krenula beba… kontam da posvijetlim.

– Hajde ne lupaj života ti… hoćeš me to ti poroditi?

– Gdje ću ja, ne bi me iz nesvijesti vratili tri dana.

– Ostavi te džepove, bolan ne bio i požuri!

– Ma ja zbog tebe polako.

– Požuri! Boli me pravo!

– Hajde… samo da na one kerove ne naletimo… i … samo da ne požuri beba…

Tri ujutro

– Doktore, žena mi se porađa!

– Smirite se, kad je termin?

– Kakav ba termin! Sad je boli. Kaže da je krenulo dijete!

– Oooo, pa sjećam se ja vas dvoje… jest’ nam fino nekad bilo kod Seje u „Martiniju“, a?

– Jašta je (poznat mi je ovaj doktor, ali ne znam odakle), ali ženu mi boli, čovječe!

– Dobro će biti to, haj’te vi, gospođo, ovamo, a  gdje si ti poš’o?

– Čuj gdje sam poš’o? Doveo ženu! Jeste li vi doktor ili vojna policija?

– Gdje ti je voda?

– Kakva voda?

– Pa čime ćemo ti dijete okupati? Znaš da nema vode!

– Ništa ne brinite, odoh ja po kanistere, sad ću donijeti vode.  Koliko treba?
-Pa eto, koliko možeš donijeti…

Trčao sam kući istim putem. Zaobilazeći lavež čopora pasa. Detonacije. Metke.

– Stara, daj dva kanistera, odoh hitno po vodu, nemaju čime dijete okupati!

– Pa šta je bilo, sine? Je li rodila Snježa?

– Ma kakvi, bona, rodila, nema vode. Odoh ja na Pivaru, ne znam ima li ovdje blizu vodovoda na Vrbanji? A uskoro će svanuti, samo mi treba da me onaj hajvan s Jevrejskog spuca snajperom. Pa džaba ti i dijete i voda.

– Hajde, sine, čuvaj se!

Pola šest

E,  koja sam ja budala, Tito dragi? I stara mi uvali oba kanistera po 25 litara. A tek do „Tržnice“ dobacio. Ima da umrem dok donesem ovo do bolnice. Kud ne ponesoh ona dva po pet litara? Šta će, ako se ja okupam sa pola kanistera vode, dijete malo, može sa dva litra. Još se ovi „veseljaci“ s brda razigrali rano ujutro. Ne d’o Bog da dođem pred bolnicu, a da mi probuše kanister? Bolje da me u nogu pogode…
Mrš konju, da ti dijete odmah sankcionišu, taman ugledalo svijet, treba na njemu da štediš? Ma donijeću vala ovu vodu makar crk’o!
Neće niko moje dijete kupati iz pivske flaše sa pola litre vode!

06:45

– Dobro jutro.

– Trebao bih doktora Nenu.

– Sačekajte malo.

– Doktore, evo sam donio ova dva kanistera vode, jedva živ ost’o. Kako mi je žena? Kad treba roditi?

– Da si ti živ i zdrav prijatelju, rodila je u pola pet. Curica, tri kile i sto.

– Kako bolan rodila? Pa nisam vodu navrijeme donio? Čime ste je okupali?

– Imali smo nešto vode ovdje, ne puno, ali okupali smo dijete, sredili sve.

– Evo vam i ova voda, da se kutarišem kanistera, trebaće nekome, neka ima za neko drugo dijete. Kažete tri kile i sto?

– Jeste, fina zdrava djevojčica.

– A kako je Snježana? Kad ih mogu vidjeti?

– Sve dobro. Brz porod bio, nije se namučila puno. Sutra ujutro dođite po nijih, sve je dobro prošlo, odmah idu kući. Kako će se zvati ljepotica?

– Ne znam još. Mislim Bogdana. Po ženinom ocu. A i nekako jeste Bogom dana u ovim vremenima.

– Je li živ otac?

– Jeste, nadam se, ostao je na Grbavici, čuvati nesretni stan, uspjeli smo samo 3-4 poruke Crvenog krsta razmijeniti sa njim. Pisali smo mu da je Snježa trudna i da treba roditi u maju. Ali ne znam je li to ikada došlo do njega. Znate kako je, poruke pokupe odavde, pa to ide valjda u Beograd ili Boga pitaj gdje, pa se opet vrati, ali na drugu stranu Miljacke. I tako prođe po 7-8 mjeseci od poruke do odgovora. A samo smo tri tramvajske stanice jedno od drugog.

– Eh prijatelju, proći će i ovo, neka je vama sretno rođenje curice, biće to sve dobro.
Opet ćemo mi kod našeg Seje u „Martini“?

– Hoćemo, vala!

To jutro, devetog maja 1994. godine, postao sam drugi put otac.
Taj dan, jedno biće od 3.100 grama se rodilo u inat granatama, snajperima, nestašici hrane, vode, struje, grijanja, čoporima gladnih pasa…
Taj dan, deveti maj je Dan pobjede nad fašizmom.
Taj dan, devetog  maja 1994. godine, život je u Sarajevu, bar nakratko, pobijedio smrt.