KAD SVECI MARŠIRAJU, HRT MIJENJA PROGRAM, A HND POVIJA LEĐA

Povezani članci

• Pobjeda logike mnoštva
• Boris Dežulović: Hrvati ne znaju slaviti svoje pobjede simpatično
• Kad država toči
• Zilka Spahić-Šiljak: Podjela posla je političko pitanje, a ne samo problem muško ženskih odnosa
• UZBRDICE/ NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: Papa Franjo na „pupku svijeta“ ( I )
• Marka tebi, dvije meni

Novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak i provokaciji. Riječi ‒ nekrofilija, orgije, patuljak bez ruke ‒ jesu šokantne, kao što je istina uvijek šokantna. Možemo pričati o tome jesu li one primjerene, jesu li žestoke, pa i jesu li uvredljive, ali nema nikakvog osnova da se komentari u kojima se one navode kvalifikuju kao govor mržnje

Piše: Mehmed Halilović, analiziraj.ba

Šta zajedničko imaju pravo na slobodu izražavanja, javni televizijski servis i od Crkve proglašeni sveci? Sloboda izražavanja i javni televizijski servisi, naravno, imaju puno zajedničkog. Ali šta oni imaju sa svecima? Ili sveci s njima? Mrtvim, naravno. Sveci su uvijek mrtvi, zar ne, iako im živi ni tada ne daju mira.

Povezanost izgleda nezamisliva, ali ipak postoji. U Hrvatskoj. Imaju zajednički slučaj “šetajućeg” sveca Leopolda u organizaciji Katoličke crkve, pa slučaj HRT-a i konačno slučaj portala Index.hr. Može se tome dodati da ih povezuje i slučaj HND-a (Hrvatsko novinarsko društvo) zbog načina na koji je HND reagirao. Zajedničko im je, dakle, više slučajeva i svaki za sebe zaslužuje posebnu pažnju. Ali, svi oni zajedno čine cjelinu i jedinstven slučaj, blizak i nama zbog mnogo čega.

Može maltretirati i žive i mrtve

Iako je Katolička crkva glavni događaj pripremala mjesecima, možda i godinama unaprijed, cijela priča kulminirala je u javnosti u svega nekoliko dana sredinom aprila ove godine. Crkva je, dakle, organizirala “povratak kući” svetog Leopolda 74 godine nakon njegove smrti. Hrvatska je radio-televizija prvog dana, 13. aprila, mijenjala redovni TV program na prvom kanalu i iz Zagrebačke katedrale vanredno prenosila dolazak vjernika koji su u kilometarskoj koloni čekali i potom odavali poštovanje popularnom svecu, a portal Index.hr istog dana objavio komentar čiji naslov govori sve: “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u”.

Ni kriv, ni dužan, mrtvi je svetac uzbudio žive. I obožavaoce, ali i kritičare. Sveti Leopold Bogdan Mandić je rođen pokraj Herceg-Novog 1866., a umro 1942. godine u Padovi, gdje je i ukopan. Njegovo neraspadnuto tijelo, bez desne ruke koja je otpiljena i kao relikvija, u komadićima, nalazi se u brojnim crkvama (jedan dio i u crkvi u Maglaju), stiglo je u staklenom kovčegu u Zagreb sredinom aprila. Mediji u Hrvatskoj su se tih dana utrkivali ko će više objaviti informacija o njemu. Zabilježeno je i da je premijer Vlade sa suprugom odaopoštovanje svetom Leopoldu.

Ali u tom moru blagonaklonih informacija i reagovanja bilo je i nekoliko kritika. Prva je bila već citirana na portalu Index.hr, pa onda još jedna Borisa Dežulovića na portalu televizije N1, koju je Index.hr prenio isti dan pod svojim naslovom: “Crkva može što vi ne smijete i ne možete – maltretirati i mrtve i žive”.

Taj je naslov pogodio suštinu: Crkva može i ono što je Kaznenim zakonom Hrvatske drugima zabranjeno pod prijetnjom zatvorske kazne do jedne godine (član 332. – Uznemiravanje mira pokojnika). Crkva može i uz to ima podršku javne televizije koja prekida redovni program i uživo prenosi događaj. Prevedeno s Orwellovog jezika, neki su očito više jednaki od drugih.

Mošti cara Lazara, Cerićevi “islamofobi” i Bozanićevi “šetači”

Tema ove analize ipak nije ni Crkva, ni njen rastući uticaj. I ne događa se samo u Hrvatskoj: sjetimo se samo Cerićevih prozivki i njegovih listi “islamofoba”, ili “nosanja” mošti cara Lazara pred ratove s kraja osamdesetih godina! Nije tema ni podanički odnos Hrvatske radio-televizije, čak ni nevjerovatno i plašljivo saopštenje Hrvatskog novinarskog društva.

O ponašanju Katoličke crkve, Hrvatske televizije i Hrvatskog novinarskog društva  drugi surekli sve što se ima kazati. Ovdje je prije svega riječ o slobodi izražavanja. Jesu li autori koji su oštro kritikovali Crkvu i HRT prekoračili standarde slobode izražavanja kakvi su postavljeni u članu 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda? Jesu li u svojim komentarima upotrebljavali govor mržnje, kako im se prigovara, uvrijedili vjernike i počinili svetogrđe?

Javnost se, prema očekivanju, podijelila. Uglavnom anonimni autori e-mail i sms poruka i vlasnici FB profila su osudili komentar Indexa.hr i uputili na stotine prijetnji smrću autoru i uredniku portala. Neki su pozivali i na potpisivanje peticije pod sloganom: “Zaustavite Indexovo širenje mržnje prema vjernicima”. Peticiju je do sredine maja, kako se tvrdi, potpisalo nešto više od 24.000 osoba; ni polovina od priželjkivanih 50.000 potpisa.

S druge strane, javne ličnosti s imenom i kredibilitetom ‒ novinari, kolumnisti, aktivisti civilnog društva i advokati ‒ u objavljenim kritikama ne vide nikakav govor mržnje iako neki od njih priznaju da je jezik kritike žestok i provokativan. Zajednički imenitelj ovih reakcija nalazimo u izjavi Zorana Pusića: “Riječi nekrofilija, orgije, patuljak bez ruke… jesu šokantne, kao što je istina uvijek šokantna. Možemo pričati o tome jesu li one primjerene, ali zaista ne vidim kako bi se mogle okvalificirati kao govor mržnje. Te riječi nisu prijetnja nikome, ali kršćanski fundamentalizam jest prijetnja društvu.”

Kad postoji i kad ne postoji govor mržnje

Zašto ni Marjanovićev, a ni Dežulovićev komentar ne mogu biti svrstani u kategoriju govora mržnje?

Ako o bilo kojem terminu postoje brojne nedoumice i nesporazumi, onda se to bez daljnjeg odnosi na govor mržnje. Tome najviše doprinose političari koji nerijetko kritiku na svoj račun kvalifikuju kao govor mržnje. Kritike na račun vlasti, međutim, ni pod kojim uslovom ne mogu se svrstati u govor mržnje makar bile i žestoke, i uvredljive, pa i nepravedne… Novinari i javnost, opet, u govor mržnje, svjesno ili nesvjesno, ubrajaju i klevete i uvrede, ali i agresivni i žestoki jezik, kao što pokazuje i ovaj citirani slučaj.

Poznata hrvatska odvjetnica Vesna Alaburić navodi često korištene primjere šta može biti govor mržnje i šta ne može, o kojima inače vlada najviše nerazumijevanja. Izjave tipa “izdajnička vlast”, “komunjarska Vlada”, “autoritarna vlast”, “korumpirana Vlada”, “zločinačka organizacija”, “predsjednik cinkaroš” i slične, nisu govor mržnje u pravnome značenju tog pojma, pa makar i bile motivirane mržnjom. Ali, izjave tipa “Židovi su sami krivi za holokaust”, “Srbi su ekološki problem”, “Muslimani su teroristi”, “Hrvati su genocidan narod”, “crnci su rasa robova”, ili “žene je Bog stvorio za madraca a ne za mudraca” to nesporno jesu, pa makar njihovi autori i ne bili osobno motivirani mržnjom.

Ili, drugi primjer, piše Vesna Alaburić, nazivanje nekog političara “idiotom” ili “fašistom” ili “komunjarom” zbog nekih njegovih stajališta ili postupaka, nije govor mržnje (pa makar ga on takvim doživljavao)… S druge pak strane, moralna diskvalifikacija nekog političara zbog njegove rase, vjere, nacije, spola ili seksualne orijentacije jeste govor mržnje (pa makar on osobno prema tome bio i ravnodušan), koji upravo kao takav može biti sankcioniran, jer on ne vrijeđa samo tu osobu nego i sve druge ljude s istim značajkama, a u krajnjoj liniji i svakog civiliziranog čovjeka.

Rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam…

Ne postoji apsolutna saglasnost o definiciji govora mržnje. Ipak, evropske zemlje su kao članice Vijeća Evrope prihvatile Preporuku Vijeća o “govoru mržnje” (No.R (97) 20) u kojoj se pod govorom mržnje podrazumijevaju “svi oblici izražavanja kojima se širi, raspiruje, potiče ili opravdava rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje na osnovu netolerancije, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog porijekla”.

Vratimo se sada slučaju koji nam je povod. U komentaru objavljenom na Indexu.hr nema ničega od ovog što se podrazumijeva pod pojmom govora mržnje. Nema ksenofobije, antisemitizma, netolerancije na osnovu nacionalizma, diskriminacije i neprijateljstva prema manjinama…

Da, tačno, ovaj tekst ‒ pola komentar, a pola satira ‒ pun je žestokih riječi. Ali autor u njemu ne poziva na mržnju prema katolicima i ne poziva na diskriminaciju katolika. Pogotovo ne poziva na nasilje. Kritika ideja i organizacija nije govor mržnje i širenje netrpeljivosti.

Presude i poruke Evropskog suda

Sloboda izražavanja uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti. Evropski sud za ljudska prava, čiji je rad zasnovan na Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, u sudskom predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1979.), iznio je stav koji je kasnije potvrđen u nizu drugih presuda po kojem je nužno osigurati neometan protok informacija i ideja, pa i takvih koje “vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju” u svrhu zaštite “pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti bez kojih ne postoji demokratsko društvo”.

Još jedan predmet iz Evropskog suda, Thorgeirson protiv Islanda (1992., str. 48), može biti značajan za posmatranje ovog slučaja. Sud je, naime, podržao slobodu štampe i istakao da su oba članka (koji su bili predmet sudskog postupka) “formulisana naročito jakim jezičkim izrazima”. U ta dva članka pripadnici policije u Reykjaviku su zbog izvjesnih konkretnih postupanja nazvani “divljim zvijerima u uniformama”, “grubijanima” i “sadistima”. Evropski sud je potom dodao i ovu ocjenu: “Imajući u vidu njihovu svrhu, kao i uticaj koji su trebali da imaju, Sud je mišljenja da se upotrijebljeni jezik ne može smatrati pretjeranim.”

U nizu presuda (najpoznatija Oberschlick protiv Austrije), Evropski je sud takođe zaključio da “novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak i provokaciji”.

Posljednja vijest: ni govor mržnje, ni uvreda

Upravo nekoliko sati uoči postavljanja ove analize, portal Index.hr objavio je saopćenje Vijeća za elektroničke medije u kojem se navodi da tekst Indexovog novinara Hrvoja Marjanovića “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u” ne predstavlja govor mržnje niti uvredu, već satiru koja analizira pitanja od javnog interesa.

Vijeće u priopćenju jasno ističe kako Marjanovićev tekst ne predstavlja govor mržnje: “Tekst ne sadrži elemente poticanja na ikakvo nasilje, a nema ni elemenata poticanja drugih na mržnju.” Vijeće navodi i kako, “unatoč očito negativnom stavu spram religije općenito, te posebice spram institucije Katoličke crkve”, “sporni tekst ipak istovremeno analizira i određena pitanja od javnog interesa jer razmatra ulogu javne televizije”. Napominje se i da Indexov tekst ne predstavlja ni uvredu jer ne postoji uvrijeđena osoba, već se ismijava Katolička crkva i vjernici općenito.