ENG
KAD PREDSJEDNICA I NJEZINI LJUDI MARŠIRAJU NA BOSNU
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
Izdvajamo
- Uglavnom, predsjednica Kitarević u nekoliko navrata uspjela je diskreditirati SOA koju ionako “bije zao glas” - obavještajnu službu pod izravnim političkim utjecajem HDZ, bez potrebne tehnološke infrastrukture, usvojenih modernih strategija nadzora, školovanih kadova i povrh svega, napučenu obavještajnim otpadcima, vojnopolicijskim uhljebima i radikalnim nacionalistima – te nije nimalo teško zamislivo da su se odlučili ugoditi predsjednici Kitarević operacionalizacijom obavještajne akcije po uzoru na slične američke intervencije pod egidom “stvaranja opravdanog povoda” u Iraku i Afganistanu. Usput budi rečeno, američke obavještajne službe dobro ukopane u samom centru Sarajeva, sigurno su s nemalim čuđenjem promatrale hrvatsko obavještajno operativno bauljanje.
Povezani članci
Foto: Goran Jakus/Pixeell
Poznajem sjajnog lika, predstavlja nacionalno fluidni prototip Bošnjaka. Srbin je imenom, Hrvat prezimenom, dvojnog državljanstva između nemila i nedraga, karakterom slobodan čovjek, iskustvom vlastite kože doživio je proročanstva predaka i zabilježio sve tragične mijene zemlje u kojoj su mu bližnji ostavili kosti. Sabirući zrna prošlosti preostala nakon životnog “sita i rešeta”, piše mi slijedeće: “Balkan, pogotovo Bosna, oduvijek je vječna inspiracija masovnim ubojicama i mračnim spletkarošima”.
Rijetko nailazim na tako povijesno precizne opise bosanskog podneblja kojeg svi tumače po slobodnoj volji i iskrivljenoj perspektivi, bez imalo odgovornosti za izgovoreno i počinjeno. U nekoliko navrata sam pisao o dvoličnoj hrvatskoj politici prema BiH, prekodrinskim teritorijalnim grabežljivcima predvođenih Aleksandrom Vučićem, kao i o ulozi vječne žrtve bošnjačkog korpusa predvođene slabićima Izetbegovićeve političke dinastije.
Još od nesretnog vremena Daytonskog sporazuma nisam susreo takvu političku sinergiju triju partnera oko kapitalnih pitanja. No, ovog puta udružili su se u zataškavanju k’o smrt ozbiljnog obavještajnog skandala oko hrvatskog naoružavanja radikalnih islamskih zajednica u BiH, a kojeg je otkrio bosanski ministar sigurnosti iz redova SDSS i novopečeni Dodikov oponent Dragan Mektić. Široko raširena teza o zajedničkom rastakanju državnih okvira BiH kako bi se zaštitili partikularni i osobni interesi političkih elita proisteklih iz HDZ, SDSS i SDA, konačno je dobila čvrste konture i argumente.
Podsjetimo se, ministar sigurnosti Mektić, iznio je spoznaje bosanskih obavještajnih službi (OSA) kako je hrvatska SOA (Sigurnosno obavještajna agencija) “u dva navrata pokušala naoružati i radikalizirati pripadnike selefijskih zajednica kako bi stekli potvrdu izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o Bosni kao leglu terorizma, a glavni idejni začetnici i protagonisti tog plana su bivši hrvatski konzul u BiH Ivan Bandić, zamjenik ministra sigurnosti BiH Mijo Krešić (visoko pozicionirani dužnosnik HDZ BIH i samoprozvani ekspert za “hrvatsko nacionalno pitanje u BiH” op.a.) i šef kabineta ravnatelja SOA Davor Franić”. I prije nego što pojasnimo pozadinu reakcija službenog Zagreba koje su se kretale u rasponu od histeričnih do podsmješljivih, ustanovimo uzročno posljedične veze obavještajnog skandala.
Foto: žurnal.info
KOLINDA KAO EPICENTAR OBAVJEŠTAJNOG SKANDALA
Zapravo se cijela priča, pučki rečeno, vrti oko hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarević. Precjenjujući svoje političko operativno iskustvo iz razdoblja kad je kao karijerna diplomatkinja, kuloarskog nadimka “Goose”, radila u Uredu Glavnog tajnika NATO-a Andersa Rassmunsena kao pomoćnica za javnu diplomaciju, ravnanju hrvatskim obavještajnim službama pristupila je sa rijetko viđenim diletantskim zanosom. Snažno oslonjena na irealne “vojno diplomatske kontakte i vanjskopolitičke doktrine SAD”, opsjednuto je zbunjenu javnost bombardirala teorijama o “pokušajima destabilizacije Hrvatske” koju je nerijetko poistovjećivala sa osobnim doživljajima (ne)stvarnih prijetnji. Upravo iz razdoblja netom nakon predsjedničke inauguracije, datira i teza o BiH kao “leglu terorizma” koja je očito ostala konstanta njezina predsjedničkog mandata. Jednako opjevanom “utrpavanju” u kadar službene fotografije s predsjednikom SAD Donaldom Trumpom, tako je i Hrvatsku pokušala utrpati kao “relevantan faktor” u koalicijski vlak međunarodne borbe protiv terorizma koju na kontroverzan način predvodi SAD. Jasno, okružila se u Uredu predsjednice istomišljenicima, od profesionalno prevrtljive Ivane Petrović koja je prije nego li će se pozicionirati kao omiljena predsjedničina novinarka, “proročanski” izvjestiti iz Haaga o predstojećem migrantskom valu i islamizaciji BiH sa ciljem “destabilizacije Hrvata i Hrvatske” pa do utjecajnog šefa kabineta SOA Davora Franića i sličnih obavještajnih kadrova na mjestu savjetnika.
Naravno, predsjedničino sigurnosno umovanje i sumnjivo kadriranje rezultiralo je nizom skandala, od nikad obrazložene smjene bivšeg ravnatelja SOA Dragana Lozančića – javna je tajna da KGK nije bio “po volji” jer se drznuo sa sigurnosnog aspekta operativno obraditi njezine sastanke s predstavnicima radikalne desnice i krim miljea – pa do grubog razrješenja savjetnika Mate Radeljića, desničarskog postparola pri Uredu predsjednice, kao nužnu žrtvu u stabilizaciji političkih odnosa sa premijerom Andrejom Plenkovićem u svjetlu predstojećih predsjedničkih izbora u kojoj je potrebna potpora HDZ.
Uglavnom, predsjednica Kitarević u nekoliko navrata uspjela je diskreditirati SOA koju ionako “bije zao glas” – obavještajnu službu pod izravnim političkim utjecajem HDZ, bez potrebne tehnološke infrastrukture, usvojenih modernih strategija nadzora, školovanih kadova i povrh svega, napučenu obavještajnim otpadcima, vojnopolicijskim uhljebima i radikalnim nacionalistima – te nije nimalo teško zamislivo da su se odlučili ugoditi predsjednici Kitarević operacionalizacijom obavještajne akcije po uzoru na slične američke intervencije pod egidom “stvaranja opravdanog povoda” u Iraku i Afganistanu. Usput budi rečeno, američke obavještajne službe dobro ukopane u samom centru Sarajeva, sigurno su s nemalim čuđenjem promatrale hrvatsko obavještajno operativno bauljanje.
Potrebno je nabrojiti samo aktere aktualnog obavještajnog skandala kako bi se javnost uvjerila da postoji opravdana sumnja u hrvatske dobre namjere i potvrdila vjerodostojnost navoda ministra sigurnosti Mektića: Ivan Bandić, bivši UDBA operativac i niskorangirani diplomat u mandatu HDZ, Mijo Krešić, visokopozicionirani dužnosnik HDZ BiH i zamjenik ministra sigurnosti BiH, Davor Franić, šef kabineta ravnatelja SOA i predsjedničin protégé plus niz kontroliranih medija koji su aferu “pokopali” kao i da nije postojala.
ZAČUDAN STAV SLUŽBENOG SARAJEVA
I dok je donekle razumljivo ponašanje službenog Zagreba u relativizaciji obavještajnog skandala – premijer Plenković je Mektićeve navode pripisao “južini koja puše Sarajevom”, a Ured predsjednice se ogradio bahatom izjavom kako “ne komentiraju proizvoljne konstrukcije” – potpuno je nejasno ponašanje službenog Sarajeva koje se svojski potrudilo da diskreditira vlastitog ministra sigurnosti Mektića ispitujući ga u Tužiteljstvu BiH (?!) i pripisujući mu “osobne i političke interese”. Jasno, glasno navijanje Milorada Dodika i RS koja je navodno pružala logističku potporu obavještajnoj akciji SOA i predsjednika HDZ BIH Dragana Čovića u “razapinjanju Mektića” nije neočekivano, a jedini je distanciranjem od skandala političku inteligenciju iskazao hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić po logici “što ste skuhali, sada pokusajte”.
Foto: bg
Službeno Sarajevo i SDA kao politički dominion dugo vremena reflektiraju “nečistu savjest” na sam spomen “islamizacije BiH”, dijelom zbog stvaranja ratnih mudžahedinskih kampova poznatih po svireposti, pa do postratnih incidenata pripadnika strogo islamskih enklava, prvenstveno poradi pristupanja BiH euroatlantskim integracijama i neophodnoj međunarodnoj ekonomskoj podršci. Sama činjenica da im vlastiti ministar sigurnosti tvrdi da Bosnom “šeću” strane obavještajne službe sa ciljem radikalizacije novosnovanih islamskih zajednica i pritom, uspijevaju u naumu, dovodi ih u neugodan položaj politički nestabilnog kandidata i potencijalnog izvora “međunarodnog terorizma” kojeg vrlo teško mogu redefinirati kad postane službeni stav EU i SAD. I upravo zato se SDA udružio sa HDZ i SDSS u zataškavanju obavještajnog skandala, ali i poradi održanja političkog “statusa quo” koji je poželjniji od otvorenog sukoba iz podređenog položaja.
SARAJEVO I PAR MAHALA JE SVE ŠTO ĆE PREOSTATI OD BOSNE?
I na koncu, što se, do vraga, dogodilo? Ništa posebno što se Bosni u kratkim, periodičnim ciklusima ne ponavlja, riječ je o procesu koji traje in continuo. BIH je za Hrvatsku i Srbiju, zanemarimo na trenutak diplomatske fraze i politički metajezik, neodrživa državna tvorevina za čiji teritorij drže da im pripada po “pravu povijesnog nasljeđa”. Iza proklamirane politike “zaštite nacionalnih interesa u BiH” stoji namjera teritorijalne ekspanzije na područje današnje Republike Srpske i Herceg Bosne, te ne treba sumnjati da će se takve subliminalne vanjskopolitičke smjernice nastaviti sve dok se ne ukaže “povijesna prilika” da se iste i realiziraju što znači novi krvavi rat u Bosni koji će teško preživjeti.
Službeno Sarajevo i SDA & partneri, bez obzira na anacionalan zaokret prema građanskom ustroju BiH, konačno trebaju nešto smisleno učiniti za narod Bosne jer za sebe su učinili i više nego što je primjereno, čak i za balkanske prilike. Opstanak BiH je u civilizacijskom, kulturološkom, gospodarskom, pa ako želite i u geopolitičkom interesu međunarodnoj zajednici, smeta jedino “sitnim kokošarima” iz susjedstva.
Bosni oni ne trebaju, kao što im niti ne treba dati Bosnu linijom manjeg otpora jer u suprotnom, sve što će od nje ostati su Sarajevo i par opustjelih mahala. A takva Bosna nikome ne treba.
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
